Tražitelj: Sadhu-ji, tvoj poziv na molitvu i kontemplaciju je neodoljiv. Da li bi onda svatko trebao odbaciti rastresenosti svijeta (= stvari od ovog svijeta koje odvlače pažnju) da bi mogao živjeti život pustinjaka?

Sadhu: Da je molitva sredstvo pomoću kojeg doživljavamo Božju stvarnost, to je istina. Ali jednom kada je Bog za nas postao živa stvarnost, mi jednostavno moramo voljeti naše bližnje. Mi ne možemo činiti drugačije. Jednom kada primimo novi život Duha, mi započinjemo živjeti u ljubavi. A življenjem/životom u ljubavi, mi smo sasvim prirodno i radnosno potaknuti ka služenju drugih. Bog je ljubav (1 Ivanova 4:8) i ako živimo u jedinstvu sa Bogom, mi imamo snagu i čežnju voljeti druge. Služenje je duhovna aktivnost, prirodan plod ljubavi. Bog, koji je ljubav, je uvijek uposlen u služenju i brizi za Stvaranje. Ljudska bića su napravljena da budu poput Boga i zato se oni također nikad ne smiju umoriti od služenja drugih.

            Molitva bez djela je isto tako loša kao djela bez molitve. Kvočka nosilja zadovoljava svoj instinkt tako što neprestano sjedi u nekom mračnom kutu čak nakon što su njezina jaja bila uklonjena. Tako je sa onima koji sebe udalje od životnih zadataka i svoje vrijeme provedu potpuno u molitvi. Takav život je neplodan poput kvočke koja sjedi na praznom gnijezdu.

            Zapamti, postoji velika razlika između onih koji obožavaju Boga samo sa njihovim usnama i onih koji to čine sa njihovim srcima i životima. Isuviše često se ljudi mole Bogu u ime Učitelja, ali oni Ga u stvar(nost)i ne poznaju. Oni uzimaju Božje ime u svoja usta i na svoje usne ali ne u svoja srca i živote. Učitelj nas vodi da prepoznamo što će proslaviti Boga i donijeti koristi drugima. Ako živimo u Učitelju i Učitelj živi u nama, onda naše molitve donose/daju ploda.