Jedan od najzanimljivijih načina da se to razumije dolazi iz vrlo uobičajene zabune oko "nadarenosti". Ti koji nisu nadareni često gledaju nagore u one koji jesu kao da imaju nekakvu mističnu atmosferu genijalnosti oko sebe; vrlo osobit tip aure, dar. Ali nadaren umjetnik, izlažući svoje kipove, muziku ili svoje pjesme, zna da nadarenost uopće nije niti jedna od tih stvari. On pjesmu svira dobro jer je tisućama sati i možda stotinama mjeseci vježbao samoga sebe da bi postao gospodarem nad svojim instrumentom. Na toj točci bi se moglo raspravljati da, iako treba tisuće sati za razvitak nadarenosti, neki pokazuju veću lakoću u pojedinim područjima nego drugi, od samoga početka. Ima studenata muzike koji već na prvim satima pokažu veću svjesnost o tome što je muzika uopće, nego što se od njih očekuje. Postoje studenti umjetnosti koji na svojoj prvoj slici uvelike nadmaše početnička očekivanja. Postoje studenti Astrologije koji na svom prvom tečaju postavljaju pitanja koja pokazuju napredno znanje, često mimo znanja njihovoga učitelja, dok će drugi morati iznova polaziti početnički tečaj da bi razvili temeljno razumijevanje predmeta. Te činjenice umjesto poricanja zakona Uzroka i Posljedice, još jače pokazuju na pojam reinkarnacije. Unutar nekoliko kratkih tjedana jednom Astrologu postaje vrlo lako znati koji je od njegovih/njenih studenata proučavao Astrologiju u prošlom životu; baš kao i koji studenti Astrologiju doživljavaju po prvi puta. Dakako, čak i ti studenti, s potrebnom marljivosti i godinama ozbiljnog proučavanja, mogu jednoga dana steći to što će drugima izgledati kao ogromna astrološka nadarenost. Njihovo moguće vladanje predmetom neće doći kao mističan dar, već prije kao neposredna posljedica svih njihovih uzročnih nastojanja.

Posvuda je taj zakon Uzroka i Posljedica djelatan, ali to što je manje primjetno jest da je egzaktan znanstven princip: "Za svaku akciju mora postojati jednaka i nasuprotna reakcija", na ljudski život neprestano primjenjivan. U našim svakodnevnim odnosima, lako je vidjeti reakcije na naše akcije. Ali mnogo je teže razumjeti da je ukupan zbroj reakcija na naše akcije. Ali mnogo je teže razumjeti da je ukupan zbroj reakcija koje doživljavamo točno jednak akcijama koje izvedemo. Drugim riječima, input i output na duge staze uvijek moraju biti u ravnoteži. Razlog zbog kojeg to izgleda toliko prikriveno jest u tome što je potpuno moguće za osobu A dati mnogo više ljubavi osobi B nego što je osoba B sposobna vratiti osobi A. U tom slučaju zakon Uzroka i Posljedice izgleda dvojben osobi A, kojoj izgleda da daje više. Što više, proporcionalna reakcija na svaku akciju izgleda kao da još manje dolazi u obzir. Ali, kako univerzum djeluje u skladu s vrlo određenim kozmičkim zakonima, osoba A će prije ili kasnije primiti više ljubavi od osoba C, D ili E, negoli je ona sama sposobna dati. Kada se ukupan zbroj duga i zasluga ljudskih odnosa zbroji, krajnji zbroj svakoga niza uvijek je ravnoteža jednakosti.

Osjećajući taj tip povratne posljedice (bumerang efekta), društvo širom svijeta voli svoju djecu učiti Zlatnom Pravilu. "Čini drugima kao što bi htio da oni čine tebi." Na jednostavniji način, to je samo još jedna verzija znanstvenog principa da za svaku akciju možemo očekivati jednaku i nasuprotnu reakciju. Ako osoba pokuša uzdići svoju svjesnost kroz meditaciju, kontemplaciju ili bilo koji drugi oblik ezoterijskog proučavanja, automatski će postati suočena sa svim silama na svijetu koje pokušavaju sniziti njenu svjesnost. Tako, kako osoba počinje titrati u smjeru pozitivnijih energija, ona automatski postaje osjetljivija i mora se suočiti s negativnim energijama koje predstavljaju jednaku i nasuprotnu reakciju na njene akcije.

U Lao Ce-ovom poznatom djelu Tao Tse Ching, postavljeno je pitanje "Što je dobar čovjek?" I na njega je odgovoreno: "Učitelj loših ljudi." Nastavlja pitajući: "Što je loš čovjek" "Odgovornost/teret dobroga čovjeka." Ako čovjek namjerno nastoji biti "dobar", on je uvijek suočen s čovjekom koji pokušava biti "zao". Ako čovjek izbjegava dobrotu u sebi, on nesvjesno u svoj život doziva sve koji će ga naučiti "dobroti". Razlog iz kojeg je taj zakon Akcije i Reakcije, Uzroka i Posljedice toliko težak za uviđanje, uglavnom je zbog vremenskog čimbenika. Osoba obično očekuje da reakcija slijedi akciju unutar razumne količine vremena, tako da primjetna, logična veza može biti napravljena među to dvoje. Kad je vremenski činitelj između akcije i reakcije rastegnut danima, mjesecima ili godinama, mnogi pokušavaju poreći zakon Uzroka i Posljedice rječju "slučajnost". Ta riječ "slučajnost" je čovjekova zapreka u nadvladavanju, ako želi razumjeti univerzalnu istinu. Iz kog god mjesta osoba vukla svoje razumijevanje, bez obzira da li su njeni korijeni matematički, znanstveni, filozofski, vjerski usmjereni, ili utemeljeni u nekoj mogućoj mješavini svega toga, činjenica jest da je "slučajnost" nemoguća. Kad pogleda na svoj život iz vrlo osobne točke gledišta, osobi postaje vrlo lako pretpostaviti da slučajnosti postoje posvuda; jer gomila neispunjenih težnji toliko ju smeta steći malo perspektive u razumijevanju bilo čega što nije u neposrednoj vezi s ispunjenjem njenih težnji. Ali, kad može iskoraknuti iz sebe i vidjeti svijet kakvim stvarno jest, počinje primjećivati da, u stvari, postoje mnogi svjetovi - i svatko živi unutar zakona Uzroka i Posljedice, Akcije i Reakcije, iz perspektive iz koje može gledati kroz vlastiti životni prostor. Tako, ljudi aludiraju (govore o jednom, ciljajući na drugo) jedan drugome (talk at each other), ali rijetko jedan drugome (to each other). Ipak, to je akcija i uzrokuje reakciju. Nedostatak razumijevanja koji proizlazi iz toga uzrokkuje da ljudi traže druge kako bi objasnili ideje koje nisu bili sposobni odaslati ka ili primiti od onih koij titraju u svjetovima neskladnima s njihovim vlastitim.

Čovjek nikada u potpunosti ne razumije obim svoje moći, jer uviđa svoj samostvoren svijet češće negoli ukupnost svjetova koji tvore univerzum. Ako čovjek u Americi kupi par uvoznih cipela, on posredno pomaže hraniti obitelj u stranoj zemlji koju možda nikad neće sresti. Ipak, pomogao je rastu ekonomije strane zemlje i istodobno osposobio obitelj koja ima neposrednu korist iz toga, prosljeđujući svoju trgovinu negdje drugdje; možda kroz hranu proizvedenu od ljudi, koje, za uzvrat, oni nikada neće poznavati. Ljudi koji su proizveli hranu, mogu zauzvrat, nabaviti svoju stranu mašineriju iz Amerike. I zapanjujući dio čitavoga kruga postaje jasan kad čovjek shvati koliko je vjerojatno da su određeni dijelovi te mašinerije bili proizvedeni tu, u SAD od strane kompanije koja daje plaću prvobitnom Amerikancu koji je kupio par cipela! Tako, kroz niz različitih svjetova sazdanih od ljudi koji možda nikada neće poznavati jedni druge, svaki od njih će utjecati na život drugoga tako da univerzalni zakon Akcije i Reakcije, Uzroka i Posljedice, Kozmičkog Zakona Karme biva ispunjen.

Treće tumačenje karme dolazi od Edgara Caycea, velikog "Spavajućeg Proroka", koji je kroz svoje ogromne vidovnjačke sposobnosti bio sposoban pomoći tisućama u nalaženju zdravijeg, skladnijeg načina života. Skoro sva Cayceova djela bila su temeljena na Zakonu Karme. Umjesto da ga izrazi kao što je to Buddha učinio. "Vi ste to što mislite, postavši to što ste mislili", ili kao što je matematičar Newton rekao. "Za svaku akciju postoji jednaka i nasuprotna reakcija". Cayce je koristio dvije riječi za opis tog zapanjujućeg kozmičkog zakona. Zvao ga je "Sretanje Sebe:" Što je time mislio? Kako osoba sreće samu sebe? Da il je Cayce mislio na ogledalo kroz koje svatko koristi svoja životna iskustva i ljude u njima da vidi sebe? Što je Cayce otkrio, bilo je kako je najbolji način da bi se znalo čovjeka, pogledati način na koji čovjek gleda sebe. Ogledalo ne laže, već pokazuje to što stvarno postoji. Iako to nije čovjekova stvarnost, dovoljno je moćan odraz njegove stvarnosti da bi povjerovao kako je to sve što jest. Ljudi vole znati što drugi misle o njima. Traže odobravanje i izbjegavaju neodobravanje iz vanjskog izvora. Tako, vanjski uvjeti u životu samo su zrcalni odrazi svega što izvire iz unutrašnjosti - nutrine. Čovjek neprestano pokušava vidjeti sebe kroz oči drugih. Dovoljno zanimljivo, što to više čini, to je manje stvarno svoj. Ali kroz navike naraštaja, to izgleda kao najprirodniji način na koji čovjek uči; ili jošj asnije da bi se čovjek stavio u privid kako uči. U najnormalnijem, prizemnom, svakodnevnom razgovoru kog ljudi vode jedan s drugim, toliko je lako zapaziti kako skoro uvijek razgovaraju sami sa sobom, dok odaju dojam razgovora s drugima. Uvijek postoji vanjska verbalna konverzacija praćena unutarnjom konverzacijom koju osoba istodobno ima sa samom sobom, preispitujući neprestano što joj druga osoba daje ili oduzima, što ona daje ili uzima, i koliko odobravanja je primljeno za njena nastojanja. Ako osoba živi svoj život na taj način, koliko joj je teško znati svoju Karmu? Ako su prijatelji koje izabere iskreni, tada se stvarno bavi sretanjem same sebe. Ako, s druge strane, ima prijatelje za korist/ugodu, koji su taktičniji negoli iskreni, tada ne sreće sebe. To je temeljeno na činjenici da ljudi nastoje naći podršku za ispravnost svojih vjerovanja i ponašanja. Umjesto da privatno pogledaju u vlastita ogledala, naginju tražiti ogledala koja će odražavati vidove njih samih koje su spremni vidjeti. Tako, kada se udata žena druži s mnogim prijateljima koji su ili rastavljeni ili samci u vvećem broju negoli s onima koji su u braku, postaje vrlo lako vidjeti smjer u kojem se usmjerava. Ako su većina muškarčevih prijatelja uspješni individualci u poslu, prije negoli ti koji izbjegavaju odgovornosti, tada postaje jasno vidjeti mjeru uspjeha spram kog muškarac ide. Ako dijete ima mnoge prijatelje koji su usmjereni ka ciljevima, to također mnogo govori o djetetu. Tako, u procesu sretanja samoga sebe, u skladu s Edgar Cayceovom definicijom Karme, postoji velika vjerojatnost da ima istine u priči starih žena kako "Ptice sličnoga perja uvijek lete zajedno".

Odredba sretanja samog sebe dakako tu ne završava. Temeljena je na činjenici da unutar svake osobe također postoje akcije i reakcije. Jedino kada je to dvoje u ravnoteži, osoba biva sposobna naći se u središtu svoga bića. Jedino tada uistinu sreće samu sebe.

Po Uspenskom, postoje različita sebstva unutar osobe, od kojih svatko pokušava održati trenutačnu vladavinu nad drugima. Uspoređuje ih s hali-galijem, gdje je jednoga časa jedno sebstvo na vrhu i u kontroli, a u sljedećem je trenutku sljedeće sebstvo na vrhu, pokušavajući zadobiti jednaku količinu kontrole. Savršen primjer je kupovina automobila, gdje sebstvo u kontroli u trenutku impulzivno odlučuje kupiti na odgođeno plaćanje željeni objekt za kog će sva ostala sebstva trebati plaćati. Ali, stvarno sebstvo nije ništa od toga. Umjesto, središte je kotača; jedini dio osobe koji je sposoban vidjeti sve ostale iskrivljene osobnosti koje vuku u različitim smjerovima u različito vrijeme. Kako bi srela samu sebe, u skladu sa Cayceom, osoba mora naučiti biti u središtu svoga kotača, tako da umjesto gledanja na život kroz niz eksperimentalnih ogledala, biva sposobna isijavati čistu bit koja proizlazi iz najbolje jedinstvenosti koju može postići sa svojim jedinim, uzvišenim, sveznajućim bićem.

Sada vidimo tri različite strane Karmičkog trokuta. Prvu, u riječima Gautame Buddhe "Vi ste to što mislite, postajući to što ste mislili". Drugu, iz matematičkog zakona Sir Isaaca Newtona "Svaku akciju (u vašem životu) slijediti će (vrijeme kada ćete iskusiti) jednaku i nasuprotnu reakciju." I treću iz studija Edgara Caycea, proces kojim osoba sreće samu sebe. U sva tri slučaja Karma izgleda kao istančano djelovanje Yin i Yang sukoba. Misao je pospješitelj akcije. Akcija uzrokuje reakciju. Korz proces akcije i reakcije čovjek na koncu postaje sposoban razviti Treće, više sebstvo, koje je sposobno vidjeti neprestane bitke između njegovog Yin i Yang ponašanja iz mnogo jasnije, povišenije točke. I iz te povišenije točke, središta Uspenskovog vašarskog kotača, samu srž u suštini bivanja, čovjek može vidjeti istinu o sebi. Jedino ta vrsta opažanja dopušta postupno se isplesti iz zakona karmičkih međudjelovanja.

Analogija piramide ili trokuta jedna je od najstarijih i najmističnijih čovjeku znanih. Trokut ima dvije točke na dnu i jednu na vrhu. Čovjek ima dvije noge ali jedan um, ako želi biti ujedinjen mora vladati nad koordinacijom obje. U učenjima Yoge uvijek postoji naznaka spram toga kako se čovjek u svom nižem ja, podijeljen od strane Yina i Yanga ili pozitivnih i negativnih utjecaja koje vidi u svijetu oko sebe, bori sa samim sobom. Prvo je jedno, onda je drugo. Ali jedino kroz učenje i vježbu razvija treći dio sebe, vrh trokuta koji gleda u druga dva identiteta koja je stvorio kroz kozmičku točku gledišta. Yoga tu vrhovnu točku trokuta naziva bezličnim Ja. Jedino kroz razvitak tog neosobnog Ja u njegovoj jednoći uma, čovjek je sposoban konačno znati sebe. I, iz tog znanja na koncu dolazi punoća koja je proizvod stvarnog "sretanja samog sebe", te, što je još važnije, sposoban je prihvatiti samog sebe! Ta točka na vrhu trokuta ne može postojati sama. Ona je proizvod godina borbe između dvije nasuprotne točke na dnu trokuta.

Stotinama godina Astrologija se usredotočila na Yin i Yang kakvoću u čovjekovoj naravi; pozitivne i negativne učinke planetarnih energija i odnosa među njima. Lako je vidjeti svijet kao mnoštvo pozitivnih i negativnih sila jer postoje razlike između noći i dana, ljubavi i mržnje, koncepta pravog i krivog, ideja o dobru i zlu, uz mnoštvo drugih dvojnosti koje se neprestano pokazuju. Ali postoji i veći i mnogo višestraniji pogled na stvari koji ne vidi dvojnost kao mnoštvo nasuprotnih sila. Taj se pogled ne temelji na terminima pozitivnog i negativnog, dobrog i zla, pravog i krivog, tu i tamo, jučer i sutra, i svim drugim podjelama u koje ga čovjekovo poimanje stvari može skrenuti s istine. Umjesto, postoji jedno poimanje, koje, iako vidi pozitivne i negativne dvojnosti također vidi isto toliko vrijednosti u negativnom koliko i u pozitivnom. Ono ne vrednuje budućnost ništa više od prošlosti. Niti vrednuje dan iznad noći niti noć nad danom. Najkontroverznija i iznenađujuća stvar oko tog gledišta poimanja je ta da ne vrednuje dobro nad zlim niti zlo nad dobrim. Umjesto, dvojnost je viđena kao dvije strane medalje, i obje su neophodne da bi medalja bila potpuna.

Postoji vrlo jednostavan razloga zbog kojeg većina ljudi nikada ne dosegne to gledište. Sve dok je osoba prezabavljena u svom umu s problemima dvojnosti, živi u tlačenoj svjesnosti. Svijet joj ne dopušta biti sve što osjeća da bi mogla biti. Od trenutka do trenutka, dok nastavlja prebacivati poistovjećivanje s pozitivnog na negativno i obratno, osoba pokušava naći krivicu za sve što se suprotstavlja tome što vjeruje da je put zadovoljenja njenih težnji. Osoba će kriviti svoje djetinjstvo, vjeru, spol, učitelje, svoj posao, prijatelje, i društvo u kojem živi što ju drže unutar svih ograničenja za koje vjeruje da su uzroci sukoba koje osjeća unutar sebe. To što ne shvaća je da gledajući stvari na taj način, čini sve što može da bi prekršila tri principa koja temelje Zakon Karme. osoba stvara neskladne misli koje ju priječe biti vrsta tvorca kakvim želi biti. Prigovara zbog posljedica svojih misli, koje ju izvode iz sklada s drugim principom Karme ili zakona Uzroka i Posljedice. I konačno, pokušavajući neprestano vidjeti sebe kroz oči drugih, čini sve što je u njenoj moći da bi izbjegla stvarno sresti samu sebe u istinskom svjetlu svoga Božanskog razumijevanja. Zašto onda čovjek neprestano čini sve što ga konačno sprječava biti jedno sa samim sobom? Odgovor u stvari uopće nije mističan, već je toliko očigledno jednostavan da je u potrazi čovječanstva za istinom vrlo često previđen. Ako čovjek ne bi imao oko čega prigovarati, ako ne bi imao problema u vanjskom svijetu koje će kriviti za zaustavljanje svoga napretka, ako bi mu bile priskrbljene sve novčane i potrebe za preživljavanjem, što bi radio sa samim sobom? Mnogo je lakše biti čep koji pluta na vodi, čekajući da ga vanjske sile pomaknu amo-tamo, i kriviti vanjske tokove za sve zapreke svom napretku, negoli u stvari preuzeti odgovornost postajanja svega što možemo biti.

Kada je Shakespeare rekao: "Biti ili ne biti, pitanje je sad", svijet je jedva razumio na što je mislio. Taj nedostatak razumijevanja ne prestaje samo zato što je netko student Astrologije, koja biva prvim vratima spram razumijevanja. Teško da postoji student Astrologije koji prije ili kasnije ne pokuša svaliti krivicu za okolnosti u svom životu na jedan ili drugi aspekt koji biva odapet u njegovom horoskopu. Narav čovjeka je takva da uvijek traži nekog žrtvenog jarca van sebe, jer nije voljan suočiti se s vlastitom istinom. To traženje van sebe, razloga, posljedica i uzroka, vodi do toga što bi Shakespeare zvao stanjem "Ne bivanja". Ali, toga časa kada se osoba odluči da želi "biti", tada počinje stvarno "sretati samu sebe" kao uzrok i posljedicu, vođu i sljedbenika, izvor i odraz. U suštini, počinje postajati svoj vlastiti čuvar. I, na toj točci počinje razumjeti stvarno značenje Karme, jer uistinu jedina stvar koja je zajednička svim događajima, okolnostima i ljudima u njenom životu je Ona Sama!

(Martin Schulman)