Pojednostavljeno, korizma je dio liturgijske godine, razdoblje od 40 dana koje započinje Pepelnicom, a završava na Veliki petak. Za sav katolički svijet to je zasigurno najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine koje završava najvećim i najradosnijim kršćanskim blagdanom, Uskrsom koji je temelj i vrh kršćanske vjere.

Koliko god to nekima neozbiljno zvučalo, nitko na ovom svijetu za svoga života neće dobiti radosniju poruku od ove da nije stvoren za crve, za Monte Giro, nego da će i nakon prijelaza (smrti) nastaviti živjeti. Korizma je uspomena na Isusov 40-dnevni pokornički boravak u pustinji prije početka javnog djelovanja, a prisjećamo se i Izraelaca koji su 40 godina hodali kroz pustinju da bi ušli u Obećanu zemlju.

- Svi u životu padamo, ali bitno je poslati poruku da je normalno pasti. I apostol Petar je pao, ali je zaplakao i dignuo se. Zaplačite i dignite se i vi, uz božju pomoć idemo do cilja, nađimo snage za taj motiv, poručuje naš sugovornik.
Zašto se te promjene rade baš za korizmu? Berljavac objašnjava da je korizma nova šansa, novo proljeće života, nada da čovjek postane drukčiji. To je razdoblje u kojem se mogu iscijeliti duša i tijelo, skinuti teret teških briga i misli sa savjesti.

- Kao što smo dužni brinuti se o svom zdravlju čitave godine, piti tablete i toplo se obući kada je zima i raditi ono što nam kažu liječnici, dobro je napraviti i sistematski pregled koji će nam otkriti gdje smo slabi i na čemu trebamo poraditi. Ista stvar je s našim duhovnim životom - naravno da čitavog života moramo pomagati bolesnima i opraštati, ali postoji trenutak u životu kada Isus poziva, koji je trenutak nove šanse, novi sistematski pregled, nova generalka gdje možete postati bolji čovjek. To bi trebao biti novi poticaj kako bi u daljem razdoblju maknuli sve ono što je nakupljeno i bili bolji i jači ljudi, pojašnjava vjeroučitelj Berljavac.

Po Berljavcu, u korizmi bi ljudi trebali odlučiti da budu bolji, odreći se nestrpljivosti, odlučiti da će više vremena posvetiti svojim ukućanima, a manje svojim navikama, odreći se mrzovoljnosti, nervoze, odlučiti da će svaki dan učiniti jedno dobro djelo više nego inače itd.

- Svega se naslušamo: prestat ću pušiti, piti, jesti slatko… To je simpatično, no mnogo je lakše odreći se neke hrane i pića u korizmi nego postiti npr. od ogovaranja, prosuđivanja drugoga, potrebe da se bavimo tuđim slabostima itd. Ne želim reći da post nije dobar, nego da je bitna motivacija, a ne odricanje radi odricanja, a onda nakon završetka korizme nadoknaditi, a nerijetko i povećati »doze« ovisnosti. Primjećujem da su kod mnogih ti vanjski znakovi posta također i znak unutarnje spremnosti na promjenu, no isto tako svjedok sam brojnih religioznih činova koji guše istinsku vjeru. Želim reći da nije potrebno ništa činiti da bi se Bogu svidjeli, jer nas voli onakve kakvi jesmo, nije potrebna nikakva žrtva jer on je već žrtvovao svoga sina. Poznati teolog Dietrich Bonhoeffer jednom je rekao otprilike »kako kršćanina ne čini kršćaninom neki religiozni čin nego sudjelovanje u Božjoj/ljudskoj patnji«.

Na kraju, što nakon korizme? »Naše vrijeme vapi za svjedocima koji će znati probuditi nadu u čovjeku, koji će to moći reći na blag način i bez osude drugih. Potrebni su nam autentični kršćani koji to ne mogu postati bez korizme, a biti danas uvjerljiv kršćanin, nije nimalo lako, a nije ni in. Zato je potrebna hrabrost za prvi korak«, smatra naš sugovornik.