Broj: 2407.

Godina: VIII

26. studenog (novembra) 2012.

“NEVJERNIK ZAMIŠLJA DA ME JE POVRIJEDIO. AH NE,

ON JE SAMO OBRISAO PRAH S MOJEGA ZRCALA”.

Džalal Al-Din Rumi

Dragi prijatelji,

Pjesma iz „Bijele kule” u današnje tihovanje pristigla nam Božjim proviđenjem, na magičan način nam evocira vrijednosti PRVOG DAVNOG DOBA – Zlatnog doba, koji je čcistim dušama odavno postalo

projektom za duhovni rast. A, s druge strane, pokazuje što je ljudski rod napravio, udaljujući se od vrijednosti PRVOG DAVNOG DOBA. Nikad ne trebamo prestati vrednovati sebe u odrazu zrcala o kojem govori Rumi u svojoj sjajnoj sentenci:

107. U TOMU PRVOMU DAVNOM DOBU

U tomu Prvomu davnom dobu, u dobu istine, nitko nije bio ni bolestan ni nesretan, nitko sa sobom i drugima neskladan, nitko potreban ni odjeće ni obuće, svatko upjevan u pjesmu prirode, snabdjeven manom i nektarom nebeskim, a glazba se u prostoru čula na mahove čudesna, umilna, balzamna, vijek je ljudski na tisuće godina brojio, i anđeli su o Meni s ljudima zborili glasom, od kojega je zrak drhtao, kao veliki zagrljaj.

Mislima se krčile staze kroz prašumu, od misli su krupnjale jabuke i bubrile dojke, med se iz sača prelijevao, jaruge se sâme kopale, kamenje se u zidove sâmo slagalo.

Od misli na miris, nicalo je cvijeće.

A mislilo se srcem - nehotice, kao što se i voljelo, bez razloga i nakane.

Kasnije, mnogo kasnije, kada se javilo htijenje s uvjetima, omjerima, i redosljedom, mislima se glava ponudila, kao kneževina, otcijepljena od Carstva.

Tako se stiglo do Drugoga doba.

U Trećemu i Četvrtom vješalo se i raspinjalo one rijetke dobrovoljce iz Prvoga doba, koji dođoše pokazati moć srčane ljubavne misli, nevinu svemoć i baštinu Carstva.

"Bijela kula", knjiga 51. Zapisala Vesna Krmpotić