Na kamenoj klupi pokraj fontane sjedi, ili lebdi malo iznad, svjetlosno biće, kao anđeo, i promatra ljude koji prolaze.

Pogled mu se zaustavlja na ženi koja sjeda na klupu nasuprot njemu, s druge strane fontane.
Žena udiše duboko i sklapa oči u želji za odmorom.
Ubrzo ponovno otvara oči i gleda prolaznike oko sebe.
Neki prolaze sasvim blizu pokraj nje i pogledi im se na kratko susreću.
Troje ljudi, koji izgledaju kao majka, otac i kćerka, prolaze polako držeći se za ruke i djevojka u jednoj ruci drži ružu.
Prati ih pogledom, kao da joj se sviđa prizor.
Zatim nekoliko puta prolaze pokraj nje gore-dolje majka s malom kćerkom koja poskakuje na smiješni dječji način, ne znajući što bi s tom silnom energijom koja je upravo pokreće. Izmamljujući smijeh promatrača.
Tu su i nebrojeni drugi ljudi, različitih rasa i profila prolazeći istom promenadom ne privlačeći posebnu pozornost žene na klupi - koja je privukla pozornost anđela.
Gleda u vodu koja se raspršuje u zraku.
I u djeliću sekunde, kao između dvije kapljice, anđeo hvata njen pogled, i njene misli i osjećaje.
Kakav svijet, kakav teatar…Koji je smisao svega toga? Svega što vidim, osjećam, mislim, radim?
Umorna sam. Ali tko sam ja?
Tko sam ja?...

Možda neobične misli za jednu mladu ženu, ali biće koje je promatra zna da je oblik koji ljudi vide samo vrh sante leda.
Samo sjenka svjetlosne jezgre koja je zajednička svim ljudima i anđelima. On vidi malo više, malo dublje.

U pozadini počinje odzvanjati snažan zvuk zvona.

Ženi ponovno nešto privlači pogled - svečano obučeni par, mlada i mladoženja, slikajući se uz jezero oko fontane.

Lijepo…Žena ih promatra nekoliko trenutaka osjećajući iskonsku čežnju između dva bića suprotnog spola - kakav misterij, odnos između dva bića. Ili je to ipak samo povezivanje dva lika, dvije sjene?
Da li je moguća neka dublja povezanost? Koliko dublja? Povezanost svjetla sa svjetlom? Ali to onda nije dvoje, ni troje, nego samo jedno - bez imena i lika?
I pažnje joj se opet vraća u nutrinu, na isto pitanje – tko sam ja?
Zašto se osjećam drugačije? Dio mene uvijek samo promatra i na neki čudan način osjeća istovremeno pripadnost i nepripadnost svemu ovome.
Zvona još uvijek zvone u pozadini. Čini joj se već jako dugo.
Tko sam ja?
I od samog tog pitanja kao da joj se bistri pogled, kao da se širi nešto iznutra prema van, brišući granice pre sobom. Nešto poput svjetla; I žena primjećuje kako nestaje umor iz njenog uma i tijela.
Možda je ovo posebno mjesto, a možda vrijeme - smiraj dana s početka jeseni. Ili svježina izvora? Ili je pak blizina nečeg vanvremenskog, univerzalnog i sveprisutnog?
I pogled joj se ponovno susreće s pogledom anđela koji je sada pokraj nje na klupi. A iz srca, poput vodoskoka ispred nje, kreće osmjeh, podiže se do usana i očiju, izlazeći van, povezujući u tom bezvremenom trenutku unutrašnje i vanjsko, svjetlo sa svjetlom, vječnost s vječnošću, čovjeka/ženu s anđelom.