p. Hans Schaller 

 

1. Kobna nevjernost u malom

 

Sada valja spomenuti i promisliti i suprotnu mogućnost. Ne vjernost obvezujućim riječima i uvidima nego baš njezin gubitak, manjak brižljivosti, zanemarivanje pojedinosti, ono što može nastati zbog manjka vjernosti u malom.

Temeljna uvjerenja nastaju iz rastućih malih uvida koji se negdje počinju spajati i zgušnjavati. Put zadobiva svoj pravac tek ondje gdje počnemo činiti pojedinačne korake i iznutra ih usklađivati jedan s drugim. Slična zakonitost vrijedi i za proces kršenja, raspada i gubitka takvih temeljnih uvjerenja. Gdje nema malih koraka, ne nastaje put, i gdje se prezire ono malo što nam u životu daje smisao i hrabrost, ondje se može raspasti cjelina.

Obzirom na vjeru: u popuštanju spram malih uvida i obveza vjere mogu nam se dogoditi dvije stvari.

Prvo: stojimo. Ne usvajamo i ne produbljujemo ono što smo dobili, vrtimo se u krug s vječno istim obrascima i ponašanjem, zadovoljavamo se jučerašnjim odgovorima, zadržavamo stare dojmove. Životna pitanja se iznova postavljaju, izazivaju nas ili prestižu, ali način na koji vjerujemo ostaje isti. Zapravo ne uočavamo pojedinačne uvide koji pridolaze ili ih ne prepoznajemo kao obvezujuće. Nema napretka, nema rasta kako kaže Evanđelje: „Tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten" (Lk 16).

Drugo: nazadujemo. Nevjernost u malome osvećuje se. Ona je kobna, može imati fatalne posljedice. Ona može prouzročiti ne samo gubitak onoga što posjedujemo, nego može ugroziti cjelinu vjerskog uvjerenja, čak je u određenim uvjetima i uništiti. Na takav se način vjerska uvjerenja mogu raspasti. Ona gube svoju životnost a mi to ne primjećujemo, u najboljem slučaju kržljaju na razini formalnog, bezličnog vršenja koje više ne dira, ne ostavlja nikakva traga i ništa ne oblikuje. Vjera se može razgraditi u neki difuzni, pobožni osjećaj koji ništa ne pridonosi jačanju našeg temeljnog povjerenja, koji ne postavlja nove prioritete ni u našim odlukama niti u stilu života. On tako postaje neki privjesak naše egzistencije koji manje više ostaje beznačajan, kojega možemo poput iznošena odijela prema želji i potrebi odložiti, a da ne ostavimo bolan dojam da je izgubljeno nešto bitno.

Sigurno, u igri mogu biti i mnogi drugi razlozi koji potiču takav raspad: možda kulturno okruženje koje slabo pogoduje vjeri; sumnje koje otežavaju intelektualno sređivanje sadržaja vjere; manjak uzora koji bi ohrabrivali i poticali vlastito duhovno traženje; ili jednostavno izostanak doživljaja koji utemeljuju vjeru i zajedništvo.

Moguće je da je sve to tako, ali jedan dio krivnje uvijek može biti i u nama, u našoj vlastitoj popustljivosti i nepažljivosti. Olako zaboravljamo što sve moramo dati da bi neko vjersko uvjerenje ostalo živo i moglo rasti, često ne marimo za ono što je preduvjet našega duhovnog rasta. Jedva da uočavamo kada smo pothranjeni u svom vjerskom životu. Često smo gladni, a ne osjećamo glad, toliko možemo otupjeti: „Stalno nas se mora podsjećati na naša religiozna uvjerenja. Ona, a ni ikoje drugo uvjerenje, ne mogu opstati bez hrane i skoro automatski ostati živa u nama. Kad se stotini ljudi koji su izgubili vjeru u kršćanstvo postavi pitanje o razlozima toga gubitka, najmanje njih će se ispričati pravim argumentima. Većina se jednostavno prepustila struji" (C. S. Lewis).

Kao što nešto duboko, pozitivno ili negativno, rijetko nastaje nalik proplamsaju zvijezde koja se gasi tek što je zasjala, tako i nastajanje ili nestajanje osobnog vjerskog uvjerenja nije trenutačan događaj. Obično su to dugi procesi. Povijest u kojoj se nakupilo puno toga negativnoga ostala je neprimijećena; polagano navikavanje na stanje ravnodušnosti ili bezvoljnosti. Možemo zapravo neprimjetno skliznuti u pogrešne stavove, možemo postati tupi, mlaki i neosjetljivi ukoliko ne pazimo ili ukoliko nas nitko na to ne upozorava.

Takvi počeci najčešće sežu daleko u prošlost. Teško im je ući u trag, približno ih datirati. Bilo gdje i bilo kada, u tami vlastite prošlosti, prestali smo se brinuti za svoju vjeru, za nju odvajati vrijeme i sučeljavati se s njom.

Opasnost je upravo u tome što mi takve duhovne promjene koje se odvijaju u dubini našeg srca baš onda jedva opažamo kad se one zbivaju.

Pojedinačan slučaj življene nevjernosti koji odveć rado držimo beznačajnom bagatelom postaje općenitim stavom. Iz početaka koji su često tako mali te stoga ostaju neprimijećeni, lako nastaju putovi na kojima vjerska uvjerenja kao i sve druge temeljne odluke postaje beznačajne. To su procesi polaganog raspadanja koji se događaju tiho i bezvučno. Dok se odvijaju jedva smo ih svjesni. Nalik je to sumraku: dok se zbiva, ništa se ne primjećuje. Odjednom je pala noć.

 

2. Snaga neznatnih misli

 

Duhovni se temelji mogu urušiti. Može ih nagrizati zub vremena kojem se ništa i nitko ne može cjelovito oduprijeti; društvene protivne sile mogu oslabiti oblik osobnog uvjerenja i života. Ali jedan dio uzroka za raspad je i u nama. Ne radi se o aktivnom početku nego mnogo više u manjkavoj brižljivosti kojom štitimo svoje odluke.

Konkretna vrsta takvih propusta je u ophođenju s našim mislima: u tome da si premalo polažemo račun o tome što naše misli sve mogu, kako je stoga važno paziti na njihov razvitak i kakvoću.

Zašto je ovo važno? Naše misli mogu doduše biti skrivene, mogu nam se činiti nevažnima, besadržajnima, međutim one imaju veći učinak nego što vjerujemo. One nisu samo plinovite sjene koje dolaze i prolaze, izranjaju i ponovno nestaju.

Drugim riječima, ono što se odvija u svijetu misli nije vrijednosno neutralna predvježba riječi i djela: nije puka igra u kojoj se bez posljedica može misliti i uživljavati u bilo što. One su više nego nešto „tek mišljeno", imaju jednu skrivenu vanjsku stranu, teže k primjeni, ostvarenju. Može biti da su u početku male i nezamjetljive, ali one slijede unutarnju logiku širenja, rasta prema van. Primjena u djelo tada zapravo više i nije drugo nego samo produljenje jedne već dugo njegovanje namjere. Stoga: „Pazi na svoje misli, one su početak  djela" (kineska izreka).

Vjerojatno je i Isus imao na umu ono što prethodi našima mislima kad je izgovarao onu oštru riječ koju je vrlo lako pogrješno shvatiti: „A ja vam kažem: Tko god s požudom pogleda ženu, već je s njome učinio preljub u srcu" (Mt 5, 28). To nije zabrana užitka ni diskvalifikacija prirodne želje. Isus time jednostavno misli na činjenicu, da je vanjski čin preljuba često samo ispunjenje unutarnje požudne misli. Otpad, udaljavanje, nevjernost, to nisu stvari koje su jednostavno odjednom tu. One štoviše počinju u korijenima naših misli i moralnog shvaćanja. To je onaj dio našeg moralnog shvaćanja koji je zahtijevao Isus: čistoća srca, ispravnost naših nakana. Nije dosta izvanjski održati obećanje, ne učiniti preljub. Već lakomislena misao na preljub, očijukanje s nevjernošću prekršaj je protiv volje Božje.

Ili općenito govoreći: nije dostatno nikoga ne ubiti; već zle i podle misli kojima dajemo prostora u srcu, ne odgovaraju moralnom shvaćanju koje zahtijeva Evanđelje.

Stoga je nužno nastojati oko dobrih misli, težiti za čistoćom srca. „Evo, ti ljubiš srce iskreno, u dubini duše učiš me mudrosti" (Ps 51, 8). Na posljetku, da bi temeljne odluke ostale žive, nije ih dostatno štititi tek dobrim mislima i motivacijom. Trebamo ih čuvati i njegovati, biti s njima takoreći prisni; sebe također štititi kad narastu zle i tamne predodžbe i zauzmu prostor u našoj nutrini.

„Ljekovito je izmiriti se s vlastitim mislima, moramo im otkinuti otrovni vršak. Ne uspijemo li to, život bešumno  klizne u propast i moralnu katastrofu. Na mjesto zbilje ugnijezde se prisilne predodžbe i izobličuju je... Stoga je neizostavna duševna higijena. Svatko se mora brinuti da ostane gospodarom u vlastitoj kući i time u vlastitoj povijesti" (Klaus Demmer).

Uspijemo li urediti svijet misli, tada će nam lakše uspjeti i koraci po kojima želimo štititi svoju vjernost.

prijevod: s. Dragica Ivkić