Smatra se da postoji Tao (Put) Neba, Tao Zemlje i Tao Čovjeka. Ovaj posljednji određuje priroda od koje je uvijek nerazborito a često pogibeljno odvajati se.

Ljudsko društvo međutim, počelo je da se odvaja veoma davno, kao što se može zaključiti iz molbi tako drevnih mudraca kao što su Lao Ce i Čhuang Ce da joj se čovjek vrati. Što se tiče ovog vije -ka, jaz između prirodnog poretka i stremljenja čovjeka širi se ta-kvom brzinom da je i naša naj-bliža okolina izložena uništenju.

Došlo je vrijeme kada bi učenje Lao-a i Chuang-a valjalo pretposta -viti svim drugim pitanjima. Ali, može li itko čak i da zamisli ta-kav događaj za našega života ili života djece naše djece? Svijet i Istoka i Zapada odvratio je lice od izvora mudrosti. Svijet se uje-dinio u dvije stvari: obožavanju monolitne države i mržnji prema individualizmu koji je glavno obi -lježje taoizma. Posvećeni taoista jeste onaj ko pokušava da koliko je god moguće živi u skladu sa prirodom. U samom početku to podrazumjeva uranjanje u tokove prirode, prepoznavanje njihove svrsihodnosti i opažanje da su svi oni “dobri” u smislu da su suštin-ski suglasni sa cjelinom.

Udalji se od njih i propast je na pomolu. Ići uporedo sa prirodom spontano kao što čini riba: prepustiti se vodi i plivati prema njenom toku. Kada se za učitelja i prijatelja uzme priroda život postaje lakši, miran, čak i radostan. Mnoge bri-ge iščezavaju, a vedrina preovla-dava, Vu vej glavni princip taoi-zma, doslovno znači “ne djelova-nje”, ali ne u smislu u kojem po-stoji, recimo, suho drvo ili kame-na gromada. To prije znači izbje-gavanje svakog čina koji nije spontan; on treba da bude potpun i služi se svim sredstvima, ali sa-mo u skladu sa trenutnom potre-bom: biti preduzimljiv kada je to nužno, ali nikada usiljen niti na-pregnut; uzdržan od lukavo pro-računatog postupka tako da je svaki čin lišen koristoljubive po-bude.

Biljka se iz potrebe za sun-čevom svjetlošću savija ka suncu nagonski, neusiljeno, njeno pomi-canje je krajnje ekonomično, pot-puno neproračunato, no time nika -da manje uspješno. Tako bi mo-rao da čini i čovjek. Oslobođen pohlepe, slobodan od napregnu-osti, da su mu tuđi briga i strah. Mudrac radi ono što je nužno, ali se zaustavlja istog trenutka kada je svrha postignuta. Daleko od toga da bude samo-zadovoljan zbog uspjeha, on ga odstranjuje iz svoje svijesti u času kada je postigao što je želio. On točno čini ono što je neophodno, ali uvijek ono što odgovara trenu-tnoj potrebi, nikada sa predumi-šljanjem da to zadrži u svijesti na -kon što to prođe. Vu Vej je jedan nesumnjivo od glavnih činilaca kojima taoistički adepti duguju veliki uspjeh u održavanju snage tijela i duha u starosti, kao i dugovječnost. . . -

Tokom stoljeća koja su sljedila nakon smrti Lao Cea i Konfučija, zvanja kao što su Princ, Istinski Čovjek, Sveti Čovjek korišćena su među sljed-benicima svih vjerovanja. Da bi se shvatila prava priroda ovog taoističkog pojma, neophodno je ustanoviti značenje “besmrtnosti” u smislu koji ona ima za mistike i jogine posvećene u tajne njego-vanja Puta. Za njih, besmrtnik je onaj koji je postao gospodar svih svojih obdarenosti tijela i duha, odbacio strasti i iskorjenio želje sve do onih naj-jednostavnijih i najneškodljivijih, postigao slobo-du od života i smrti; on je biće tako blizu savršenstva da njegovo tijelo nije ništa drugo do oklop ili posuda čistoga duha. On je do-živio duhovni preobražaj, raski-nuo lance iluzornog ja i našao se licem u lice sa svojim “pravim Ja” svjestan da to nije njegov osobni posjed, već uzvišeni, nera-zlučeni Tao. Nestankom njegova prividnoga ega, on sebe više ne vidi kao pojedinca, već kao ne-promjenjivi Tao ispoljen u kratko -trajnom obličju nalik oblaku. On je stekao vječni život i spreman je da uroni natrag u beskrajni ocean čistog bića.