Sa šamanizmom je već teže – dugo je trebalo da se postigne konsenzus među znanstvenicima i šamanizam proglasi psihotehnikom, sličnom jogi ili tibetanskoj tantri, kaže Ratka Relić koja je u mongolskom gradu Ulan-Udeu dvije godine proučavala oblik šamanizma kod Burjata. – Šamanom se postaje po roditeljskoj liniji – objašnjava R. Relić. Budući šamani osjete “poziv” – stignu ih psihički problemi, epilepsija, padaju u lijenost... – Upoznala sam 30-godišnjakinju.
Pričala je kako je prije patila od epilepsije. Kad bi dobila napad, stavljali su joj u usta četkicu za zube. Nije imala nijedan zub, svi su popucali. Kad je primila posvećenje, napadi su prestali – prisjeća se R. Relić. – Ne prihvate li poziv, patit će, a mogu i umrijeti, vjeruju Burjati. U gradu od gotovo pola milijuna stanovnika ima ih 40-ak. Neki “rade” kod kuće, drugi imaju “ordinacije”. Ne smiju nikoga odbiti niti naplatiti usluge. No, ne smiju odbiti ni darove – bilo da je riječ o vrču mlijeka ili 10 tisuća rubalja.
Kad im pacijent povjeri problem, uzmu “brojanice”. Prebiru, pa stanu na jednoj bobici. Izmole se duhovima, izmantraju i daju savjet: nekima kažu da votkom, mlijekom ili slatkišima ugoste duhove predaka, drugima savjetuju masaže ili lijekove, a neke pošalju – k liječnicima – kaže R. Relić. Šamani su u transu sposobni primiti duhove predaka ili bogova. Inače, tamošnji šamani ne koriste se halucinogenim biljkama. U transu šaman urla, govori nerazumljivim jezikom... Tad, vjeruju, u njega ulazi duh, a ulazak u tijelo jako je bolan. Suprotno očekivanome, biti šaman nije posebna čast. Njihova je uloga uvijek i samo služiti drugima. (S. V.)
irida
bglavac
