Bio jednom, prije mnogo godina, jedan svetac koji bi, nakon što je završio svoje dnevne obaveze, otišao u pećinu koja se nalazila u đungli da bi (se tamo) molio i meditirao satima. Jednog dana se dogodi da je pored pećine prolazio filozof. Pronašavši sveca na koljenima, najprije je stajao ispred u zaprepaštenju. Onda se popeo do ulaza u pećinu i nježno potapkao, ali svetac je bio toliko apsorbiran u kontemplaciju da nije odgovorio. Filozof je čekao bar pola sata i bio je pred odlaskom kada se svetac ustao i pozvao ga da se sjedne. Obadvojica su ostala u tišini nekoliko trenutaka. Onda je filozof prekinuo tišinu.

 

Filozof: Da li znaš da je ova pećina na glasu kao razbojnička jazbina?

 

Svetac: Da, Gospode, znam to vrlo dobro. Ova pećina je sastajalište za razbojnike ali je također i utočište za mene. Dok sam u gradu među tolikim ljudima, kada sam završio svoj posao i želim moliti i meditirati, pronalazim prepreke i zapreke koje ometaju moje obožavanje i odvraćaju me tako da niti ja niti drugi od mojih duhovnih vježbi nemamo stvarne dobrobiti. Zato se povlačim iz meteža gradskog života na ovo tiho mjesto i počivam ovdje u prisustvu mog Boga i obožavam Ga u ljepoti Njegove svetosti. Ovdje provodim svoje vrijeme u molitvi i posredujem/zauzimam se za druge. Ova duhovna vježba je donijela puno dobra ne samo meni već također i drugima.

 

            Pljačkaši često posjećuju ovo mjesto, ali me nikada ne uznemiravaju. Jedan od njih mi je jednom rekao, 'Vidi, časni sveče, mi nismo slijepi i glupi. Mi pljačkamo one ljude koji, iako se ne nazivaju pljačkašima, ipak pljačkaju druge u istoj mjeri kao i mi.'

 

Ja ih neću prijaviti vlastima, pošto znam da ih svjetovna vlada ne može obnoviti. Može ih jedino kazniti i nadalje otvrdnuti njihova srca. No ja se molim Bogu, koji ih može promijeniti i dodijeliti im novi život. Neki od njih su se već promijenili i postali pošteni građani. Tako se milošću Božjom moj duhovni rad vrši u ovoj samoći na isti način kao što je učinjen među mnoštvom.

 

Filozof: Ti zaista vjeruješ kako pomažeš drugima sjedeći ovdje u tišini i moleći?

 

Svetac: Neki ljudi izjednačavaju budnost i molitvu sa ljenošću i nemarom. To je pogrešno. U stvari, to znači zaroniti u ocean stvarnosti i pronaći bisere Božanske istine koji neće obogatiti samo ronioca, već i druge također. Kao što ronioc zadržava svoj dah dok roni, tako čovjek od kontemplacije i molitve zatvara sebe u odaju tišine, daleko od nemirâ bučnog svijeta. On je onda sposoban moliti sa Svetim Duhom odgore, bez čega/kojeg je nemoguće voditi duhovan život.

 

            Moj smisao je jasan. Bog djeluje u tišini. Ni jedan čovjek Ga nikad nije čuo govoriti ili praviti zvuk. Da bi se čuo Njegov glas, mi Ga moramo čekati u tišini. Onda će On, bez zvuka riječi, govoriti duši u tajnoj sobi srca. Kao što je On sam duh, On se duši obraća duhovnim jezikom, ispunjava je sa Svojim prisustvom, i konačno ju ponovno oživljava te krijepi zauvijek.

 

Filozof: Tišina je važna. Ja, također, znam da, ako se ne koncentriram u tišini, ne mogu razmišljati. Ali nisam uvjeren u vezi s tvojim tihim/bešumnim Bogom. Kakav dokaz imaš o Njegovom postojanju?

 

Svetac:  Imaj na umu da iako milijuni doživljavaju Njegovo prisustvo, On postoji iznad i iza sveg ljudskog poimanja. On prebiva jedino u srcu onih koji imaju dječju vjeru. Kao što postavljanje naše ruke blizu plamenova i doživljavanje topline vatre dokazuje postojanje vatre, tako je doživljaj Boga u duhu jedini snažan i čvrst dokaz Njegovog postojanja. Ja znam ženu koja je, kada je imala dvanaest godina, od strane njezinog učitelja bila podučena o Bogu i Njegovoj ljubavi. To je bilo prvi puta da je ikad čula od Bogu, pa ipak kako je njezin učitelj govorio, ona je rekla, 'Da, ja  sam to već znala. Samo nisam znala Njegovo ime.'

 

Filozof: Ali zašto se odričeš svijeta? Da li mrziš svijet i sebe smatraš nadmoćnijim od drugih?

 

Svetac: Ja ne mrzim svijet, i nikad se ne bi usudio sebe smatrati nadmoćnijim od drugih – Bog nek me čuva od toga. Ja sam samo slab i grešan čovjek, ali milost me spašava i pomaže mi. Niti sam se odrekao od svijeta. Ja se odričem jedino njegovog zla i svega u meni što ometa moj duhovni život.

 

            Sve dok smo u ovom svijetu, nemoguće ga se odreći (ili 'od njega se otkloniti/odmaknuti'). Ako napustimo grad i odemo živjeti u đunglu, otkrit ćemo da je đungla također dio svijeta. Apsurdno je razmišljati o odricanju od svijeta. Nitko se ne može odreći/odmaknuti od svijeta osim kroz smrt. Bog nas je postavio na ovu zemlju da bi živjeli i kretali se i postojali. Njegova sveta volja je da možemo koristiti stvari od ovog svijeta na ispravan način – da bi sebe pripremili za naš istinski duhovni dom.

 

Filozof: Ako si tako slab i grešan, zašto te ljudi nazivaju svecem?

 

Svetac: Grčki filozof Sokrat je jednom rekao kako je u cijelom svom životu naučio samo jednu, jedinu lekciju – naime, da n(ij)e zna(o) ništa. Kad god bi ga ljudi pitali koja je onda razlika između njega i ostalih ljudi, on je odgovorio da se on razlikovao od drugih jedino po jednom pitanju, on je prihvatio kako ne zna ništa, dok su se oni tvrdoglavo držali/prilijepili uz vjerovanje kako znaju nešto.

 

            Neka ljudi misle što žele, ali ja nisam svetac – oni griješe. Ja jedino želim prisnost sa Bogom. U zajedništvu sa Njime doživljavam mir koji je svijetu nepoznat. Ja znam da sam slab i grešan, ali većina ljudi ne zna čak ni to da su grešnici. Zato, oni ne poznaju lijek za svoj grijeh, i umiru bez da su ikad pronašli mir kojeg sam ja pronašao.