Ipak, tamo negdje duboko u sebi večina ljudi osjeća da nebi trebali lagati. Tu se često radi o jednoj reflekciji tzv. pre-adamične svijesti ili nostalgije za vremenima kada smo živjeli na jednoj višoj ravni postojanja, gdje laži nisu ljudima bile potrebne.
Čovjek, poistovijećen sa svojom Ličnošću, ima tendenciju da misli kako će lažima moći sebi da osigura mnogo povoljniju poziciju u ovom životu. Međutim, često se zaboravlja da laži obavezuju, kad se jednom prozbore.
[Jer nema ništa tajno, što neće biti javno; niti ima što sakriveno što neće izaći na vidjelo. (Marko IV 22)]
Hipokrizija je najpodmukliji oblik laži. Postoje različiti aspekti ovog problema:
- laganje drugih
- laganje samog sebe
- korisne laži
- beskorisne laži
- hipokrizija
- integralne laži
Integralno laganje je karakteristika onih ljudi koji imaju potrebu da lažu i varaju cijelo vrijeme ili kad god im se za tako nešto ukaze prilika, te na kraju počnu da vjeruju svoje vlastite laži i tako izgube osjećaj za istinu. Hipokrizija i integralno laganje su dva slučaja koje je najteže liječiti.
Čovjek mora uložiti znatne napore kako bi se riješio potrebe za laganjem a pogotovo navike. Oni kojima to ne pođe za rukom, ne mogu očekivati nikakve znatne rezultate u svom ezoteričkom radu. Istina ne trpi laži u svojoj blizini. Mi moramo biti čistog srca i žedni pravde. Kad čovjek postane ‘unutrašnji čovjek’, onda mu ovo što je ovdje rečeno, neće biti nimalo nepoznato:
[Ne lažite jedan drugoga; svucite staroga čovjeka s djelima njegovijem; i obucite novoga, koji se obnavlja za poznanje, po obličju onoga koji ga je sazdao. (Kol. III 9-10)]
Radi se o jednom putu istinske Ljubavi. Šta je to istinska Ljubav?
[Ljubav dugo trpi, milokrvna je; ljubav ne zavidi; ljubav se ne veliča, ne nadima se, ne čini što ne valja, ne traži svoje, ne srdi se, ne misli o zlu, ne raduje se nepravdi, a raduje se istini, sve snosi, sve vjeruje, svemu se nada, sve trpi. Ljubav nikada ne prestaje, a proroštvo ako će i prestati, jezici ako će umuknuti, razuma ako će nestati. (Kor. XIII 4-8)]
Onaj koji dosegne (istinsku) Ljubav neće više biti u stanju da laže.
~***~
Svi oni koji odlučno stupe na stazu u nadi da će stići do Puta, moraju razumjeti važnost problema laganja. Bitka protiv laganja je duga i iscrpljujuća. To je prvenstveno jedna bitka protiv nas samih, protiv naših spontanih tendencija i protiv mehaničnosti koja nas stalno navodi na laganje.
Beskorisne laži su mnogo manje štetne od laganja samog sebe, te ih je stoga lakše savladati i eliminisati.
Laganje samog sebe je veoma opasno, jer se tu često radi o veoma prefinjenim lažima koje je veoma teško prepoznati. Da bi se uspjelo izaći na kraj s ovom vrstom laganja, potrebna je jedna stalna pažnja u kombinaciji sa prisustvom u samom sebi.
Laganje drugih je mnogo lakše za kontrolisati. Potrebno je samo obratiti malo više pažnje na ono što nam izlazi iz usta. U momentu kada nam se laž nađe na vrh jezika, potrebno je da uložimo samo malo dodatnog truda u obliku pojačane pažnje i tako ćemo je spriječiti da sklizne u konverzaciju.
Preporučuje se da se u bitku za Istinu krene upravo od tačke obračunavanja sa ovom vrstom laganja.
Mi imamo mnogo ličnih stavova, principa i uvjerenja koji nisu ništa drugo do podmukle i vješto zamaskirane laži. Jedna neprestana analiza i preispitivanje, jedini je način na koji se možemo otarasiti ovih naših duboko ukorijenjenih laži.
Jedan od primjera laganja samog sebe je i kada se čovjek nađe u bračnoj vezi koja ne funkcioniše, dok on uporno pokušava da racionalizuje stvar i nalazi bezbroj opravdanja za situaciju u kojoj se nalazi. Svaki pokušaj održavanja takvih veza može da ima veoma ružne konsekvence. U vezi s nekim aspektima ove problematike, bitno je razumjeti koncept “polarnih bića”, o čemu ćemo govoriti kasnije.
Čovjek koji počne s borbom protiv laganja samog sebe mora biti svjestan da bi njene posljedice mogle da podrazumijevaju rušenje nekih ili svih njegovih najviših “životnih vrijednosti ili principa”. Međutim, to se događa i kod nekih koji nikad nisu imali priliku da poduzmu bilo kakvu vrstu ezoteričkog rada, te ih upravo to nagoni da krenu u potragu za vrijednostima koje su mnogo čvršće, stabilnije i trajnije.
Tako se opet vraćamo na onu konstataciju da istinski ezoterički rad može da počne tek onda kada čovjek doživi, odnosno, prođe kroz jedno opšte bankrotstvo i kad odbaci sve svoje dotadašnje bogove i svetinje.
~***~
Objektivni rezultati u ezoteričkom radu mogu se dobiti tek onda kada čovjek prestane da laže samog sebe. To je ujedno i razlog zašto ovoliko naglašavamo važnost izlječenja od ove duboko ukorijenjene čovjekove navike. Zajedno sa napretkom u tom radu na samom sebi, čovjekovi lijepi snovi nestaju jedan za drugim. On će ponekad žaliti za njima, međutim, ono što će istovremeno početi da se sve više pojavljuje, to je – istina i osjećaj slobode; [I poznaćete istinu, i istina će vas izbaviti. (Jovan, VIII 32)]
Tokom ove operacije untrašnjeg pročišćenja, koliko god ona da bila bolna, tragaoc će imati sve jači i jači osjećaj duboke zahvalnosti za svoje oslobođenje od ovog apsurdnog ropstva koje ga je napravilo objektom u odnosu na izmišljena ljudska prava i slobode. Tako, tragaoc ponovo postaje jedan subjekat, što mu po božanskom pravu i pripada. Nakon što dosegne određen stepen svog unutrašnjeg oslobođenja, čovjek će razumjeti punu vrijednost magične moći slobode.
~***~
Ostvarenje unutarnje slobode je uslov za uspjeh u ezoteričkom radu. To čovjeku onda omogućava da može objektivno pratiti rad svoji nižih centara. Ta opservacija se odvija iz magnetnog centra, koji ujedno predstavlja i njegov “komandni toranj”; ili centar za navigaciju. To je, kako smo već rekli, jedna oblast gdje vladaju ‘B’ uticaji, koja nam na kraju krajeva omogućava nepristrasnu opservaciju i rasuđivanje.
Kad se naš unutrašnji svijet dovoljno pročisti penetracijom ‘B’ uticaja ili zrakama ‘Kosmičkog Sunca’; kada je naš unutrašnji kavez potpuno formiran i pretvoren u jedan komandni centar; kada prestanemo da lažemo sami sebe, kakav stav onda treba da zauzmemo prema drugim ljudima?
Čovjek koji doživi osjećaj unutrašnje slobode i radost nakon svake pobjede nad samim sobom, čovjek koji nadvlada potrebe vanjskih ljudi, on u svakom slučaju ima potrebu da podijeli ta svoja iskustva sa ljudima oko sebe.
Stav Tradicije je čvrst i nedvosmislen: - Ne pričaj o tome.
Međutim, sve u određenim granicama, jer čovjek mora da kaže ono što treba da bude rečeno, kad treba da bude rečeno i kome treba da bude rečeno. Iskrena otvorenost u razgovoru na temu ezoterike preporučuje se kada o ovim stvarima razgovaramo s ljudima koji su sami takođe poduzeli određene korake na ezoteričkom polju.
U svakom drugom slučaju možemo se samo dovesti u opasnost ili nepotrebno gubiti energiju pokušavajući objasniti nekome nešto, koga ta tematika u suštini ne interesuje ili nije u stanju razumjeti o čemu pričamo.
[Ne dajte svetinje psima; niti mećite bisera svojega pred svinje, da ga ne pogaze nogama svojima, i vrativši se ne rastrgnu vas. (Mateja VII 6)]
Sam princip “nepričanja o tome” nije obavezan tokom cijelog ezoteričkog rada, nego samo na njegovom početku. Kasnije, čovjek će sam biti u stanju da odredi s kim, o čemu i kad može ili treba da priča.
~***~
Da bi mogućili božanskoj sili da se manifestuje kroz nas, mi sa svoje strane moramo uložiti određeni trud.
[Evo stojim na vratima i kucam: ako ko čuje glas moj i otvori vrata, ući ću k njemu i večeraću s njima, i on sa mnom. (Otkr., III 20)]
Božanska sila je uvijek tu i ona pokušava da dopre do nas. Na nama je da li ćemo “čuti njen glas” i “otvoriti joj vrata”. Ukoliko je ne čujemo i ne otvorimo joj vrata, ona neće biti u stanju da se manifestuje u nama.
Svaki čovjek može čuti njen glas. Ukoliko ga čuje, ‘B’ uticaji ce početi prožimati njegovo biće i naseljavati se u njemu.
~***~
Postoje četiri uslova koje čovjek mora ispuniti da bi se upustio u potragu za Putom:
- strastvena želja da se stigne do njega
- razboritost/pronicljivost
- čelična disciplina
- inicijativa
Naravno, bez ispunjenja prvog uslova, iluzorno bi bilo bilo šta pokušavati u vezi sa ezoteričkim radom.
Međutim, kad čovjek već ima tu želju, on onda mora da razvije svoju pronicljivost do krajnjih granica i po svaku cijenu.
Moramo ponovo da naglasimo da živimo u svijetu poznatom kao Mixtus Orbis, gdje su istinske i imaginativne činjenice i fenomeni savršeno izmješani, odnosno, neraspletivo isprepleteni. Teškoću u njihovom razdvajanju čini to što - ono što je zamišljeno liči na istinsko, na sličan način kao što pozadina ogledala odražava ono što je prezentirano s njegove čelne strane. Kada smo okruženi ogledalima, mi veoma lako gubimo osjećaj za to šta je stvarno istinsko a šta nije.
Matematičkim jezikom ovo se može izraziti sljedećom jednačinom:
gdje je N – nestvarno, jednako I – istinskom, pomnoženim sa jednim zamišljenim brojem, kvadratnim korijenom od minus jedan. Sposobnost prepoznavanja , gdje god da se on nalazio, smatra se ovladavanjem sposobnošću pronicljivosti.
Iako je Nestvarno po svom izgledu veoma blizu Stvarnom, kao što je to slučaj sa ogledalima, između njih uvijek postoji razlika, jer tu dolazi do obrtanja slike u odnosu na stvarni objekat – ovo važi za sve što proističe iz nestvarnog a nama daje priliku da mi to primjetimo, odredimo, odnosno, - prepoznamo.
‘A’ uticaji, među kojima mi živimo, po svojoj prirodi su nestvarni, međutim, oni mogu da proizvedu stvarne efekte , odnosno, posljedice. To je upravo ono što se stvarno događa u životu. Tako nas npr. strah od nekog zamišljenog događaja može navesti na to da poduzimamo određene mjere zaštite.
Postoje dva praktična metoda za razvijanje sposobnosti pronicljivosti, koje preporučuje Tradicija. Svaki od njih je pogodan za jedan od dva tipa čovjeka, koji su danas najviše zastupljeni u ovoj našoj današnjoj civilizaciji.
- Negativna metoda – ili metoda isključivanja, preporučuje se za čovjeka br. 3 (intelektualni tip).
- Pozitivna metoda – metoda unutrašnje integracije, preporučuje se za čovjeka br. 2 (emotivni tip).
Čovjek br. 3 ima tendenciju da ne vjeruje. On je više skeptične prirode – i on teži da podvrgava jednoj kritičkoj analizi sve činjenice i probleme s kojima se suočava u svom životu. Centar gravitacije njegovog mentalnog života je u intelektualnoj aktivnosti. Negativna metoda uzima ovo u obzir. Tako, posmatrajući kretanja u unutrašnjem životu, ona poduzima jednu njihovu kritičku i nepristrasnu analizu. Radi se o opservaciji pojavljivanja i gubljenja malih ‘Ja’ ili cijelih grupa sačinjenih od tih malih ‘Ja’, i u njihovom prepoznavanju što kasnije vodi ka shvatanju da se tu radi o jednom ‘Ne-Ja’. Nadalje, određen trud mora da se uloži kako se čovjek ne bi identifikovao s njima.
Tako, malo po malo, on raspoznaje i izbacuje sve ono što ne indicira, odnosno, nema tendenciju trajnog i stabilnog postojanja u strujama njegovog mentalnog života. Kada se ovakve konstatacije stalno ponavljaju na jedan kontrolisan način, posmatrač će primjetiti da određeni elementi imaju trajnu i stabilnu prirodu, te se kao takvi ne mogu podvrgavati principu objektivnog isključivanja: on će se onda naći relativno blizu praga svog istinskog ‘Ja’.
Ova metoda ne traži od čovjeka nikakve ideale i vjerovanja.
Jedina opasnost ove metode je u tome što ona traži od čovjeka jednu potpunu nepristrasnost prilikom tih njegovih posmatranja, iz kojih će on kasnije sam izvlačiti zaključke.
- nastavlja se -