Bolest vezanosti za svjetovne objekte može biti izliječena jedino lijekom privrženosti Bogu, radeći japa i dhyana. - Baba

Glazba, kao i hrana, ima svoje mjesto u čovjekovom životu. Kao i kod hrane, razlika je samo u ukusu. Postoje različite vrste glazbe – klasična, laka, kirtani, himne, pobožne pjesme i bhajani ili nāmasmarana, odn. ponavljanje Božjeg imena. Sve to spada u očaravajući svijet glazbe koja na prizemnom planu služi za zabavu, no kad se uzdigne do uzvišenih visina, može pokrenuti našu dušu i pomoći joj da doživi blaženstvo. Često je važan i ritam, no ono što čini stvarnu razliku je žar predanosti prilikom nāmasmarane.

Religijska glazba ima razne oblike kao što su kirtani, himne ili molitve, no bhajani ili nāmasmarana, za razliku od svih tih vrsti glazbe koje predstavljaju samo religiozne aktivnosti, predstavljaju jedinstvenu sādhanu, odn. duhovnu praksu. U duhovnoj glazbi jedna osoba pjeva skupini vjernika, a oni je slušaju s mislima usmjerenim na molitvu. U nāmasmarani svatko sudjeluje i pjeva punim srcem, tako da mu ruke, uši i jezik aktivno sudjeluju u duhovnoj praksi. Duhovna (devocionalna) glazba često je dio obreda ili rituala, dok je nāmasmarana samostalna sādhana na našem putu prema Bogu.

Ako se nāmasmaranu vrši u redovitim razmacima, pridržavajući se nekih osnovnih pravila sādhane, ona sudionicima donosi duhovnu obnovu i postaje pokret, a svaki pokret, kao što znamo, ima cilj. Što bi bio cilj nāmasmarane? Kao što se voda zagrijavanjem pretvara u vodenu paru, stvarajući oblake i vraća se kao kiša koja pomaže urodu i žetvi, hraneći tako čovjeka, tako i skupno ponavljanje Božjeg imena pročišćava atmosferu, iz čega proizlaze dobre misli, dobro ponašanje i satsang ili dobro društvo. Sve to pak pomaže sādhaku, odn. duhovnom aspirantu, u pročišćavanju srca i ispunjava ga predanošću, razvija u njemu svijest o Božjoj prisutnosti i pomaže njegovom duhovnom napretku. Bhajana ili bogoštovno pjevanje nije neka nova aktivnost. Svaka religija ili duhovna organizacija održava bogoštovno pjevanje ili bhajane. No Sai bhajani su drugačije utemeljeni utoliko što se pod božanskim vodstvom Bhagavāna Babe razvijaju u masovni pokret. Zato treba pažljivo razmotriti neke korake koje poduzima Sri Sathya Sai organizacija kako bi taj pokret proširila i shvatiti njihovo puno značenje, kako bi se osiguralo najbolje rezultate i za pojedinca, i za širu zajednicu.

Bhajani su uistinu primarna aktivnost Sai organizacije i održavaju se u određeno vrijeme i na određenom mjestu, jednom tjedno u trajanju koje ne prelazi sat i pol. Formiranje Sai centra počinje tom aktivnošću. Isto tako, teško da i jedna Sai svečanost ili neka druga Sai djelatnost započinje bez bhajana. Stoga bhajani imaju istaknuto mjesto u Sai djelatnostima i zato pjevanje bhajana u našoj organizaciji ima svoja pravila.

Kao prvo i najvažnije, sjetimo se glavne svrhe nāmasmarane, a to je da postanemo svjesni Božje sveprisutnosti. “Gdje god Moji poklonici pjevaju u Moju slavu, tamo se i Ja očitujem, o Narada!” najmiliji je Bhagavānov navod iz Bhagavate u Njegovim božanskim govorima. Kako to postići?

Bhagavān je na to pitanje odgovorio navodeći primjer radio prijemnika. Dok god ga ne uključimo, nismo svjesni brojnih stanica koje emitiraju glazbu na raznim frekvencijama. No čim ga uključimo i pretražimo te frekvencije, shvatimo koliko je toga u eteru. Kad odaberemo neku frekvenciju, zvuk te stanice, ma kako bila daleko, postaje jasan. Isto tako i Bog je svagdje, no mi toga nismo svjesni. Njegovu prisutnost ne možemo osjetiti tako dugo dok ne uključimo naš radio sādhane. Jedna od najplodotvornijih vježbi sa svrhom da postanemo svjesni Božje sveprisutnosti su bhajani, odn. bogoštovno pjevanje. Imajući to na umu, svaki bi se Sai poklonik, dok se pridružuje pjevanju, trebao upitati: “Kad se pridružujem pjevanju i pjevam u Bhagavānovu slavu, nastojim li osjetiti Njegovu božansku prisutnost u sebi i oko sebe? Pjevam li bhajane u svom centru s istim žarom, predanošću i poštovanjem, kao i u Njegovoj fizičkoj prisutnosti?” Ako je odgovor NE, a to se događa većini nas, trebali bismo to svakako ispraviti – naše odijevanje, način sjedenja, pažnju usmjerenu na Babinu sliku, vjeru da Njegova blažena svijest prožima sve i da boravi u svim srcima, uključujući i naše, i iznad svega, da naše srce osjeća čežnju za stapanjem s Bhagavānovim božanskim sjajem. Sve to treba biti isto, pjevali mi pred Njegovom slikom ili u Njegovoj fizičkoj prisutnosti. Ukratko, ako za vrijeme pjevanja bhajana nismo u potpunosti svjesni Bhagavānove prisutnosti, to je ozbiljan propust koji će tu našu sādhanu svesti na običnu religijsku praksu.

Ja sam taj svoj propust shvatio uz pomoć samog Babe. Kad god sam trebao biti s Njim, posebno sam pazio da svaki gumb na mojoj kurti (dugačkoj indijskoj košulji) bude zakopčan. No u drugim prilikama, uključujući i prisustvovanje bhajanima ili za molitve kod kuće, jedan do dva gumba ostavljao bih nezakopčanima. Jednom mi je Baba stavio prst na gumb i upitao: “Zašto se zakopčavaš do grla?” Nisam shvatio zašto me to pita. Videći me zbunjenog, Baba mi objasni: “Svaki put kad dođeš Babi, zakopčan si do grla, a u hramu ili centru, kad Babe nema, ostavljaš kurtu raskopčanu.” Smjesta mi je sinulo – još nisam postao dovoljno nepokolebljiv u svojoj sādhani da bih postao svjestan Babinog prisustva na bhajanima svaki put. Prihvatimo li ovu važnu Babinu lekciju, sigurno ćemo osjetiti veliki mir i blaženstvo Babine prisutnosti kad god se pridružimo grupi u nāmasmarani.

Podijelio bih s vama još jedan sličan doživljaj. U početku svog druženja sa Sai organizacijom, kad god bih došao na bhajane otišao bih, kao službena osoba, naprijed i sjeo u prvi ili drugi red. No shvatio sam da je to u suprotnosti sa samom svrhom nāmasmarana sādhane, a to je postati svjestan Božje prisutnosti u bhajan centru. Tako sam se prestao služiti tom povlasticom i počeo sjedati prema pravilu – “tko prvi, u prvi red”, po kojem svatko sjeda tamo gdje ima mjesta kad dođe. To mi je pomoglo i u koncentraciji, vjerojatno zato što se tako nisam opterećivao svojim položajem. Tako sam stigao i do druge discipline, a to je produžena šutnja ili “tišina” poslije bhajana, odn. izbjegavanje razgovora s bilo kim bar dok ne izađemo iz posvećenog prostora. Svrha je da što dulje zadržimo mir i radost koje smo stekli, kao i uzvišeni osjećaj Božje prisutnosti. To mi je mnogo pomoglo u sādhani. No nisam siguran da je disciplina o kojoj je ovdje riječ sve što je potrebno da bi se imalo punu korist od nāmasmarana sādhane. To je doista pitanje koje si svaki poklonik mora postaviti sam i moliti Bhagavāna za vodstvo i pomoć.

Svrha bhajan centra je i zajednička sādhana. Sri Sathya Sai organizacija inzistira na održavanju visokog standarda u pjevanju bhajana. Stoga se od svakog centra traži da posebno obrati pozornost na:

Iskustvo nam govori da su na traženoj razini samo centri u kojima voditelji bhajana i dužnosnici ozbiljno vrše svoju osobnu sādhanu. Oni bi morali iz vlastitog iskustva znati istinsko značenje predanosti. Uz svoju osobnu sādhanu molitve i meditacije, trebaju u duhovne aktivnosti uključiti i ostale članove obitelji. To će im dati potrebnu snagu i samopouzdanje za efikasno vođenje centra – na vlastito dobro i na dobro svih ostalih.

Sam Bhagavān pridaje veliku važnost kvaliteti i sposobnostima onih koji vode bhajane. Ti ljudi, u svojoj egocentričnosti, često misle da im je ta dužnost dodijeljena zbog ugodnog glasa ili zbog muzikalnosti i muzičkog znanja. Takvo razmišljanje ne samo da šteti voditeljima bhajana, nego i onima koji ih slušaju i slijede, jer takav egoizam čini atmosferu za vrijeme bhajana lošom. Stoga je osobito važno da voditelji budu disciplinirani kako bi se, dok pjevaju, atmosfera ispunila duhovnošću, tako da svi osjete ushićenje prepoznavši Božju prisutnost. Isto vrijedi i za dužnosnike centra. Njihov bi cilj trebao biti pomoći poklonicima da osjete Božju prisutnost za vrijeme bhajana. Da bi to mogli osigurati, dužnosnici moraju čvrsto vjerovati u tu sādhanu. Zbog svetosti i dostojanstva centra, bhajani bi trebali počinjati u određeno vrijeme. Sve pripremne radnje trebalo bi obaviti prije početka. To nam se može činiti nevažnim, no vrlo je važno sa stanovišta naše sādhane, kao i utiska koji centar ostavlja na posjetioce i novopridošle. Ne bismo smjeli kasniti ni minutu, jer je svaki bhajan program sastanak sa Svevišnjim.

Sretni smo što nam je Bhagavān osobno dao dragocjene upute za kvalitetno vršenje naše sādhane pjevanja bhajana: “Obratite pozornost na melodiju, značenje riječi, varijacije, glas, ragu i talu (melodiju i ritam), kao i druge finese bhajana. Ako vam glas nije ugodan i ‘sladak’, nemojte ometati slatki tok bhajana. Nemojte također monopolizirati vrijeme pjevajući isti stih opet i opet. Ponovite isti stih samo dvaput, ne više. Pjevajte u dvije brzine – prvi put sporije i potom brže. Tako ćete imati bhajane kojima ćete uzdizati više Božjih likova i svojstava. Dok pjevate bhajane, razmišljajte o njihovom značenju i o poruci koju vam prenosi svako Božje ime i lik. Ime Rāma treba vas podsjetiti na dharmu koju On utjelovljuje i predstavlja. Ime Rādhā neka vas podsjeti na nadumnu i nadsvjesnu ljubav koju je gajila kao najistaknutija gopika. Ime Śiva neka vas podsjeti na najuzvišeniju žrtvu (jer je ispio ‘Hala-hala’ otrov kako bi spasio svijet), zatim na svježinu i ljepotu kaskada Gange i na sjaj mjesečevog srpa. Nemojte bez veze gubiti vrijeme – neka svaki vaš trenutak bude bhajana, odn. štovanje. Shvatite svrhu bhajana i 　nāmasmarane i posvetite im se punim srcem. Izvucite maksimum iz godina života koje su vam dodijeljene.”

Da bi se svima omogućilo da provode ove upute, pjevanje bhajana treba biti jednostavno, a njihovo značenje svima razumljivo. Program ne bi smio biti u slavu samo jednog božanstva. On treba slaviti čim veći broj božanstava, jer su svi oni samo različiti vidovi jednog te istog Svemogućeg. To bhajane uzdiže daleko iznad puke religiozne aktivnosti i čini ih duhovnim činom. Imao sam prilike obići bhajan centre izvan Indije, u kojima su sudjelovali Kinezi, muslimani i kršćani. Svi su oni pjevali u Božju slavu s istom ljubavlju, iako na različitim jezicima i različitim melodijama. Bio je to veliki doživljaj, vidjeti kako se razvija snaga nāmasmarana pokreta. Jasno se sjećam velikog interesa koji su pokazivali poklonici u nekima od prekomorskih centara. Jednom je jedan poklonik upitao Svamija: “Mogu li prisustvovati bhajanima u cipelama (iz klimatskih razloga) i sjediti na stolcu?” Baba mu je odgovorio: “Da, sve dok ne misliš na to da si u cipelama i na stolcu…” To posebno naglašava pitanje koncentracije i potpune uključenosti za vrijeme nāmasmarane.

Netko je jednom upitao: “Svami, je li ārati potreban?” Svami je odgovorio: “Ne, nije potreban. Ne izvodite rituale bez razumijevanja njihovog značenja. Ako razumijete svrhu izvođenja āratija, tada ga izvodite.” Za neke je ārati zaštita od uroka, no ārati koji mi izvodimo na završetku (ārati znači: završetak) Prasanthi bhajana ima duboko značenje. Bhagavān nam je objasnio značenje, važnost i vrijednost velike molitve dok se kruži plamenom kamfora. Dok kružite kamforom, molite: “Bože, učini da život koji si mi ovdje dodijelio bude tako čist, mirisan i jasan kao kamfor. Neka sagori u plamenu, šireći svjetlost i toplinu ljubavi svima oko mene i kao što kamfor sagorijeva bez traga i　 ostatka, tako neka i ja budem oslobođen ponovnog putovanja ovim svijetom između radosti i patnje.“ To je molitva kojom bismo se Saiju trebali obratiti kroz ārati, pravi završetak Prasanthi bhajana.

Nāmasmarana pokret pomogao je i mladima u školi. Bhajani se uče u školama i na satovima Sathya Sai bal vikasa uz objašnjenje njihova unutrašnjeg značenja. Učitelji koji prije nisu znali što je tišina u razredu, doživjeli su tišinu za vrijeme učenja bhajana. Učenici su pak otkrili jednostavan način za poboljšanje pamćenja pomoću ritma bhajana. Još jedan važan vid ovog pokreta su “Mahila bhajan” centri u kojima se okupljaju samo žene i čiji se programi odvijaju u posebno vrijeme.

Danas ima više od 10 000 javnih Sai bhajan centara širom svijeta (odnosi se na kraj osamdesetih godina). Koja je tajna tog fantastičnog širenja nāmasmarana pokreta? Tajna je jednostavna: pjevanje bhajana otvara izvore vjere i predanosti u srcima i začinje u njima svjesnost sveprisutnog Boga. Poklonici, čiji broj stalno raste, shvatili su da provodeći disciplinirano tu sādhanu, onako kako ju je zacrtao Baba, mogu doživjeti Njegovu prisutnost koja ih ispunjava neopisivim mirom i blaženstvom.

Čovjek se ovdje može zapitati: “A što uvjetuje mir i radost koji proizlaze iz bhajan sādhane? Što pojačava tok Bhagavānovog dara milosti?” Odgovor je – cittaśuddhi, odn. pročišćavanje svijesti. Naravno, i sami bhajani su moćna sādhana koja pokreće pročišćavanje našeg uma i srca. Što smo više utonuli u pjevanje bhajana, to su veći mir i radost koje time postižemo. No cittaśuddhi se ne ostvaruje samo sudjelovanjem u toj sādhani. Jezik kojim vršimo nāmasmaranu ili pjevano bhajane mora biti ukroćen, discipliniran i čist. Stoga ga trebamo vježbati da se kloni laži, da ne govori loše o drugima. Umjesto toga, jezik treba govoriti blago i prijateljski i nikad ne smije zastraniti od istine. Bhagavān nas, naglašavajući ovaj vid sādhane, upozorava: “Govor je jako moćan. On ukazuje na čovjekov karakter. On otkriva ličnost, podučava druge i prenosi iskustva i informacije. Zato budite oprezni s riječima. Ako se okliznete u hodu, povredu se može izliječiti; no ako se okliznete u govoru, povreda je neizlječiva.”

Snažan razvoj dogodio se u nāmasmarana pokretu 1968. Godine, za vrijeme Prve svjetske konferencije na kojoj su sudjelovali delegati Sathya Sai centara iz cijelog svijeta. Bhagavān ima svoj način vršenja seve i nastavlja svake godine dodavati nove aktivnosti. Na toj je konferenciji Bhagavān zatražio da Sai organizacije među svoje duhovne aktivnosti uključe i nagarasankīrtan, odn. jutarnje pjevanje bhajana u povorci kroz grad (ili svoju četvrt). Svrha mu je ne samo osobna i kolektivna sādhana, nego i pročišćenje atmosfere u okolišu. Kad je ta odluka bila prihvaćena na konferenciji, nisam bio siguran u njenu praktičnu upotrebu. Sumnjao sam da će takva aktivnost donijeti ploda u gradu poput Bombaya. Iskustvo je međutim opovrglo sumnju i strahovanje. Nasuprot tome, dogodilo se da su, ne samo oni koji vjeruju i predani su Babi, nego i oni koji ne vjeruju u Njega i ne znaju o Njemu mnogo, pa čak i oni koji ne vjeruju u Njega jer nikad nisu ni zavirili izvan svoje religije, ukratko sve vrste ljudi, prihvatili nagarasankīrtan. Odgovor je u tome što se, kad se rano ujutro začuje melodiozno pjevanje u hvalu i slavu Boga, ljudi bude usklađeni, s uzvišenim osjećajem mira i radosti. Kako nagarasankīrtan kruži jednom tjedno, stanovnici tog područja s radošću iščekuju kad će čuti Božju glazbu u ranim jutarnjim satima.

Da bi nam dao do znanja koliko je važan nagarasankīrtan, Bhagavān nam je u siječnju 1969. napisao:

“Božanska poruka o nagarasankīrtanu:

Izvodite nagarasankīrtan i pročistite svoje područje.

Ustajanje u vrijeme brahmamuhūrta (rano ujutro između 3.30 i 5.30), ponavljanje Božjeg imena, buđenje drugih s Božjim imenom, ohrabrujući ih pritom da svoje svakodnevne zadaće izvršavaju kao svoju dužnost prema Njemu, da posvete svoj život Njemu. To je svrha i zadaća velikog nagarasankīrtan programa.

U gradovima, usred uobičajene uznemirujuće buke kamiona i autobusa, vike prodavača povrća, itd., ne možete naći śabdabrahman, odn. zvuk Božje tišine. Zato sam odredio da se moji poklonici okupe na jednom mjestu, izvedu pranavopasanu (Om) i suprabhātam (budnicu Bogu) i potom krenu ulicama melodiozno pjevajući bhajane i kirtane tokom pola do tri četvrt sata.

Neki bi se mogli zapitati zašto se tome pridaje tolika važnost? No ja vas uvjeravam da je to važna duhovna praksa koja služi pročišćenju uma poklonika kao i atmosfere. Ako čovjek, čim ujutro ustane, začuje Božje ime – Govinda, Śiva, Śankara, Durga, Lakšmi, Panduranga, Viśvanātha, itd. – sve će nečistoće biti uklonjene iz srca i grešne misli neće ulaziti u um, a svete misli istine, ispravnosti, mira i ljubavi učvrstit će se. Atmosfera koja je zagađena neistinom, nepravdom, lakomošću, štrajkovima i drugim emocionalnim uznemirenostima, može se pročistiti samo svakodnevnim nagarasankīrtanom. Ustajanje u vrijeme brahmamuhūrte je dobra fizička vježba koja održava dobro zdravlje. Intelekt jača i dobiva na oštrini. Srce se ispunjava mirom i srećom. Onaj tko pri ustajanju iz kreveta sluša Božje ime neće tokom dana imati grešne i nečiste misli i neće učiniti neko nedolično djelo. Um mu se tada ispunjava samo pobožnim mislima. Srce će mu biti posvećeno društvu dobrih, ispunjenih vrlinama, i svi će mu udovi postati sveti.

Zato to nije samo “izlazak sunca”, nego i vječni “izlazak blaženstva” – i za one koji pjevaju, i za one koji slušaju Božje ime u tim ranim satima. Božje ime će smekšati i neka kamena srca onih koji ga slušaju. Oni koji vjeruju u Boga, štovati će Istinu i Ljubav. To je rezultat kulturnog nasljeđa Bharata (Indije). Oni koji imaju rati, odn. ljubav, za bhagavāna, za Boga, stanovnici su Bharata. Urođeni žar predanosti teče žilama svakoga u Bharatu. Zato će nagarasankīrtan svakoga ispuniti srećom i radošću.”

Gledajući unazad, zanimljivo se prisjetiti kako sam zavolio bhajane. Davne 1946. godine osjetio sam poriv da učim glazbu i zamolio za pomoć Sri Pandurang Dikshita. Tako sam počeo uživati u glazbi. U stvari, razvio sam naviku da se mentalno poigravam ritmovima kad god sam za to imao priliku, posebno dok sam odlazio na posao i s posla. Korak dalje učinio sam kad sam u razgovoru s Babom saznao da je ponedjeljak posvećen Śivi, utorak Ganeśi, srijeda, Sarasvatī, četvrtak Sai Krišni (guruu), petak Devī, subota Rāmi i nedjelja Isusu Kristu i Gāyatrī devī. Zato sam sabrao bhajane posvećene svakom božanstvu, nastojao se sjetiti njihova ritma, te značenja svakog dana u tjednu, ovisno o tome kome je posvećen. To je moju duhovnu praksu učinilo radosnijom i plodnijom jer me sve to, zajedno sa svakodnevnom osobnom sādhanom molitve i meditacije, okupiralo svakodnevno oko sat i pol. To je jako pomoglo mojim duhovnim naporima da učvrstim vjeru i razvijem predanost.

U cijeloj mojoj sādhani uvijek me vodila Bhagavānova poruka:

“Kao prvi korak, započnite od sada disciplinu nāmasmarane. Vaši današnji izgovori da nemate vremena samo su znak da ne volite disciplinu. Nāmasmarana ne zahtijeva neko posebno ili određeno vrijeme. Nju možete prakticirati uvijek, bilo da se kupate, jedete, šećete ili sjedite. Svo vrijeme koje provedete u ogovaranju, gledanju filmova ili sporta, ili u praznom brbljanju, bilo bi puno bolje iskoristiti za tihu kontemplaciju o Gospodovom imenu, liku i sjaju.”

Tako je ta disciplina i njene aktivnosti – uvježbavanje i izbor voditelja bhajana, izbor Imena i napjeva iz svih vjera, vođenje bhajana u određeno vrijeme, uz pridržavanje pravila i poštivanje tišine – učinila nāmasmaranu masovnim pokretom. Ona se širi cijelom Indijom i izvan njenih granica i s pravom ju nazivaju “Prasanthi bhajani”, jer dolazi iz božanske doline Puttaparthija, Prasanthi Nilayama, boravišta Bhagavāna Sri Sathya Sai Babe. “Plamen” Prasanthi Nilayama upalio je, kroz pokret bhajana, na tisuće svjetiljki u Indiji i u drugim zemljama svijeta. Znakovito je da ovaj plamen vjere i predanosti ulazi u kuću svakog poklonika, pretvara se u obiteljsku sādhanu iz koje se razvija nagarasankīrtan, koji taj plamen prenosi u srca drugih ljudi kao brahmajyoti i zrači božanskom svjetlošću svuda naokolo.

Kad Gospod blistavi plamen svog divnog imena stavi na naš jezik, koji je ulaz u srce, tada će njegovo svjetlo i iznutra i izvana ukloniti svaku tamu i učiniti da sve zablista u Njegovom svjetlu, blaženstvu i ljubavi.

(Izvornik: “Sixteen Spiritual Summers” – negdje 80tih godina)