S obzirom da Vede obznanjuju da sveznajuci brahman jest uzrok svemira, taj sublimni fenomen jest to sto se opisuje i tumaci. Sam izraz „brahman“ oznacava da Ono ima moc volje itd. Vede, koje o brahmanu govore kao o neuvjetovanom i lisenom svojstava, takodjer obznanjuju da je Ono po svojoj prirodi potpuna dobrotvornost. Naime, s gledista svemira, brahman nema kvalifikacija.

Upanisadski tekstovi, koji su dio objave – sruti, odnosno vedskih spisa, ne prave nikakvu razliku izmedju Apsoluta – brahman i Svemocnoga - isvara. Ono sto moramo razumjeti iz svih tih vedantinskih tekstova jeste da je svemir ocitovanje odnosno projekcija Vrhovne Svijesti. Nasuprot tome, kad bi svemir bio inertan i lisen svijesti, neki se pitaju kako bi tada mogao biti tako zamamno privlacan? Nemoguce je da je nesvjestan i neinteligentan, jer da je takav, bio bi stalno isti. Ne. To glediste je neispravno. Bog je djelatni uzrok kao i materijalni uzrok svemira. On Sám postao je sve ovo. On je unutarnja i vanjska istina, stoga je On Svjetlost koja osvjetljava i objavljuje, koja privlaci i razotkriva.

Receno je: „pistádi guda samparkát“. Pista znaci brasno – bilo koje brasno, rizino, psenicno ili od mahunarki. Mijesanjem sa secerom brasno postaje slatko – guda samparkát. Samo po sebi, jeziku brasno nije ukusno; secer ga cini ukusnim.isto tako, svugdje gdje se u svemiru pokazuje sarm, privlacnost ili sjaj, to se ocituje kosmicki Duh, paramátman, i nista drugo. Objava – sruti to jasno iznosi. Kao sto kazuju tekstovi objave, paramátman stvara, njeguje podrzava i odrzava svemir – jagat te ga naposljetku navodi da se stopi u Nj. Paramátman je jedini Stvoritelj, jedini Uzivatelj i jedini Zastitnik i Gospodar. To objavljuje sruti.

Vede objavljuju da je priroda brahmana vrhovno blazenstvo, ánandasvarúpa. Govoreci o átmanu, one spominju ovojnice – kose koje ga cuvaju: ovojnicu hrane – annamayakosa, ovojnicu zivotnog daha – pránamayakosa, mentalnu ovojnicu – manomayakosa i ovojnicu intelekta – vijnánamayakosa, tim redom. Nakon tih cetiriju ovojnica dolazi najunutarnjija ovojnica duhovnog blazenstva – ánandamayakosa. Sve one su u brahmanu, te je stoga ispravno zakljuciti da je brahman sam po sebi duhovno blazenstvo. Svaka ovojnica je suptilnija od slijedece, a najsuptilnija je peta, ánandamayakosa. Pránamaya je suptilnija od ovojnice hrane – annamaya, manomaya je suptilnija od ovojnice zivotnog daha – pránamaya, vijnánamaya je suptilnija od mentalne ovojnice – manomaya, a ánandamaya je suptilnija od ovojnice intelekta – vijnánamaya. Prema tome, sve se one mogu smatrati tijelom – upádhi brahmana.

Ovojnica hrane je grubi pokrivac, koji stiti suptilnije ovojnice, konkretno ovojnicu zivotnog daha. Zivotne dahove odrzava i njima upravlja jos usptilnija, mentalna ovojnica. Mentalna ovojnica nadzire zivotne dahove – prána, koji reguliraju i upravljaju fizickim i osjetilnim instrumentima. Stoga je mentalna ovojnica mnogo mocnija od daha – prána. Suptilnija od te ovojnice je vijnánamaya. Ona je uvijek zaokupljena razlucivanjem izmedju privremenog i trajnog – anitya i nitya. Vrlo je blizu iskustva duhovnog blazenstva – ánanda. Zapravo, ona pomaze da se dozivi to iskustvo, koje je svjesnost o samom brahmanu.

Kako bismo zastitili tijelo od bolesti nosimo razne vrste odjece, potkosulju, kosulju, potom kaput, a preko kaputa sal. Kad trebamo pregledati srce, moramo skinuti sal, kaput, kosulju te naposljetku i potkosulju. Tek tada mozemo pregledati srce. Isto tako, covjek treba otkloniti ovojnicu hrane, ovojnicu zivotnog daha, mentalnu ovojnicu i ovojnicu intelekta kako bi postao neposredno svjestan vrhovnog átmana ili brahmana, koji jest sámo duhovno blazenstvo – ánanda. Putovanje zvano „zivot“ nije drugo doli hodocasce od materijalne razine hrane do duhovne razine blazenstva. To je cilj, odrediste. Ova sútra nam prenosi tu poruku. Vrhovna dusa, paramátman, po svojoj je prirodi u biti blazenstvo.

Neki se ne slazu s tim zakljuckom. Smatraju da jivátman, pojedinacna dusa, nije ánanda, nego vijnána, sposobnost razlucivanja intelekta. Drugim rijecima, brahman je blistavilo sám po sebi; Ono ne treba nikakv vanjski izvor svjetlosti. Ono je ustoliceno u vlastitom sjaju. Drugi tvrde da parasakti, vrhovna energija, jest entitet poznat kao ánandamaya ili paramátman, koji se takodjer naziva parakasa, vrhovni prostor. Medjutim, te teorije nastaju putem raznih misaonih procesa ljudi koji se nalaze na razlicitim razinama.

Brahman obuhvata sve, a svijest o bilo kojem entitetu svijest je o brahmanu sámom. Ono se ne moze diferencirati ni razdijeliti. Ánanda je sve; brahman, ánandamaya, jest takodjer jivátman, koji djeluje kao individualiziran. Svojstvo se ne moze odrediti i razmatrati odvojeno od objekta kojemu pripada. Átman je ánanda, bilo da je poopcen kao paramátman ili partikulariziran kao jivátman. Duhovno blazenstvo ne moze se mjeriti kao vece ili manje. Ánandamaya, ispunjenost duhovnim blazenstvom, oznacava sámo duhovno blazenstvo, a ne nesto sto uziva blazenstvo. Stoga jivátman nije manje, niti je parmátman vise ánanda. Oboje su ista ánanda.

I u obicnom svjetovnom znacenju ánanda je znacajka svakog zivog bica. Zbog toga je svako ljudsko bice nastoji izraziti i razviti. Ziva bica odricu se raznih zelja i obrazaca ponasanja kako bi dosegnuli blazenstvo. No, uvjerenje da se blazenstvo moze dozivjeti iz vanjskih objekata znak je neznanja:

Od svega izvan vas, patnja; (sarvam paravasam duhkham)

Od svega unutar vas, sreca. (sarvam átmavasam sukham)

Prema ovoj izreci, kad covjek osjeca da je njegovo blazenstvo ovisno o vanjskim objektima, on zalazi izvan sebe te izaziva patnju. Upada u nepotrebnu patnju zbog zarobljenosti objektima koji ga, kako zamislja, mogu usreciti. Postaje metom tjeskobe i brige. Stoga, nastojanje da se dodje do blazenstva putem vanjskih objekata i vanjskih aktivnosti uopce nije preporucljivo. Oni koji ceznu za istinskim blazenstvom moraju svoja nastojanja okrenuti prema unutra, u smjeru átmana. Kad se blazenstvo trazi iz vanjskih objekata, covjek mora puno propatiti, upravo kao sto zedna osoba koja trci ka fatamorgani ne uspijeva utaziti zedj te zavrsava jadno.

Jedno je vazno na ovom mjestu: kad se kaze da je Ráma ucinio Bhimu bogatim ili pametnim, ne slijedi li iz toga da je od pocetka Ráma bio bogatiji odnosno pametniji od Bhime? Da je Ráma bio siromasan i neznalica, kako bi mogao pretvoriti Bhimu u bogatu i pametnu osobu? To ocito ne bi bilo moguce. Brahman je ánandasvarupa – sámo blazenstvo. Zato svako zivo bice prima blazenstvo od brahmana. On je Sve-znanje. Stoga On daje, potice i unapredjuje znanje svima. Bog daje, promice duhovno blazenstvo. To potvrdjuje sútra „ánandamaya je Vrhovno Sebstvo, buduci da se stalno ponavlja – ánandamayo´bhyását“.

Nadalje, rijec je o sámom brahmanu

Koji je opisan i u mantri – mántravarnikameva ca.

„Brahman je Istina, Znanje i Beskraj – satyam jnánanantam brahma.“ I ta mantra ili sveza aksiomska formula odnosi se na istoga brahmana koji je ánanda – ánandasvarupa brahman. Brahman je Istina – satya; brahman je Znanje – jnána; brahman je Beskraj – ananta. Satya ili istina je sinonim za blazenstvo; ona ne znaci nista drugo.

Satya implicira nedjeljivo, neizmjerno blazenstvo. Na nj ne mogu uticati ogranicenja prostora, tok vremena ni razlicita raspolozenja onih koji dozivljavaju. Ánanda ce sama od sebe procistiti prostor, vrijeme i pojedinca. To troje su podlozni duhovnom blazenstvu; duhovno blazenstvo nije potcinjeno ili vezano vremenom, prostorom ni individualnim primateljem. Stoga se Bog, kojeg mantra prikazuje i opisuje, moze spoznati jedino parcijalno putem mantre; On ne ogranicava mantru; mantra moze ograniciti Njega. Ánanda je spona koja ih oboje povezuje.