Trenutak umiranja je za mnoge ljude postao stvar nesavladivog straha, oni su zabrinuti i preplašeni svakom mišlju o njemu, a to je uvijek znak nedovoljne zrelosti duše. Duša nesvjesno prepoznaje svoje manjkavo/oskudno stanje i percipira da je smrt tijela kraj njezina zemaljskog postojanja... ona intuitivno osjeća da nije najbolje iskoristila svoj zemaljski život, i zbog toga ljudsko biće (pro)nalazi kako je misao o smrti zastrašujuća. Neizvjesnost nakon smrti ju uznemirava, ona je puna sumnje u svezi života nakon smrti pa ipak ona nije sasvim uvjerena niti da je njezin život konačno završen. I baš ova nesigurnost/neizvjesnost u svezi ‘poslije’ ju čini zabrinutom u pogledu trenutka odvajanja od svijeta. Što je čovjek zreliji to ga misao o smrti manje pogađa, razlog tome počiva u spoznaji/realizaciji da stvarni život ne započinje sve do smrti tijela. Preduvjet za ulazak u svjetlosne sfere je sposobnost da se zemaljski život preda/napusti sa lakoćom/radosno budući da čovjek onda više nije priljubljen uz zemaljska vlasništva (= materijalne stvari), on je prevladao materiju...

 Sve što čovjek ostavlja iza sebe na Zemlji su zemaljska vlasništva za kojima više ne bi trebalo žudjeti već ih veselo i sa radošću odbaciti/napustiti. Sve što je čovjeku milo na Zemlji on treba biti sposoban napustiti/odustati od toga sa lakoćom/radosno, onda će njegov odlazak sa ovog svijeta biti lagan. Ne smije biti ničeg što čovjeka vuče nazad ili će oslobađanje od Zemlje uvijek biti borba. Posljedično tome svaka žudnja treba biti prevladana u ranijem stadiju tako da smrt može u bilo koji trenutak pristupiti ljudskom biću i nikad ga ne iznenaditi. Jednako odlučna za fizički kraj ljudskog života je želja za Bogom jer svatko tko žudi za Bogom je sretan kada njegov zemaljski život dođe do kraja. Duhovno je on već u tim sferama i samo čezne za onim trenutkom koji će ga konačno odvesti gdje njegov duh želi ići, u njegov istinski dom. Otud trenutak smrti može značiti zabrinutost/uznemirenost, strah i stravu za jednu osobu, dok za drugu može biti dodjeljivanje/darivanje nečeg o čemu je dugo sanjao i čemu se nadao. Za njega je to oslobađanje od svake forme, i označava ulazak u vječno kraljevstvo, u vječnu slavu...

 Ono na što ljudsko biće gleda kao smrt može biti njegov ulazak u vječni život ako je svjesno živio svoj život, to jest, sa Bogom, i stoga je zreo za život u vječnosti... Međutim, to može zaista predstavljati smrt, duša to osjeća i plaši se trenutka koji će neizbježno doći kada je vrijeme zemaljskog života, kojeg je Bog odredio za ljudsko biće, završilo. Svaki čovjek bi prema tome trebao razmišljati o trenutku svoje smrti i gledajući u (ili ‘s obzirom na’) njega svjesno živjeti svoj zemaljski život, to jest, tako da unaprijedi/oplemeni svoju dušu da ona može ostvariti stupanj zrelosti koji osigurava lagan i bezbolan prelazak sa Zemlje u vječno kraljevstvo.

 AMEN