VJERA

JEDNOG DANA, JEDAN ČOVJEK, ČUVEN PO SVOJOJ NEVJERICI, POSJETI JEDNOG STAROG, MUDROG ČOVJEKA...

 

REČE MU: "ZNAŠ, HTIO BI VIDJETI TOG TVOG BOGA."

"NEMOGUĆE!" ODGOVORI MU STARAC.

"NEMOGUĆE? KAKO ONDA MOGU POVJERITI SVOJ ŽIVOT ONOME KOGA NE VIDIM?"

"JESI LI OŽENJEN?" UPITA GA STARAC.

"JESAM. VEĆ PETNAEST GODINA. ZAŠTO ME PITAŠ?"

"AKO SI OŽENJEN VEĆ PETNAEST GODINA, POKAŽI MI LADICU U KOJU SI SMJESTIO LJUBAV ZA SVOJU ŽENU, LJUBAV KOJU SI JOJ DAVAO SVE TO VRIJEME. I DOZVOLI MI DA JE IZVAŽEM, IZMJERIM... DA VIDIM KOLIKO JE TA LJUBAV VELIKA."

"NE BUDI LUD. NITKO NE MOŽE SMJESTITI LJUBAV U LADICU." ODGOVORI ČOVJEK, IZNENAĐEN PITANJEM.

"SUNCE JE SAMO MALI DIO SVEMIRA KOJEG JE BOG STVORIO. AKO GA DUGO GLEDAŠ, NE MOŽEŠ GA VIDJETI.

JOŠ MANJE MOŽEŠ VIDJETI LJUBAV KOJA SE PROSTIRE KROZ TVOJ DUGOGODIŠNJI BRAK. ZALJUBIO SI SE U JEDNU ŽENU I POVJERIO JOJ SVOJ ŽIVOT. NE ČINI TI SE DA NA SVIJETU POSTOJE NEKE STVARI KOJIMA SE PREDAMO I BEZ DA IH VIDIMO?"

 

Upanishadska alegorija o individualnoj duši

Dvije ptice smjestile su se na drvu. Bile su prijatelji. Jedna je sjedila na nižoj grani a druga na vrhu stabla. Ptica na nižoj grani kljucala je voćke. Svaki put kad bi kljucnula voćku ispljunula bi ju jer je imala gorak okus. Kad je završila sa jednim drvo preselila se na drugo drvo i tamo nastavila kljucati druge voćke. Druga ptica selila se sa drva na drvo zajedno sa prvom pticom. Priča se nastavljala kroz stoljeća. Ptica na gornji grani samo je pratila pticu sa donje grane. Jednog dana ptica sa donje grane umorila se i izfrustrirala. Pogledala je gore u svoju prijateljicu i pitala "Hej, zašto i ti ne jedeš?" Druga ptica je odgovorila "Pa, ti pokušavaš jesti ali baš i ne uspijevaš." Prva ptica je rekla "Ali, pokušavam naći slađu voćku". Prijateljica joj je odgovorila "Kad uspiješ naći jednu, javi mi. Koliko stabla si već prešla i koliko puta si isprobala i pogriješila? Ja samo čekam. U trenutku kad nađeš slatku voćku, ja ću se priključiti." Seljenje sa drva na drvo je nastavljeno. Jedna ptica se selila sa frustracijom i nezadovoljstvom i sa eskalirajućom željom i strašću; druga ptica se selila bez ikakvih očekivanja, samo da bi pratila svoju prijateljicu.

 

Napokon, ptica na nižoj grani se otrijeznila. Pogledala je gore i pitala "Što da učinim?" Ptica na gornjoj grani je rekla "Samo sjedi mirno. Zaustavi svoju potragu, sve svoje strasti. Ne postoji slatka voćka. Jedina stvar koju možeš napraviti je da ostaneš svjedok svemu što se zbiva bez da uključuješ svoj ego u to." Nakon što je čula to, ptica na nižoj grani postala je tiha i mirna. Postala je jivanmukta (onaj tko je oslobođen za vrijeme života).

 

Na isti način duša vas prati iz života u život. Ona nema nikakve veze sa onim što vi radite; ona nije ta koja doživljava iskustvo boli ili užitka. Ne dijeli vašu radost i ne sudjeluje u vašim idiosinkrazijama, ekscentričnostima. Ona je tihi promatrač besmislenog životnog putovanja.

 

Swami Satyananda Saraswati, Ganga Darshan, siječanj 1982