Pokušava promjeniti svijet oko i izvan sebe (partnera, obitelj, rad, širu okolinu, svijet…), ali se usprkos tome unutar sebe osjeća neispunjenim, nekako praznim. I uz to još osjeća bol, razočarenje, ljutnju, strah, čežnju, neispunjene želje. Uputi se na put duhovnosti, traganja van okoline i razmjera, u kojima živi. Naravno da kod toga može osjećati polaritet suprotnosti u sebi.
Razapetost između vrijednosti duhovne literature i seminara, te života kojeg doživljava, može se još povećati. Neka rješenja iz duhovnog svijeta nam barem na kratko vrijeme mogu uspostaviti iluziju naše predstave idealnog i lijepog života, koji se pak uvijek iznova slomi. Kroz pukotinu opet ugledamo »istinitost« naših života u svim njegovim razmjerama. Čežnja za drugačijim svijetom se sa time samo povećava.
Moguće je, da smo na izabranom duhovnom putu primjenili sva pravila, koja ih više koja duhovna ili drugačiji smijer pripisuje sljedbenicima, ali ipak smo ostali samo sljedbenici i hodamo po već trasiranom putu nekoga drugoga. Možemo se uvjeriti, da smo i mi takvi, ali ipak još dalje prožvačemo nešto, što je drugi več prožvakao. Sve nam se čini u redu, samo nešto u nama nam kaže, da to nisi istinski ti (»Ja jesam«). I postavlja se pitanje: Šta onda jesi ti? Možda ćeš ustanoviti, da to nije tvoje iskustvo. Fali ti iskustvo tvog života.
Kako ćemo ostvariti svoje vlastito iskustvo, ako ne znamo, što usitinu želimo, što volimo i što ne? Ako nekome ili nečemu darujemo svoje srce, to onda kod sebe ne osjećamo, ne osjećamo ono, što smi uistinu jesmo, nego ono što predstavlja iskustvo nekoga drugoga. Podarimo svoje srce zato, da bi u zamjenu nešto primili. Želimo imati nešto ili nekoga zato, jer za sebe nešto očekujemo. To je uvjetna ljubav.
Ljubav srca ne postavlja nikakve zahjeve i uvjete.Ali ipak možemo još uvijek ostati sljedbenici velikih muškaraca i žena iz povijesti i nadati se, da će se na našem duhovnom putu desiti isto, što se desilo, tako kažu, nekome koji je već prešao ovaj put. Kod toga nam ostaje čežnja i neispunjene želje, koje smo sami kod bijega pred »istinitim životom« postavili zato da bi našli samog sebe takvog kao što uistinu jesmo. I neispunjene želje i čežnje su nešto, što u sebi nosi emocije, kao što su strah, bol, ljutnja i slično. Možda je duhovnost bila bijeg pred bolovima, koje smo u sebi ustanovili, strah pred budućem, onom što dolazi? I na području života je upravo tako.
Nezadovoljstvo i neprimanje života takvog kakav je, moguće da u sebi nosi uvjete koje smo postavili životu. Volimo nešto, ako »će se desiti ovo ili ono, ako će biti ovakvo ili onakvo«, to je uvjetna ljubav. Zašto ne bi radije voljeli svoj život, da bi radije življeli život nekoga drugoga? Pitanje, na kojeg je bilo napisanio već puno misaonih rasprava. Ali iskustvo dolazi kroz život, i usitinu unaprijed nemoguće je dokućiti, što če se desiti. Upotrijebimo radije svoje bezuvjetno srce i sve se može desiti. I to se ne događa samo na području takozvanih duhovnih životnih puteva, već na svim područjima našega života. Živjeti život po normama drugih ljudi, njihovim vrijednosnim sustavima i ciljevima vodi do nemogućnosti primanja odgovornosti za naš život. Radije živjeti život kao što su drugi odlučili, vidjeli ga i doživljavali bez obzira na vrijeme i prostor tih životnih ciljeva, da imaju vlastitu iskustvo, u nama ostavlja prazninu i ukazuje na nepreuzimanje odgovornosti za svoj život. Doživljavamo nešto, što nismo mi. I ono što ispunjava takvu prazninu je nešto, što onda vidimo, doživljavamo i živimo kao istinito. Kažu – maja.
Što uistinu osjećamo, prepoznajemo, spoznajemo, radimo, stvaramo u nekom trenu svog života. Upotrijebimo radije svijetlo (rekli su: »Uvijek imaj upaljeno svijetlo«), koje nije svjetiljka na stropu u vašem domu, nego više svijest o tome, što se uistinu u sadašnjem trenu događa. I uz to nema potrebe za mijenjanjem toga što se događa, da bi uz to stvarali o tome imao neku procjenu ili sud. Svijest znači, da imamo spoznaju o tome kakvo je. Ako to ne znamo, i to si možemo priznati. I već smo na putu sa »istinom, koja će nas osloboditi«. Bezuvjetno primima život kakav je i zato nemamo potrebe, da bi si to drukćije zamišljali, pobjegli pred životom, koji nam je poklonjen. I nema potrebe davati procjene i prosuđivat ono, što nam se događa, niti kod sebe niti kod drugih ljudi i zato »ne sudimo, da ne budemo sam osuđeni«.
Pošto se osjećamo ugroženima, prestrašenima, ljutima, neprimljenima, nevoljenima, ne prepoznatima, nesigurnima, nepoštovanima možemo odabrati put suđenja, da su za to stanje ili uvjete u našem životu krivi drugi ljudi, takvo nešto ukazuje na potrebu po razumjevanjem zašto je tako. Kod duhovnih tragatelja može se to pokazati kao ugroženost od »napada« raznih oblika energija, koje »sigurno« dolaze od drugih ljudi. Od toga do depresija, strahova i ljutnje (u fizičkom tijelu se vidi u puno primjera kao glavobolja, teškoće sa probavom, bubrezima, jetrom i srcem), nije dug put.
U praktičkom životu (među takozvanim »neduhovnim« ljudima) to se pokazuje kao izražanje krivnje za svoje nerealizirane želje i ciljeve na bilo kojem području svog života, na druge ljude. Drugi su krivi, što nemamo sreće, zadovoljstva, poštovanja, nemamo ono, što želimo. Da li je to istina? I što mi želimo? Kakav život stvaramo? Kamo tnas vodi naše srce… .Ili pak mudrost je odabrati primanje života bez osuđivanja i sa otvorenim srcem. Svijesni smo i konačno prepoznajemo osjećaje, koji su nas doveli u životne situacije, u realnost, u kojoj sada imamo iskustvo. Sa time »upalimo svijetlo« i možemo jasno »vidjeti«, sa čime smo kreirali ovu realnost. Imamo iskustvo puta osuda, života po predstavama drugih ljudi i/ili svojih vlastitih, uvjetne ljubavi, straha i prinude. To je naše iskustvo, u kojem je razotkrivena velika mudrost. To može biti ono, što si je naša duša zadala, imati iskustvo o tome, i zato, da bi našla put bezuvjetne ljubavi i primanja. Da bi konačno našla svoj put. I put »kotač života« ovih do sada neprosvijetljenih dijelova naše duše se zaustavi, isčezne. Prepoznavanje pak ne znači nove presude. Svoje iskustvo ne osuđujemo, nego više ga jednostavno primamo onakvog, kakav je.
Moguće je da je bio svijet u našim predstavama do sada idealističan, sadržavao je samo svijetlo kao ono »dobro« i pozitivno te na drugoj strani tamu, kao ono »loše« i negativno, što mi nismo. Sudovi o sebi i svijetu. Možda nismo imali sposobnosti priznati si i primiti činjenicu, da živimo u svijetu dualnosti, koji objedinjava kako duhovni (jin/jang, svijetlo/tamu…), praktički (pozitivno/negativno, željeno, neželjeno,…) i isto tako i sve druge aspekte našeg života. I nismo bili sposobni primiti činjenicu, da gdje se nalazi ljubav, tamo je i bol, strah i nesigurnost i dalje, da tamo, gdje se nalazi strah, bol i nesigurnost, tamo je naizgled skrivena ljubav, radost i sigurnost. To dalje ne znači, da do tada nismo znali, nego više da jednostavno nismo prepoznali realnosti, našeg života i svijeta, kakav on uistinu jeste. I tada možemo biti svijestni toga, da se nam nije potrebno odreći radosti, životne snage i stvaranja zato, jer smo sada postali »odrasli«. Radije upotrijebimo ovdje snagu bezuvjetne ljubavi i primanja te sa time postajemo mudra, indigo, kristalna djeca (Osjećam i znam, da to nisu samo djeca, koja se sada fizički rađaju u ovom svijetu, kao što se to citira sada u mnogim knjigama i člancima. To su i duše, već rođeni pojedinci različitih godina, koji to doživljavaju u budnom stanju naše svijesti – otuda i osječaji nekih pojedinaca, da su u jednom životu ponovno se rodili u novi život, preživljeli više života u jednom, i slično).
Samim time konačno dozvoljavamo, da životna snaga jednostavno teče i odražava se kroz naš život i da smo ono, što uistinu jesmo. Sa spoznajom, primanjem i dopuštanjem života kakav jeste, svijetlo i tama se pomiješaju međusobno i sve skupa onda isijava kao svijetlo iz nas ili bolje, sve snage se udruže i podupiru nas u realizaciji onoga, šta si mi uistinu u našem srcu bezuvjetno želimo – i što uistinu jesmo - radost. Svatko traži svoj put, zato je snaga suosjećanja tako važna. Suosjećati ne znači pomilovati drugoga, brinuti za drugoga zato, da mu ne bi bilo loše niti ne izražavanje strave i straha zbog njegove životne situacije. To znači jednostavno ono, što znači sama riječ: osjećati i osjetiti njegove osjećaje (su-osjećanje), jednostavno i dalje. Primanje bez osuđivanja, ne da bi drugog pokušao promijeniti, tamo vodi put bezuvjetnog primanja. I poštovanje ne znači, da nekoga ili nešto dižemo do zvijezda, nego više da ga s svim poštovanjem primimo takvog, kao što jeste. Ne smeta nam znači neko drugi, pošto je onakav, kakav jeste, nego naše vlastito shvaćanje života, drugih ljudi i – ponajprije - sebe.
Uz pročitano možemo steći dojam, da to sve već znamo, u našem razumu, u našim predstavama, ali sa samim time još nemamo vlastitog iskustva svega toga. Razmišljanje o životu uistinu jeste veoma kreativni dio u nama. Dok samo razmišljati znaći »življeti« život u mislima, bolje sanjati, da smo živi – nema iskustva. Svijet kreiramo s našim predstavama i emocijama, sa maštom, što zovem čarobnost stvaranja života. Ali uz to je dobro priznati i prepoznati dijelove nas samih, gdje postoji mogućnost, da je skriven strah, stara bol, ljutnja, samovažnost i slične emocije, koje predstavljaju osnovnu energetsku snagu takvih kreacija – samo jednostavno prepoznati i dalje.
Bezuvjetna kreacija ljubavi – to je put srca, povezanim s razumom u istinsku harmoniju. Naravno da takve kreacije onda i doživljavamo i iskušavamo u našim životima, i to kroz realne situacije, koje smo sami kreirali, stvarali. Možemo vjerovati u »kvalitet« istinitog života ovdje na zemlji i u raj na nebu. Možemo ako hoćemo i želimo vjerovati u teškoće života ovdje na zemlji i u ljepotu ovoga poslije uzačašća. Takva bi bila naša kreacija i naša odluka, ako tako želimo. Kreativnu snagu našega razuma možemo upoznati i ako želimo i promjeniti. I kakva je onda kreativna snaga našeg srca? Posve mirno možemo rasparati ugovore, na kojem nismo dali svoj potpis, ako znamo da smo to radili nesvjesno i tako si samo skupljali iskustva tog područja. Svjesna spoznaja svima nama vraća mogućnost vlastitog iskustva ponovne odluke u smjeru bezuvjetnog primanja i ljubavi, poštovanja i suosjećanja – i to u svakom trenu života. Razumejvanje, součešče, želja i odluka istovremeno.
Naravno da se promjene uvijek ne dogode preko noći. Tako možemo pridobiti bezuvjetno iskustvo strpljenja i poštovanja samog sebe. Biti strpljivi sa drugim ljudima, jer smo uvjereni da moramo tako djelovati, da to treba dugome, da ćemo uz sve to nešto doseći i od njega dobiti ono što očekujemo i želimo za sebe, to je uvjetna ljubav. Volimo li se bezuvjetno i poštujemo se, ili želimo od sebe nešto i čini nam se, da je tako zato, da bi nekog ili nešto imali, da bi bili drugačiji, kao što nam se čini, da jesmo? Potrebna je naša svjesna odluka, namjera i ustrajanje, da promjenimo svoj život na svim područjima, pa i duhovnom(i neodluka jeste odluka, ako tako odlučimo). Samim time počinje se mijenjati i naša realnost, kako je sada doživljavamo i imamo iskustvo. Kao »tiha voda, što brege dere«. I što više aktivnih i svjesnih radnji u smijeru naše radosti i u čvrstoj vezi s razumom odaberemo i uradimo, bolje upotrebljavamo čarobnu snagu našeg života. Takav onda postaje i naš život, naša realnost – jednostavno – takav jeste sada.
Poštujmo sve svoje do sada prešle putove kao korijene ili zrna našeg života. I bilo gdje da padne zrno u zemlju, dozvoli si umrijeti, da bi živjelo. Dozvoli umrijeti prošlosti sa primanjem, dopuštanjem, poštovanjem, suosjećanjem i bezuvjetnom ljubavlju, da bi život, kao što usitinu jeste, to znači bez iluziornih emocija i misaonih formi, mogao biti. Mogao biti onakav kakav uistinu jeste – radostan.
Damjan Plut, prirodni iscjelitelj
bglavac
irida
edin.kecanovic
