Vrlo često u našim susretima bivamo šokirani dojavama o bolestima mladih ljudi koji se bore za život. Tako pitanje bolesti postaje dio naše svakodnevice, našeg slušanja, naših razgovora i naših strahova. Pitamo se zašto? Zašto je neke bolesti medicina učinila izlječivima, a za neke nove bolesti nema lijeka? Kako to da se već tek rođena djeca rađaju s opasnim sklonostima pojedinim teškim bolestima? Zašto je to tako? Zašto bolest, koja sa sobom nosi osobnu i obiteljsku patnju? Bolest je neriješeno pitanje za ljude svih vremena. A također pitanje patnje koja ide zajedno sa bolešću. Odgovor na to pitanje ovisi o tome kakve predodžbe imaju ljudi o životu, o svijetu u kojemu žive, i silama ili Bogu u kojeg (ne)vjeruju.

Vrlo sm često nakon čestitanja Nove godine doživio da mi ljudi uzvrate: „Samo zdravlja, zdravlje je najvažnije…“ Zdravlje u sebi nosi puninu života, puninu fizičke i duhovne snage. Bolest označava gubitak te snage, određenu slabost i nemoć, ovisno o snazi određene bolesti. Vjernike svakako zanima biblijsko-teološki pogled na stvarnost bolesti, na njezinu moć i povezanost sa živim Bogom. Tu biblijsku sliku o bolesti dobivamo čitajući svetopisamske tekstove Biblije.

Psalmista piše:
O Gospode, sve su mi želje pred tobom, i vapaji moji nisu ti skriveni. Srce mi udara silno, snaga me ostavlja i svjetlost vida očinjeg gasi se (Ps 38,10-11).

Starozavjetni pisac psalama prije mnogo tisuća godina, nadahnut Duhom Svetim, razmatra svoju starost, gubitak životne snage i slabljenje vida. Ali računa u tome stanju starosti na Boga, kojemu upućuje svoje molitvene vapaje i zazive. A Propovjednik pokušava realno gledati na životne dobi, te upućuje i drugima svoja razmišljanja – da se nadahnu pozitivnom energijom. „I sjećaj se svoga Stvoritelja u danima svoje mladosti prije nego dođu zli dani i prispiju godine kad češ reći: Ne mile mi se. Prije nego potamni sunce i svjetlost, mjesec i zvijezde, i vrate se oblaci iza kiše. U dan kada zadrhte čuvari kuće i pognu se junaci i dosađuju se mlinarice jer ih je premalo, i potamne oni koji gledaju kroz prozore; kad se zatvore ulična vrata, oslabi šum mlina, kad utihne pjev ptice i zamru zvuci pjesme. Kad je put uzbrdo muka i svaki izlazak prijetnja, a badem je u cvatu, jer čovjek ide u vječni dom! A narikače se kreću ulicama. Prije nego se prekine srebrna vrpca i zlatna svjetiljka razbije i razlupa se vrč na izvoru i slomi točak na bunaru; i vrati se prah u zemlju kao što je iz nje došao a duh se vrati Bogu koji ga je dao. Ispraznost nad ispraznostima, veli Propovjednik, sve je ispraznost“ (Prop 12,1-7). Prema riječima Propovjednika, čovjekova je zadaća znati se sjetiti Stvoritelja u svakoj životnoj dobi – u danima mladosti, u danima kada se čovjeku ne živi, kada mu nisu draga jutra ni večeri nijednog dana. Stvoritelja se treba sjećati i sebe predavati Njemu kada sve postaje teško zbog starosti, kada je teško ići uzbrdo i kada je svaki izlazak iz kuće moguća opasnost od pada zbog staračke slabosti i bolesti. Propovjednik u svom stilu relativizira zemaljski čovjekov život držeći ga ispraznim, bezveznim, ali i u takvom stanju misli na Boga, želi ga se sjećati i njemu se predavati.

Na osobnu bolest može se gledati pogledom udarca kojim Bog udara, kažnjava čovjeka. Tako na bolest gleda vrsni poznavatelj patnje, starozavjetni Job. On Boga vidi i osjeća kao onoga tko zadaje udarac, tko svojom rukom udara. „Mirno življah dok On ne zadrma mnome, za šiju me ščepa da bi me slomio“ (Job 16,12). Ili: „Smilujte mi se, prijatelji moji, jer me Božja ruka udarila“ (Job 19,21). Kažu da Bog ne kažnjava. Job vjeruje da ga je Božja ruka udarila. Ako Bog ne kažnjava, vjerujem da po svojoj Providnosti čovjeka bolešću može duhovno kušati, duhovno jačati za još veće zadaće koje nam on sprema poslije bolesti.

No, u toj teoriji Božjeg kažnjavanja Job nije usamljen. Tragove Božje kazne pronalazimo u Ps 39,11: „Bič svoj otkloni od mene, jer izdišem pod težinom ruke tvoje“. Htjeli mi to priznati ili ne htjeli, ipak u Bibliji postoje tragovi da bi se bolest mogla shvaćati barem djelomično kao mogućnost udarca Božje ruke. Što je za nas vjernike važno? Važno je znati se utjecati Bogu u bolesti, upućivati mu molitve i vapaje za izlječenje. Ima ljudi koji zbog osobne fizičke bolesti postanu tjeskobni, neki upadnu u depresiju. Potištenost nije dobra, treba sav svoj život predavati Bogu. Tako piše Sirah u svojoj knjizi: „Sine moj u bolesti ne budi potišten, već se Bogu moli jer on zdravlje daje“ (Sir 38,19).

Prorok Hošea proteže pitanje bolesti na čitav narod. I ja tako mislim – da čitav narod može postajati bolestan pod utjecajem Zloga. Pod utjecajem stvorenih krivih slika o čovjeku, njegovoj spolnosti, pod utjecajem krivih ideologija i globalizma koji propagira konzumerizam i hedonizam. Zato je potrebno da se narod neprekidno tijekom sadašnjosti zna vraćati Bogu. „Hajde vratimo se Jahvi! On je razderao, on će nas iscijeliti: on je udario, on će nam poviti rane“ (Hoš 6,1).

Gospodin naš Isus Krist na bolest gleda kao na zlo od kojega ljudi pate, kao na posljedicu grijeha i moć Sotone nad ljudima. Isus jasno i brzo razlučuje naravnu bolest od stanja opsjednuća Zlim. A od svih je bolesnika tražio vjeru i zahvalnost Bogu za ozdravljenje. Kako je Isus liječio? Liječio je tako da je uklanjao bolesti i uzimao bolesti na sebe: „On slabosti naše uze i boli ponese“ (Mt 8,17). U tome je Isusova veličina kao Bogočovjeka. Bolest postoji, ali svi ne ozdravljaju jer ne vjeruju. A oni koji su ozdravili često su nezahvalni Bogu. Sjetimo se prispodobe, priče o deset izliječenih gubavaca. Jedan se samo zahvalio Bogu na ozdravljenju. Nije li ta slika, ta prispodoba o nezahvalnosti i potpunom predanju Bogu i danas česta pojava u našem narodu? Ljudima je pruženo od Boga i medicinskog osoblja ozdravljenje, a oni i dalje žive bez Boga. Ne misle na molitveno-životno predanje Bogu. Postoji jedna vrlo lijepa molitva, „Molitva Predanja“: Bože moj! Prikazujem ti sve svoje misli, riječi i djela, sav svoj trud, sve poteškoće i neugodnosti. Daj da svako djelo po tvojoj volji činim, sve svoje dužnosti savjesno vršim i tebi za ljubav sve radosno trpim. Bože moj, udijeli mi milost da budem u molitvi pobožan, u jelu i piću umjeren, u svojim poslovima marljiv i pažljiv, a u izvršavanju dobrih odluka neumoran. Daj, Bože, da budem iskren i vjeran onima koji se u tebe ne pouzdavahu, pošten u govoru i radu, uredan u vladanju. Bože moj, daj mi također spoznati kako je kratko vrijeme moga života, a kako je duga vječnost. Daj da budem jak u borbi protiv požude, da pomno molim za tvoju milost, da vršim tvoje zapovijedi i stalno skrbim za vječno spasenje. Daj, Gospodine, da se spremam na smrt i bježim od grijeha te dođem k tebi u nebesku slavu, po zaslugama Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja našega. Amen“.

Poslije te lijepe molitve predanja može se moliti „Oče naš“, Krunicu ili barem deseticu Krunice. Ta molitva može biti molitva našeg svakog dana, večeri ili jutra. Poslije te molitve treba sam sebi bolesnik govoriti i ponavljati: „Ja vjerujem da ću ozdraviti!“ Treba govoriti sam sebi: „Ja to mogu!“ Zašto? „Zato što nisam sam, Bog je sa mnom!“

Autor:Vlč. Vladimir Trkmić

Izvor: Dnevno.hr