Treća vježba

 

 

NIKADA NISAM UZRUJAN ZBOG ONOGA ZBOG ČEGA MISLIM DA JESAM

 

 

 

 

Nikada nisam uzrujan zbog onoga, zbog čega mislim da jesam

 

Uvjerenja većine nas temelje se na iskustvima iz prošlosti i na opažanjima tjelesnih osjetila.

 

Jeste li ikada razmišljali o tome da ono u što vjerujete, doista i vidite. Ili, kako reče glumac Flip Wilson: »Ono što vidiš, to i dobiješ.«

 

Budući da se čini kako naša tjelesna osjetila prenose našem mozgu obavijesti iz vanjskog svijeta, možemo povjerovati da se naše duševno stanje upravlja isključivo po povratnim obavijestima što ih tako dobivamo.

 

To vjerovanje uvelike pridonosi osje­ćaju odvojenosti, tj. doživljavanju sebe kao izolira­nog entiteta u rascjepkanom i nebrižnom svijetu.

 

To nas čini uzrujanima, potištenima, tjeskobnima i pre­plašenima zbog svijeta koji vidimo.

Takav sustav vjerovanja pretpostavlja da je vanjski svijet uzrok, a mi posljedica.

 

 

Razmotrimo mogućnost da je takav način raz­mišljanja naopak i da funkcionira natraške.

 

Što bi se dogodilo kad bismo vjerovali da je ono što vidimo, određeno mislima u našem umu ? Možda bismo se mogli pozabaviti idejom koja nam se u prvi tren čini neprirodnom i stranom, a glasi da su naše misli uzrok, a ono što vidimo posljedica.

 

Tada bi za naše patnje i boli bilo besmisleno optuživati svijet ili njegove stanovnike, jer tada bismo »ono što vidimo« mogli smatrati »zrcalom, a ne činjenicom«.

 

Razmotrimo još jednom pretpostavku da je um nešto kao filmska kamera koja naše unutarnje sta­nje projicira na svijet.

 

Kad nam je um ispunjen mislima koje u nama izazivaju nemir, svijet i njegovi stanovnici izazivaju u nama nemir.

S druge strane, kad nam je um spokojan, svijet i ljudi čine nam se spokojnima.

 

Ujutro, kad se probudimo, možemo iza­brati želimo li toga dana vidjeti prijateljski raspo­ložen svijet, vidjeti ga kroz naočale koje ne propušta­ju ništa osim Ljubavi.

 

Možda će nam koristiti da ispitamo je li potreb­no da upravljamo vanjskim svijetom. Možda bismo umjesto toga mogli izabrati da dosljedno upravljamo svojim unutarnjim svijetom, izabirući misli koje že­limo u svojem umu.

 

Duševni mir počinje s našim vlastitim mislima, a zatim se širi prema van. Iz našeg duševnog mira (uzrok) izranja percepcija mirnoga svijeta (posljedica).

 

 

Svi mi posjedujemo moć uputiti svoj um da osjećaje nemira, potištenosti i straha zami­jeni osjećajem unutarnjeg mira.

 

 

U iskušenju sam povjerovati kako sam uzrujan zbog drugih ljudi ili zbog okolnosti i događaja na koje ne mogu djelovati.

 

Uznemi­renost mogu doživjeti u obliku ljutnje, ljubo­more, mržnje ili potištenosti.

Svi ti osjećaji zapravo su neka vrsta straha.

 

Kad shvatim da uvijek mogu izabrati između doživljaja straha i Ljubavi, time što ću Ljubav pružiti drugima, ne moram se više ni zbog čega uzrujavati.