Kada je Chuang Tse umirao, uče-nici izraziše želju da mu prirede veličanstven pogreb. - Nema potrebe, reče samrtnik, nebo i zemlja su moja dva kovčega, sunce i mjesec moja dva koluta od žada, zvijezde i Sjevernjača moji biseri, a sva živa bića moja pogrebna povorka. Zar moja po-grebna oprema već nije pripre-mljena? Što bi vi tome dodali? - Plašimo se, rekoše učenici, da će vas pojesti gavranovi i jastrebovi, pod zemljom - rovci i mravi. Zašto biste me oteli od jednih da bi me dali drugima! Mir stečen pomoću onoga što nije u miru - nije mir; dokazivanje pomoću onog što i samo nije dokazano - nije uvjerljivo. Jednostavno viđe-nje stvari podređeno je stvarima; samo duh posjeduje uvjerljivost. Odavno znamo da je viđenje manje vrijedno od duha. Ali budala se pouzda u ono što je u odnosima sa ljudima vidljivo. Kako je to tužno! Neposredno po njenoj smrti (op. prev. njegove žene), razumljivo je da sam bio žalostan. Zatim sam razmislio o prapočetku i shvatio da ona iskonski nije imala života; ne samo života, nego ni oblika; ne samo oblika nego ni supstance. Njena supstanca nastala je iz nečeg neuhvatljivog i neodređe-nog, zatim se supstanca pretvorila u oblik, oblik u život, a sad se život promjenio u smrt. . . Kad bih plakao i jadikovao, to bi zna-čilo da ne razumijem tok sudbine. Zato sam prestao.  Lie Tse

Ukratko, meni se Chuang Tse svi-đa zato što je onakav kakav jeste, i ne osjećam nikakvu potrebu da taj svoj afinitet opravdavam bilo pred sobom, bilo pred drugima. Chuang Tse je suviše veliki da bi mu nešto značila moja apologija. Svakako, moguće je pogrešno ga razumijeti, ali je on u suštini je-dnostavan i direktan. Kao i svaki drugi veliki mislilac, i on se trudi da otprve pogodi u srž stvari.

Thomas Merton 1915-1968 - katolički svećenik (trapist)

Neka djela Thomas Merton-a - The wisdom of Desert /- Mystics and Zen Masters /- The Asian Journal of Thomas Merton. /- Zen and the Birds of Appetite. /- The Way of Chuang Tzu  /- Ways of the Christian Mystics.

Pitanje: Što vas je navelo da pre-vedete Tao Te Ching? Već po-stoji stotine prevoda na engleski jezik, a Tao Te Ching je napisan na kineskom, jeziku koji vi ni-kada niste učili. Zbog čega niste preveli neki drugi duhovni tekst - na primjer, iz budizma, što je tradicija koju ste prakticirali?

Stephen Mitchell: Ironično, Tao Te Ching je najviši budistički tekst ikada napisan. Ja mislim da su budističke sutre dosadne.

Izgleda da one potječu iz akadem -skog segmenta prosvijetljenog uma. Što se tiče prakse, moj stari Zen učitelj mi je jednom rekao, “Moj posao nije da poučavam budizam. Ja to prepuštam budis-tima. Moj posao je da te usmje-rim prema tvome vlastitom seb-stvu“.

- P: Što reči o učenjima kineskih

Chan učitelja, koja su u duhu ista sa Tao Te Ching-om?

S.M: Pjesme i dijalozi starih Zen učitelja su prekrasni, ali to ustvari nisu sveti zapisi u istom smislu. Ono što u njima imamo su dijelovi-djelići starog bloka, to bi tako mogli reći. Oni su puni humora i soka i velike mudrosti, ali oni nisu tako razvijene stvari kao što je to Tao Te Ching. Lao-Tzu je različit. On dolazi iz toga istog mjesta velike jasnoće i samilosti, i on je isto tako i veliki pjesnik. Tako, za mene tekst ima sjaj i živost koji nedostaju sutra-ma. Ja sam dugo osobno povezan sa Tao Te Ching-om, to je kao stari prijatelj. To je također prvi poklon koji sam dao ženi koja je sada moja žena.

P: Ja se još pitam što je vas kvalificiralo da bacite oko na Dharma praksu da bi bili sposo-bni preuzeti rad bez da ste po-znavali jezik, i to preveli na engleski jezik?

S.M: Ništa me nije osposobilo, osim moj osjećaj bliske povezan-osti sa tekstom. Ali postoji slučaj koji se prije dogodio u vezi ta-kvog prevođenja. Na primjer, Thomas Merton, je preveo naj-bolju verziju Chuang-tzua, a on nije znao kineski jezik. Mnogi drugi suvremeni pjesnici su tako-đer radili sa jezicima koje nisu poznavali, neki su u tome bili prilično uspješni.

P: Kakav je to bio proces?

S.M: Ja sam koristio jedan od najranijih američkih prevoda Tao Te Chinga, u kojem je bio kineski tekst sa literarnim prevodom za svaki znak. Zatim sam uz pomoć mnogih postojećih engleskih pre-voda, otkrio da je vrlo lako steći osjećaj odjeka za svaku riječ. Ja sam imao dosta iskustva sa mno-gim jezicima tako sam osjetio da se mogu uskladiti sa onim što se događalo. Poteškoća nije velika sa jezikom, nego sa razinom isku-stva. Ja sam bio nezadovoljan sa drugim verzijama prevoda, jer su oni teški i nepjesnički, zato jer su prevodioci bili lingvisti ili teolozi koji nisu imali nikakvu istinsku praksu.

Na primjer, za Lao-tzua se pretpo -stavlja da je rekao da vođa mora sljedbenike držati “neznalicama“.

P: “Ispuni njihove stomke i ispra-zni njihove umove“.

S.M: Da, upravo me je to uvijek iritiralo irastuživalo, zato jer je to izgledalo da Lao-tzu zvuči kao prvobitni-fašist. Ali to uopće nije značenje. Tko god treba čitati te  riječi kao: “Poučavaj ih 'ne znajte' - drugim riječima, poučavaj ih da svoje umove drže u stanju velike otvorenosti što je najveći akt samilosti.

P: Kao prevodilac, vi ste govorili o potrebi osjećanja “veze pupčane vrpce“ sa radom koji prevodite i to vam dopušta da ponovo stvo-rite to unutar sebe umjesto da je-dnostavno prevodite njenu površi -nu. To izgleda zahtijeva duboku bliskost sa svjesnošću i osjetlji-vost koja je bila prenešena kroz taj rad. Možete li reći nešto više o tome?

S.M: Ja mislim da je to najlakše razumijeti ako mislite o velikom pjesniku kao što je to Rilke. Bilo je mnogo prevoda Rilkea koji su više ili manje literalni (doslovni), i oni izgledaju bezživotni. Čitati te prevode je isto kao da jedete karton. Neobičan paradoks umje-tnosti prevođenja je u tome da ako ste vi bili vjerni literalnom smislu, vi onda niste bili vjerni duhu. Međutim, ako ste vi slobo-dni  i dopuštate sebi da rezonirate na muziku, na suštinu, na mjesto iz kojeg poezija nastaje, to je onda najveća vjernost. Ovo je isto tako istinito i za muzičare.