Broj: 2449.

Godina: IX

9. siječnja (januara) 2013.

 

"DA SE ZEMLJA NE OSLANJA NA NEPOMUĆENI MIR, PLAŠIM SE DA BI SE VEOMA BRZO RASPALA. DA SE NEBO NE OSLANJA NA ČISTI SJAJ, PLAŠIM SE DA BI SE VEOMA BRZO OTVORILO. DA SE STVARI NE OSLANJAJU NA PRIRODOM IM DATU MOĆ, PLAŠIM SE DA BI VEOMA BRZO IŠČEZNULE".

Lao Ce

Dragi prijatelji,

Navedenu pjesmu iz "Bijele kule" za današnje tihovanje, doživio sam kao film sa snažnom poantom, snažnim AHA-efektom. Pijanstvo pogleda je kao i svako drugo pijanstvo: od njega atrofiraju ne samo sva druga ćutila, nego i sam vid, od njega se izgubimo u vremenu i prostoru, pa SVEUDILJ tumaramo:

 

91. SJEDILI SMO U MOJOJ JARKOJ ODAJI

Sjedili smo u Mojoj jarkoj odaji,

i pili smo vino svojih pogleda,

a pehar, jedan i drugi,

jedno dno imaju,

jedno, bezdano.

Glazba zraka, umilna, puni školjke uha,

ali sluh je odsutan, on je u pogledu.

Tamjan-šume ulaze u pećine nosnica,

ali njuh je odsutan, on je u pogledu.

A onda je na vrata pokucalo,

i ti si pošla da ih otvoriš, sveudilj Me gledajući.

Na pragu sam stajao Ja, prosjak.

Vidjela si samo Moje dronjke i Moje kraste,

i hitro Mi udijelila sitnež svojega bogatstva,

sveudilj Me gledajući, sveudilj ne videći.

Kada si se vratila u odaju, šapnula si:

“Oprosti na smetnji.”

 

"Bijela kula", knjiga 60. Zapisala Vesna Krmpotić