Zbog njegova ustrajavanja na meditaciji i neoslanjanja na recitiranje i proučavanje sutri, zen (kin. Tch'an) se ponekad naziva kineskom pobunom protiv indijskog verbalizma i skolasticizma. Po uvođenju u Japan odigrao je glavnu ulogu u religioznom, umjetničkom, književnom i materijalnom životu Japana.

Sama riječ zen je japanski izgovor kineske riječi tch'an, kratice od tch'an-na, fonetski transkribiranog sanskrtskog dhyana - meditacija. Bit zena je neposredni doživljaj prosvjetljenja, satori. Njegov jedini cilj je poticanje, produbljivanje i izražavanje tog doživljaja u svim porama života. Mada neki proučavatelji zena tvrde suprotno, zen ne odbacuje filozofsko razumijevanje, proučavanje sutri ili vjerske obrede, ali im se žestoko protivi ako postoji opasnost da postanu predmet želja, i time prepreka za postizanje satorija. Prosvjetljenje je otkrivanje vlastite prave prirode odnosno duha budinstva, koje donosi neizrecivu radost i mir.

Usmjeren na neposredan doživljaj, i svjestan različitosti ljudi i njihovih sposobnosti, zen se razvio kao umijeće prilagođavanja učenja osobnim potrebama kako bi se učenike dovelo do neposrednog prosvjetljenja. Učitelji su izmislili umne nastavne tehnike tzv. koane izbjegavajući "prejednostavno govoriti", da se učenici ne bi vezali za pojmove i tako propustili bit koja se doseže samo neposrednim doživljajem. Zen je u Kinu došao iz Indije u 6. st. pr. Kr. preko Bodhidharme, 28. patrijarha indijskog budizma, izravnog nasljednika Buddhe Shakyamunija, nositelja pečata dharme, koji je postao prvim patrijarhom i utemeljiteljem tch'an (zen) tradicije. U Japan u kojemu i dandanas cvjeta, zen je prenesen već tijekom 7. st., no pravi procvat doživljava tek za razdoblja Kamakura (1185.-1333.). Dvije su budističke škole utjecale na razvoj i prilagodbu tch'ana japanskim uvjetima: shingon i tendai.

Zen je sastavni dio japanskoga ratničkog kodeksa budo, a na osnovi zena nastale su poznate borilačke vještine jiu-jitsu, aikido, kendo, japansko mačevanje i kyudo - Put luka.

(V. Faust)