»Tražiti i naći Boga u svim stvarima« - specifičnost je ignacijanske, odnosno isusovačke duhovnosti i molitve. U toj rečenici sv. Ignacija sadržana je osnovna i bitna značajka ignacijanske duhovnosti: kontemplacija u akciji.

Čovjek Božji bi trebao biti sposoban tražiti i naći Boga u svim stvarima. Pojam »čistoća nakane«, kao što ćemo vidjeti u tekstovima sv. Ignacija, ima odlučujuću važnost u obraćenju srca koje bi trebalo postati slobodno, odnosno sposobno da u svim stvarima traži, nađe i ljubi Boga.

Ignacijevi tekstovi - Autobiografija

U Autobiografiji sv. Ignacija koja se smatra temeljnim izvorom za upoznavanje njegova karaktera i osobnosti, u broju 99. možemo čitati o lakoći kojom je Ignacije nalazio Boga: »Dapače, stalno je rastao u pobožnosti, to jest u lakoći da nađe Boga. I svaki put i u svako vrijeme kad želi naći Boga, nalazi ga...«

Ignacije ne stavlja naglasak na samu vježbu molitve, odnosno na kvantitetu molitve, nego na njenu kvalitetu. Za njega dakle nije važno da član njegove Družbe provodi duge sate u molitvi, nego da ima čisto i slobodno srce koje je otvoreno i poslušno volji Božjoj koju lako otkriva zbog svoje familijarnosti s Bogom.

Ignacije preporučuje iskustvo duhovnih vježba koje bi trebale osigurati duši familijarnost s Bogom. U takvom stanju (nakon dobro obavljenih duhovnih vježba) duša uživa u slobodi djece Božje i kao takva nema potrebe za normama koje bi propisivale njenu molitvu. Život je za Ignacija bio molitva, i sve u životu mogao je okrenuti u molitvu.

Jedan od razloga zašto je bio toliko protiv nametanja bilo kakvih pravila i norma u molitvenom životu, jest i taj što je veoma poštivao jedinstvenost i originalnost svake duše koja ima svoj unutarnji duhovni ritam koji mora slijediti da najbrže i najsigurnije dođe do savršenstva koje joj je Bog odredio. Iako je Ignacije bio veliki mistik, za njega molitva nije bila cilj, nego sredstvo da dođe do Boga. Samo je jedan cilj: Bog, naš Gospodin, jedini Apsolutni, Stvoritelj i Gospodar. Tako je cilj duhovnih vježba i svake druge molitve u tome da se duša oslobodi neurednih navezanosti kako bi mogla služiti jedino Svemogućem Bogu i njega tražiti, nalaziti i ljubiti u svim stvarima i okolnostima života.

Duhovne vježbe

Duhovne vježbe su pedagogija produbljivanja nutarnje slobode. To je proces oslobađanja duše od nutarnje i vanjske navezanosti da bude spremna za kreativni rast u Isusu Kristu.

Skolastici kao i drugi vjernici mogu se »vježbati tražiti prisutnost našeg Gospodina u svim stvarima, npr. razgovarajući s nekim, odlazeći, dolazeći, gledajući, slušajući, razmišljajući i u svemu drugom što činimo, jer uistinu njegovo božansko veličanstvo nalazi se u svim stvarima, u njihovom postojanju, moći i biti. Ovo izvrsno sredstvo učinit će nas otvorenim za velike posjete Gospodinove također i u kratkoj molitvi.«

Progresivni rast u nutarnjoj slobodi u prvom tjednu duhovnih vježba sastoji se u oslobađanju od očite, svjesne, spoznate grešne navezanosti duše na stvari i osobe. To je čišćenje srca od nereda i svakoga drugog robovanja kojeg smo svjesni i za koji smo odgovorni..

U drugom tjednu počinje ulaženje u dublje slojeve srca koje još nije posve slobodno. Ovdje se radi o čišćenju duše od onih suptilnih motivacija koje često pod plaštem prividnog dobra zavaravaju osobu i sprečavaju je da traži volju Božju.

Najveća i najjača snaga ljudske osobnosti nalazi se u ljubavi. Samo onda ako je ljubav glavna motivacija, osoba će moći ostvariti sebe do savršenstva. Međutim, i ta najdublja egzistencijalna razina ljudske osobnosti iz koje proizlazi motivacija ljubavi, može biti iskrivljena. Osoba može voljeti nešto što je u protivnosti s njenim najvećim i konačnim dobrom. Potrebno je, prema tome, čišćenje vlastite afektivnosti ili kako bi to Biblija rekla, potrebno je obraćenje vlastitog srca.

Izbor ili odluka u ignacijanskom, odnosno kršćanskom smislu riječi, znači postati svjestan i u slobodi prihvatiti Božji plan koji je meni namijenjen. Onaj koji je postigao nutarnju slobodu, tj. koji je pročistio svoju afektivnost, njegov bi odgovor Bogu trebao biti velikodušan i nesebičan: »Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu, moju pamet, moj razum, i svu moju volju, sve što imam i što posjedujem: ti si mi to dao, tebi, Gospodine, sve vraćam; sve je tvoje, raspolaži sa svime po svojoj volji. Daj mi samo svoju ljubav i milost, i to mi je dosta«.

Onaj koji je dobro obavio duhovne vježbe, trebao bi biti sposoban prepoznavati Boga, odnosno njegovu ljubav, njegovo djelovanje u svim stvarima i događajima svakodnevnog života.

Ustanove

Pod brojem 288 može se pročitati slijedeće riječi sv. Ignacija: »Svi neka nastoje imati pravu nakanu, ne samo što se tiče njihova staleža već i u svakoj pojedinoj stvari... A često ih valja opomenuti da u svemu traže Boga, ostavivši, koliko je moguće, ljubav svih stvorova, da svu ljubav prenesu na njihova Stvoritelja pa ljube njega u svim stvorovima i sve u njemu, prema presvetoj i božanskoj Volji njegovoj«.

Jedino pravilo koje Ignacije daje jest razborita ljubav. Ona se sastoji u nutarnjem poletu, snazi duha koji se mora utjeloviti u konkretni prostor i vrijeme. Snaga ljubavi, da bude djelotvorna, mora se utjeloviti u konkretnim okolnostima života

Pisma

O. Antonio Brandăo, portugalski isusovac, uručio je 1. lipnja 1551. Ignaciju 15 pitanja preko Ignacijevog tajnika Polanca, a ticala su se načina života isusovačkih studenata. Šesto pitanje se ticalo molitvenog života isusovaca koji su u formaciji. Ignacije je preko Polanca dao slijedeći odgovor:

Skolastici ne mogu imati produžene molitve osim onih koje su propisane za njihov duhovni život: svagdašnja misa, sat molitve i ispitivanja savjesti, ispovijed i pričest svakih osam dana.

Za nas je posebno važno ono što Ignacije kaže u nastavku: »Ali mogu se vježbati da traže prisutnost našeg Gospodina u svim stvarima, npr. razgovarajući s kime, odlazeći, dolazeći, gledajući, slušajući, razmišljajući i u svemu drugom što činimo, jer uistinu njegovo božansko veličanstvo se nalazi u svim stvarima, u njihovom postojanju, moći i biti. Ovo izvrsno sredstvo učinit će nas otvorenim za velike posjete Gospodinove također i u kratkoj molitvi.«

Ignacije nije želio dati drugo pravilo ili normu od one koja naglašuje potrebu ravnanja po razboritoj ljubavi (»discreta caritas«). Više puta je intervenirao kada je doznao da u pojedinim provincijama žele povećati kvantitetu molitve.

Ono što je Ignacije posebno želio naglasiti u svojim pismima i ostalim spisima jest velika sloboda duše, ona unutarnja, duhovna sloboda. U toj unutarnjoj slobodi duše krije se, prema Ignaciju, tajna prave molitve.

www.glas-koncila/hr

Glas Koncila, broj 37 (1681), 10.9.2006. (autor: dr. Mijo Nikić)