Čak i najnerazvijenija osoba, kad je zaljubljena, sposobna je nadmašiti samu sebe. I krajnje sebična osoba će za vrijeme trajanja tog osjećaja imati nesebične impulse. Zaljubljenost stvara čežnju za ujedinjenjem barem s jednom osobom. Jer sve dok smo odvojeni od drugih ljudi to mora stvarati usamljenost i nesreću. Tako je zaljubljenost pokretačka sila, ali ako se ne upotrijebi za građenje ljubavi ona će nestati, ali će trag ipak ostati.

Zaljubljenost dolazi nenadano i neočekivano u određenim točkama života, čak i onima koji se boje prividnog rizika bliskosti zbog teških iskustava iz djetinjstva. Ljudi koji se boje svojih emocija i života kao takvog, često će učiniti sve da što je u njihovoj moći da izbjegnu iskustvo zaljubljenosti. Međutim, za takvu osobu punu stahova koji ne moraju biti svjesni, to je dobar lijek, bez obzira što mogu slijediti tuga ili gubitak, kao posljedica drugih psiholoških faktora.

Postoji i drugi ekstrem, a to su ljudi koji se ne boje iskustva zaljubljenosti, ali oni ga koriste samo dok traje kao kompenzaciju. Tada traže drugog partnera i tako dalje. Međutim, kao i svaka kompenzacija, oni ostaju neispunjeni i nesretni.

Kada dublje proanaliziramo zaljubljenost vidjet ćemo da je to čežnja za drugom osobom. Zaljubljenost povećava znatiželju da se upozna drugo ljudsko biće. Tako dugo dok postoji nešto novo za otkriti u drugoj osobi, i tako dugo dok sami sebe otkrivamo drugoj osobi, zaljubljenost će ostati u odnosu. Onog trenutka kada počnemo vjerovati da smo pronašli sve ono što se dalo pronaći u drugoj osobi, i da smo razotkrili sve što smo imali kod sebe, zaljubljenost će nestati.

Zaljubljenost nas donosi do točke kad se prestanemo truditi upoznavati partnera i sebe. Ali nakon ove točke, naša želja za potragom neograničenih dubina druge osobe i dobrovoljnim razotkrivanjem nas samih i naše unutarnje potrage, određuje da li smo upotrijebili zaljubljenost kao most prema ljubavi. A to je određeno našom željim da da naučimo kako voljeti. Granice ne postoje, jer je život vječna mijena, ne prestajemo se razvijati dok živimo. To znači da spoznajemo sebe dok smo živi. Kada bismo shvatili tu mudrost onda bismo od braka načinili čudesno putovanje kakvo bi on i trebao biti. Duhovna ideja braka je spoznavanje sebe samog i spoznavanje partnera. Što se to češće događa, to će brak biti sretniji i mi ćemo se osjećati ispunjenije.

Jedino u istinskom zajedništvu zaljubljenosti i ljubavi možemo u svom partneru otkriti nove razine postojanja, koje do sad nismo opazili. A i sami ćemo se razvijati zato što smo se oslobodili taštine i pokazali se onakvima kakvi doista jesmo. Tako će odnos uvijek biti nov, bez obzira koliko smo bili uvjereni da onog drugog poznajemo. Sve maske moraju pasti, ne samo one površinske, nego i one dubinske za one za koje nismo bili ni svjesni da postoje. Tako će naša ljubav ostati živa. Nikada neće biti statična. Nikada je nećete morati potražiti negdje drugdje. Postoji toliko toga za vidjeti i otkriti unutar vašeg partnera, kojeg nastavljate poštivati i voljeti. To je brak u svom istinskom smislu, sakrament.

Jedino kad upoznamo ljubav, život i drugo biće s istom spremnošću, moći ćemo voljenom biću podariti najveći poklon: svoje Istinsko ja. Tada ćemo također dobiti taj istinski poklon od našeg voljenog bića. Ali da bismo to mogli napraviti, u nama mora postojati određena emocionalna i duhovna zrelost. Ako je ta zrelost prisutna u nama, tada ćemo intuitivno odabrati pravog partnera, koji je u suštini jednako zreo i spreman se ukrcati na ovo putovanje potpunog otvaranja jednog bića drugome.

Izgraditi ljubav u braku je najveća pobjeda koja se može postići zato jer je odnos u braku najteži odnos. Ali je to zbog toga i najveće ispunjenje, jer se toliko toga može naučiti kroz osobnu ljubav. Zato treba sačuvati zaljubljenost, ili je vratiti u odnos, jer je ona most prema ljubavi.