Dakle, krenimo redom.

Pogledamo li ispod površine naizgled zamršenih i kompliciranih odnosa između ljudi i njihovih izvanjskih manifestacija, doći ćemo do spoznaje da se u srži cjelokupnog ljudskog iskustva nalaze dva osnovna stanja svijesti iz kojih proizlaze sve ostale emocije i osjećaji.

To su Ljubav i Strah.

I dok je prvo stanje svijesti isključivo priroda duše, drugo stanje je isključivo priroda ega.

U onom apsolutnom smislu, postoji samo Ljubav kao Sve Što Jest, Ljubav kao vječna jednota i zajedništvo, kao jedina i konačna stvarnost. Duša, koja je naša istinska priroda, razumije ovu istinu, ta istina je njezina bit, i zato je priroda duše da uvijek voli bezuvjetno, raduje se i slavi život.
Emocije i osjećaji koji proizlaze iz Ljubavi su radost, veselje, sreća, želja za davanjem i pomaganjem, razumijevanje, suosjećanje, prihvaćanje, opraštanje…

Strah je stvaran samo u carstvu relativnog, u ovoj našoj fizičkoj i materijalnoj razini postojanja i javlja se kao duboka čežnja za Ljubavlju proizašla iz privida Ega da je odvojen od svega ostaloga i da više nikada neće biti dio te jednote (što je nemoguće, ali to je upravo i svrha iluzije, da nemoguće postane moguće). Mogli bismo stoga reći da je Ego utjelovljeni Strah. Strah je u svojoj suštini zapravo reakcija na uskraćivanje Ljubavi. Svaka situacija u kojoj je duši uskraćena prilika da osjeti ili izrazi Ljubav kao i potiskivanje te ljubavi, kasnije se manifestira u vidu mnogobrojnih emocionalnih devijacija koje se ispoljavaju u međuljudskim odnosima na načine kojima smo svakodnevno svjedoci.
Iz Straha proizlaze mržnja, ljubomora, bijes, zavist, tuga, potištenost, krivnja, osuda, prezir…

Ono što je zanimljivo je to da nikada ne možemo iskusiti oba stanja istodobno. Jednako kao što svjetlo i tama ne mogu koegzistirati u isto vrijeme na istom mjestu, tako ni ovo dvoje ne može istovremeno koegzistirati u našoj svijesti. Tamo gdje je Ljubav, nema Straha, a tamo gdje je Strah nikada ne može biti Ljubavi. To dvoje se međusobno isključuje. Ljubav je energija koja pokreće, širi, grije i spaja, energija visoke frekvencije. Strah je suprotnost Ljubavi, to je energija koja paralizira, sažima, hladi i razdvaja, energija niske frekvencije. Možda ste primijetili da i u svakodnevnom govoru imamo zapanjujuće točne opise prirode Ljubavi i Straha koji to potvrđuju, pa tako kažemo za Ljubav da nam je ‘baš toplo oko srca’ a za Strah da nam se ‘sledila krv u žilama’ ili da nas je ‘oblio hladan znoj’. Također, kada smo radosni kažemo da se osjećamo ‘haj’ (od engleskog ‘feeling high’ – osjećati se visoko) a kada smo tužni, onda smo ‘potišteni’ (potištenost – od ‘potisnuti dolje’ ili na engleskom ‘feeling down’ – osjećati se nisko dolje).

Hoćemo li u svom životnom iskustvu doživljavati Ljubav ili Strah isključivo je naš svjesni odabir. Ako je tako, postavlja se pitanje zašto to svjesno i ne odabiremo?

Razlog zbog kojeg svjesno ne odabiremo Ljubav u svom životnom iskustvu je taj što smo rođeni u kulturi gdje nas od malih nogu uče da svoj život promatramo i doživljavamo očima Ega, govore nam da smo odvojeni jedni od drugih i od svega ostaloga. Mi zapravo ni nemamo pravu predodžbu o tome što Ljubav uistinu jest. Toliko smo uronjeni u svijest o odvojenosti da druge ljude automatski doživljavamo kao svoje neprijatelje i strance i da ih promatramo kroz njihova vanjska obilježja te da im ne vjerujemo. (Sjetite se samo savjeta iz osnovne škole: ‘Ne pričajte sa strancima’). Kroz cijelu našu povijest uložen je velik napor da se znanje o našoj istinskoj prirodi kao duhovnih bića održi skrivenim od nas, i da se ljude preko obrazovnog sustava, religije, ekonomije, medija i ostalih manipulativnih mehanizama održava u neprestanom Strahu kako bi ih se lakše moglo kontrolirati i držati zaključanima u svijesti ega.

To je svijest koja se ograničava samo na fizičku i mentalnu razinu postojanja i poistovjećivanje sa tijelom iz kojeg proizlazi stav ‘ja, meni, moje’. To je svijest koja svoju stvarnost definira isključivo na povratnim informacijama koje prima od strane svojih pet osjetila. Izvan tog spektra ništa ne postoji pa samim time proizlazi i uvjerenje da je život samo jedan, odnosno, da nakon biološke smrti sve prestaje. Zbog straha koji proizlazi iz tog uvjerenja, većina ljudi u životu gleda isključivo svoje skučene interese i tu se rađa korijen svake sebičnosti. Ego je uvijek svijest o odvojenosti od svega ostaloga, što je ujedno i korijen Straha. Samim time, uvjerenja iz kojih on djeluje glase ‘samo najjači opstaju’ (Darwinova teorija evolucije), ‘ničeg nema dovoljno’, ‘ako dam drugome, meni će ostati manje’ (osnovna načela ekonomije), ‘gledaj samo svoja posla’ i slično. U takvoj atmosferi straha, ego je uvijek nesiguran, jer vjeruje da je prepušten sam sebi kako bi opstao. A s obzirom na to da se stvarnost ega temelji na povratnim informacijama koje prima putem svojih pet osjetila, ne preostaje mu drugo nego da potvrdu svoje vrijednosti traži kroz vječno uspoređivanje i takmičenje, veličanjem samog sebe na račun drugih, vjerujući da će jedino ako bude bolji, jači, veći, spretniji, ljepši ili pametniji od nekog drugog i ako će to moći pokazati, biti vrijedan i prihvaćen. Jer, ako bude slabiji, manji, nespretniji i ružniji, drugi će ga odbaciti i on će ostati sam, a to si ego nikako ne smije dopustiti, jer u samoći on ne može opstati, treba mu netko s kime će se uspoređivati i tko će mu potvrditi da je važan. Takvo rezoniranje je posebno jasno izraženo kod tinejdžera koji se zbog straha od samoće, neprihvaćenosti i izrugivanja priklanjaju bilo čemu što je u datom trenutku ‘popularno’ i onome ‘što se nosi’, ‘što je IN’. Situacija nije bitno drukčija ni kod odraslih ljudi. Devedeset posto njih usprkos godinama još uvijek nije nadraslo svoje tinejdžerske strahove i nesigurnosti te osjećaj manje vrijednosti, zbog čega je psihologija mase, odnosno mentalitet stada toliko raširen u današnjem društvu.

I upravo iz tog korijenskog straha od društvene izolacije potječe surova i bespoštedna utrka za moći, materijalnim bogatstvima, posjedovanjima i statusom kao sredstvima za koja Ego vjeruje da će mu osigurati sreću, premda mu baš ni samome nije jasno što ta sreća zapravo znači i što ona sve obuhvaća i što je to za čim on u suštini traga. No, model za postizanje sreće je već postavljen a životne vrijednosti određene i ego ih poslušno slijedi. Velika i lijepa kućica u cvijeću, luksuzni auto, uspješna karijera, žena i dvoje djece, stjecanje bogatstva, ugled i pristojno držanje. To je recept. Ako uspiješ ostvariti nešto od toga, tvoj život ima smisla, ti si netko, ti si uspješan, a u suprotnom si promašen slučaj, nitko i ništa.

Ljudi zbog toga upadaju u zamku u kojoj vjeruju da njihova sreća ovisi o izvanjskim stvarima, što je vjerojatno glavni uzrok svekolike ljudske patnje i pogonski motor nezadovoljstva jer stvara ovisnost i odvlači nas u domenu gdje vrijeme diktira ustroj našeg života i dovodi nas do neprirodnog stanja užurbanosti, gdje se, (opet zbog straha da ćemo, ukoliko nešto ne napravimo, izgubiti priliku za postizanje sreće), izlažemo neprirodnom psihološkom pritisku uslijed kojeg gubimo vlastitu ljudskost i sami postajemo neprirodni.

To se jasno može vidjeti ako pogledate način na koji ljudi žive svoje živote. Zbog uvjerenja da se ‘sreća’ nalazi ‘tamo negdje’, ljudi hrle kroz život, nesvjesni većine onoga što se događa oko njih, svakodnevno automatski obavljajući osnovne životne radnje koje smatraju tek nužnim zlom. Život im samim time postaje sve automatiziraniji, i zbog toga se vrlo malo ljudi zapravo bavi umijećem življenja. U takvom konstruktu stvarnosti, svijet u kojem žive i sâm život, u konačnosti, postaju samo sredstva da se ostvare određeni ciljevi. Ako se ti ciljevi ostvare, oni su sretni, ali njihova sreća je tek kratkog daha jer se, nakon što su dobili ono što su tražili, ego vrlo brzo zasiti, i pošto je zadovoljio taj hir, (svjestan u dubini da mu ispunjenje tog cilja nije pružilo ono za čim čezne), njegova pažnja je već idućeg trena okrenuta novim izazovima, vječno tražeći novu dozu ushićenja i zadovoljstva, slijepo vjerujući da negdje postoji ‘to nešto’, taj ‘sveti gral sreće’ koji će im, kada ga pronađu, osigurati trajno ispunjenje i mir. Isto tako, ako se njihova očekivanja ne ostvare, u njima dolazi do eksplozije razočaranja, bijesa, tuge i ljutnje koja ih strmoglavo baca u ponor očaja. Sâm život u tom slučaju nije toliko bitan koliko konačni zamišljeni cilj kojemu svi streme. ‘Uspjeh’ je božanstvo modernog doba kojemu se sve treba žrtvovati. Zbog toga neprestano živimo u tom virtualnom prostoru na razmeđi prošlosti i budućnosti. Preispitujemo što nije bilo dobro u prošlosti, što smo mogli drukčije učiniti, na sadašnjost gledamo kao na stanje koje treba promijeniti kako bi nam u budućnosti bilo bolje, bjesomučno planirajući poteze koje moramo povući kako bismo naposljetku postigli stanje mira i ispunjenja kojemu težimo. Takav način razmišljanja nas dovodi do ‘Ako – onda’ i ‘Kada – tada’ uvjetovanosti. Ako dobijem ovo, onda ću biti sretan. Kada dobijem ovaj posao, tada ću moći živjeti na miru. Taj mir nam se uvijek čini kao da je nadomak ruke, samo što ga nismo dohvatili, ali život u takvoj vremenskoj ovisnosti postaje pravi pakao jer unatoč svim nastojanjima da činjenjem ostvarimo mir, on nam je svakim danom sve dalji i dalji. A nedostatak mira kojeg osjećamo u sebi reflektira se kao izvanjski kaos kojeg doživljavamo u svom svakodnevnom životnom iskustvu. Obratite pozornost kada se nađete u prilici i promatrajte malo ljude oko sebe. Primijetit ćete kako većina njih ima duge i zamišljene poglede u neodređenom pravcu bez treptaja. To je nepogrešiv pokazatelj koliko je tko prisutan u svom životu, koliko je zapravo ‘ovdje’. Svi su fizički tu, ali se duhom nalaze u mentalnim oblacima vlastitog uma, kao da gledaju film u svom umu u kojem neprestano žale za prošlošću, hrvaju se i bore sa prošlim krivnjama i sjetno prebiru po uspomenama dok se istovremeno pribojavaju budućnosti.

Kao posljedica takvog košmara, izrodilo se jedno od najnevjerojatnijih i najapsurdnijih mentalnih stanja koje je moguće zamisliti – zabrinutost! Projicirani strah od budućnosti koji nas drži paralizirane i ispunjava nas nemirom i tjeskobom zbog čega se ne možemo opustiti i biti ono što jesmo. U Novom Zavjetu postoji jedna duboka mudrost koja kaže: „Možete li brigama produžiti život i za jedan lakat?“ i „Svakom je danu dosta njegove brige“. Bez obzira što nosi budućnost, jedini trenutak u kojem se život doista događa nema veze s vremenom. Zašto se onda brinemo? Brinemo se zato jer se bojimo da ćemo propustiti ‘vlak za sreću’, da ćemo nešto izgubiti, a ironično je da se istovremeno ne bojimo da ćemo takvim načinom života propustiti cijeli život. Iako je prošlost prošla, i ne možemo utjecati na nju, a budućnost se još nije ostvarila, mi se i dalje neumorno bavimo tim prividnim mentalnim stanjima. Živeći na taj način, mi u potpunosti propuštamo stvarna fizička i emocionalna iskustva koja nam se događaju upravo sada, ovog trenutka. Propuštamo prepoznati da se taj sjajni život o kojem sanjamo i maštamo događa ‘upravo sada’.

Postoji li izlaz iz ovakve noćne more opterećenosti prošlošću i budućnošću i vječne potjere za srećom koja je ‘tamo negdje’, uvijek u našim snovima? Postoji li iskustvo koje se kvalitativno razlikuje od onoga koje svakodnevno doživljavamo?

Srećom, postoji!

Paralelno sa svijetom koji uključuje vrijeme i užurbanost, protječe još jedna dublja stvarnost skrivena od očiju ega – vječni i nepromjenjivi ocean sadašnjeg trenutka.
Ego ne razumije smisao i suštinu sadašnjeg trenutka jer po svojoj prirodi ne može doprijeti do njega. Cijeli fokus ega usmjeren je prema činjenju i zbog toga ego razmišlja na način: ‘Dobro, evo, sada sam tu. I? Hoće li mi netko reći što bih sada trebao raditi po tom pitanju? Dajte malo akcije, malo buke, malo kretanja, dajte da se ‘nešto događa’. Nema ničeg zanimljivog ovdje. Dosadan je ovaj sadašnji trenutak.’

Sadašnji trenutak je stanje bivanja, a ne činjenja, i stoga, da bismo zakoračili u njega, potrebno je da život počnemo promatrati očima duše.

E sad, postavlja se pitanje kako konkretno ostvariti taj pomak iz svijesti ega u svijest duše. Osnovni preduvjet da biste u tome uspjeli je da se zaustavite u svom automatskom hodu kroz život i da zastanete, barem na nekoliko minuta i da postanete svjesni neposrednih stvari, neposrednih događaja i okolnosti koje vas okružuju upravo ‘ovog trenutka’. Da postanete svjesni svih boja, okusa, zvukova i mirisa koji vam se upravo sada nude. Postanite svjesni Sunca koje vam svojom svjetlošću obasjava i grije lice; ptica koje svojim radosnim cvrkutom ispunjavaju i uljepšavaju dan, povjetarca koji vam prolazi kroz kosu i ispunjava pluća opojnim mirisima koje je pokupio na svom putu. Duboko udahnite i dopustite si da osjetite onu iskonsku životnost koju sadrži svaki trenutak, koja poput dubinske struje protječe ispod namreškane i valovite površine svakodnevnih briga, sumnji i strahova i ostaje netaknuta, nepromijenjena. Uvijek tu, uvijek prisutna. Duboko udahnite i utišajte svoje misli, svoje strahove, brige i probleme koncentrirajući se na ono što jest upravo sada. Svu svoju pozornost usmjerite prema tome. Upotrijebite onu istu energiju opažanja kojom biste, primjerice, tražili iglu u plastu sijena. Izoštrite svoja osjetila i pokušajte opaziti čim više tih naizgled ‘rutinskih’ i ‘beznačajnih’ svakodnevnih stvari na koje gotovo nikada ne obraćate pažnju. Ta svjesnost je prekidač koji vas isključuje iz olujnog vihora vremena i užurbanosti, iz ludosti i besmisla današnjeg egoističnog ‘modernog načina života’ te vam omogućuje da svoj život sagledate i doživite u jednom sasvim novom svjetlu, da zakoračite u prostor bezvremenosti i neograničenosti koji je ovdje i sada. Kada učinite taj svjesni pomak, otkrit ćete jedan sasvim novi svijet, svijet koji je na vaše zaprepaštenje cijelo vrijeme bio tu, samo ga vi dosad niste bili svjesni. Počet ćete primjećivati mnoge stvari koje ste dosada uzimali zdravo za gotovo. Odjednom ćete posvuda početi uočavati ljepotu koja vas okružuje a za koju ste do jučer bili slijepi.

Što ste više u stanju primijetiti ljepotu i savršenstvo u stvarima i okolnostima koje vas okružuju, to ste više prisutni u svom životnom iskustvu. Ljepota je odraz radosti života. Trenuci u kojima primjećujete, opažate i prepoznajete ljepotu su trenuci u kojima ostajete bez ega. Ego jednostavno ne zna što bi učinio sa tom ljepotom, ne može ju klasificirati, ne može zauzeti stav prema njoj, ne može ju osuditi jer ona je izvan dohvata logičkog uma, ona jednostavno jest i nju se ne može dokučiti razmišljanjem, može ju se jedino osjetiti i prepoznati kao takvu, i s obzirom na to, ego se jednostavno raspline u prisutnosti ove istine. Oni trenuci ushićenja koje osjetite kada ste suočeni s prizorima neopisive ljepote su trenuci u kojima se vaša duša budi i izražava radost zbog čistog postojanja. Svjesnost sadašnjeg trenutka je zapravo samo pristupna točka u kojoj vi prepoznajete dušu kao svoje istinsko sebstvo a ego kao lažno. Što više budete primjećivali ljepotu i što više budete svjesni, iz dubine vaše duše će izroniti osjećaj zahvalnosti koji će u potpunosti preplaviti vašu svijest i zauvijek promijeniti vaš život.

Zahvalnost je jedno predivno stanje svijesti koje ima nevjerojatnu sposobnost uprisutnjavanja i koje našu svijest trenutačno preusmjerava sa STRAHA na LJUBAV! Zahvalnost je sidro koje nas usidruje u svijesti Sadašnjeg trenutka, jedinog vremena koje će ikada postajati, jer jedino u sadašnjosti možemo iskusiti istinsku Ljubav.

Jer, jednom kada ste zahvalni, vi više ne možete biti nezadovoljni, ne možete biti mrzovoljni! Jednom kada ste zahvalni, vi više ne možete biti zabrinuti, jednom kada ste zahvalni, vi više ne možete biti tjeskobni, jednom kad osjetite duboku zahvalnost, vi više ne možete biti bijesni, ljutiti ili tužni. To nije zahvalnost na tome što vam se život događa onako kako ste vi to zamislili, to nije zahvalnost koja ovisi o izvanjskim stvarima. To je u svakom slučaju iracionalna zahvalnost. To je zahvalnost na samom daru života, zahvalnost na čudesnosti, zahvalnost što vam je dan dar iskustva.

Iskrena zahvalnost pali plamen radosti koji izvire iz dubine vašeg bića jer odjednom shvaćate da je vaš život SVET, da je sve u vašem životu neprocjenjivo vrijedno i dragocjeno, da je sve jedinstveno i neponovljivo i da to treba vrednovati i da u tome treba uživati jer je to poklon koji vam pruža sam Život. Shvaćate da je pravi razlog zbog kojeg ste ovdje taj da bi izražavali ljubav, radost, divljenje i zahvalnost na ovom čudu koje se zove Život i dijelili tu radost s drugim dušama koje se nalaze u vašem životu, dušama koje se na površini doimaju odvojenima, ali su u biti samo još jedan dio, odnosno, drugačiji izraz vas samih.

Jednom kada doista osjetite zahvalnost i prepoznate svetost ovog iskustva, vi se prestajete opirati životu, prestajete težiti da ga promijenite, da ga pretvorite u nešto drugo, vi ga prihvaćate baš onakvog kakav jest sa potpunim poštovanjem, ljubavlju i zahvalnošću, i to prihvaćanje vas nagrađuje uvijek novom radošću, dubokim mirom i spokojem u kojem shvaćate da ste vi ti koji ste napravili nacrt vašeg života i da ga također svjesno stvarate na temelju izbora koje donosite ‘sada’. U tom trenutku, vi prestajete biti žrtva sudbine i preuzimate kontrolu nad svojim životom. Vi prestajete biti reaktivne lutke koje se aktiviraju na raznorazne izvanjske podražaje.

Vaša duša gleda iza pojavnosti, ona shvaća da je sav pojavni svijet u suštini tek jedan ples energija, parada oblika, poput valova koji plešu na površini beskonačnog oceana ljubavi i radosti. Pojavnost se tu javlja tek kao manifestacija, kao kontekstualno polje unutar kojeg se odvija interakcija suptilnih energija. Zato se vaša duša uvijek vodi geslom: ‘Nije toliko bitno što radiš, bitno je tko jesi dok to radiš’. Jesmo li bili ljubazni, radosni, srdačni, iskreni, darežljivi, jesmo li bili spremni oprostiti i zaboraviti, jesmo li bili spremni pomoći, koliko smo se smijali, koliko smo se divili i koliko smo primjećivali ljepotu koja nas okružuje, koliko smo radosnih trenutaka podijelili s ljudima koje volimo – to je jedino što je važno našoj duši. Samo ljubav.
Većina ljudi, nažalost, postane svjesna te istine uglavnom u trenutku kada netko od ljudi s kojima su živjeli umre. U tom trenutku javlja se osjećaj: ‘Da sam barem više vremena provodio s tom osobom, da sam barem bio bolji prema njoj. Zašto smo se uopće svađali, zašto smo toliko vremena potratili prepirući se oko nebitnih stvari. Sada to ionako više nije važno.’ Postavlja se pitanje, ako sada shvaćamo da nije važno, zašto smo u tom trenutku mislili da je važno? Zato što nismo bili prisutni, nismo bili tamo dok se to sve događalo, nismo bili svjesni važnosti sadašnjeg trenutka, nismo bili zahvalni, nismo život promatrali očima duše.

Ali sada kada ste zahvalni, vi više ne možete uzimati stvari zdravo za gotovo, vi ne prepuštate niti jedan trenutak, shvaćajući da je to jednako bacanju dragulja u blato.
Vi shvaćate da je način na koji ćete doživljavati život stvar svjesnog odabira, da je to uvijek svjesna odluka između Ljubavi i Straha. Uvijek se radi o tome gdje vam je fokus.

Ako se koncentrirate na strah, on raste i sve više vas uvlači u sebe i izjeda dok vas na kraju ne konzumira u potpunosti. Primijetit ćete da su ljudi koji se boje uvijek u grču, uvijek nemirni, napeti i izmoreni. To je zato što se bave onime ‘što nije’ umjesto onime ‘što jest’. Ono što život uistinu jest nikako ne može biti obuhvaćeno vremenom ili ukalupljeno već određenim modelom života. Vječne analize, propitivanja i procjene, zamišljanja, zabrinutosti i predviđanja. To je carstvo u kojemu caruje strah, to je domena u kojoj je on stvaran. Strah postoji isključivo u svijetu vremena, u mislima o budućnosti i prošlosti. Strah je produkt našeg uma. Stoga, svaki puta kad počnete razmišljati o budućnosti ili žaliti za prošlošću, vi ulazite u domenu straha. On se temelji na procjeni prošlih iskustava na temelju kojih stvaramo pretpostavke o budućnosti. Strah uvijek iskrivljuje našu percepciju stvarnosti. On nas uzrujava, ljuti, čini nas tužnima i očajnima, tjeskobnima, melankoličnima, mrzovoljnima, naboranima i ružnima. Jednom riječju, udaljava nas od naše istinske prirode – Ljubavi. Međutim, to čega se mi bojimo ni u kom slučaju nije u uzročno-posljedičnoj vezi sa sadašnjim trenutkom. Strah je stvar vremena i uma, te je kao takav stvaran samo onoliko koliko vjerujemo da ovisimo o vremenu i da ćemo nešto izgubiti ukoliko ne napravimo ono što smo si zacrtali, što smo isplanirali. Vaše emocije uvijek slijede put vaših misli koje proizlaze iz jednog od dva konačna stanja svijesti – Ljubavi ili Straha.

Uvijek kada osjetite da ste zbog nečega uzrujani ili tjeskobni, postavite si ovo pitanje: ‘Kakve to veze ima sa sadašnjim trenutkom?’ I doista, razmislite li na trenutak o tome, doći ćete do jasnog uvida da te vaše mentalne projekcije, te drame, zabrinutosti i priče koje ste složili u svojoj glavi nemaju nikakve veze sa onime ‘što uistinu jest’, sa ovim trenutkom u kojem se nalazite ‘upravo sada’. One su važne samo dok vjerujete u njih. U sadašnjem trenutku ne postoji pritisak, ne postoji žurba, ne postoji prošlost niti budućnost, nema ega i njegovih priča – postoji samo dubok mir koji sadrži onu iskonsku životnost i ljepotu unutar koje susrećete svoju vlastitu dušu.

U toj oazi prisutnosti i mira, vi shvaćate da je ljubav esencija vašeg bića i da ne trebate primiti Ljubav kako biste ju mogli dati. Za razliku od zakona ega koji se temelji na nedostatku i uvjerenju da ono što dajemo drugima gubimo, vi razumijete da se zakon Ljubavi temelji na obilju, da vi sami već jeste ono za čim tragate. Vi razumijete da dati znači primiti i da što više Ljubavi dajete, to vam se ona umnogostručena vraća i raste u vama. Koncentrirajući se na Ljubav, ona raste i podržava vas, uzdižući vas svakim trenutkom sve više, čineći vas opuštenima, mirnima, nasmijanima i radosnima, ljubaznima i lijepima, usklađujući vas sa strujom života.

Većina ljudi pati zbog ljubavi jer nemaju istinsku predodžbu niti razumijevanje o tome što Ljubav zapravo jest. Od malih nogu naš pojam ljubavi je uvjetovan idejom klišeizirane romantične ljubavi kakva se prikazuje u filmovima i knjigama. Taj jedan vid ljubavi je u svijesti većine ljudi postao sinonimom za sve ono što značenje pojma ljubav obuhvaća. Zbog toga je Ljubav postala tako otrcana i sladunjava riječ da mnogi reagiraju na nju s podsmijehom, a istovremeno svi neumorno tragaju za njom. I upravo je u tome paradoks. Od malih nogu nas uče da tražimo ljubav negdje izvan sebe i da ćemo biti nepotpuni ako ju ne pronađemo, postavljajući tako ljubav kao još jedan od mnogih budućih ciljeva koje ‘tek treba dosegnuti’, držeći nas na taj način u stanju ‘iščekivanja’ koje nas opetovano odvodi iz sadašnjeg trenutka, jedinog vremena u kojem Ljubav doista jest i može biti. Za većinu je Ljubav poput trampe. Uglavnom se temelji na sviđanjima i nesviđanjima koja proizlaze iz uma i procjeni sposobnosti drugog da ispuni naše želje. Kao na placu. ‘Ja tebi ovo a ti meni ono’. Međutim, iako se na prvi pogled može tako učiniti, to nije Ljubav, to je potreba. Trebati nekoga i voljeti nekoga su dvije sasvim različite stvari. Prva je priroda ega a druga je priroda duše. Ako od nekoga nešto trebamo to ne znači da ga nužno i volimo. Mi možda mislimo da ga volimo jer nam daje ono što nam treba, i vjerojatno ćemo ga voljeti toliko dugo dok nam bude nastavljao davati to što nam treba, ali ga ne volimo zbog onoga što on jest. To je stanje ovisnosti u kojemu očekujemo da drugi ispune prazninu koju osjećamo u sebi i da se zaštitimo od samoće koje se bojimo jer smo zaboravili tko smo. Dakle, kada imamo dvoje ljudi koji prose i mole za ljubav, njihova se potreba umnogostručuje jer su oboje prazni i nitko ne može dati onome drugome ono što taj drugi očekuje. Svatko gleda isključivo svoje sebične interese, ne vodeći računa o željama i potrebama druge osobe. Kada ne dobiju ono što su očekivali, dolazi do još veće frustracije, nezadovoljstva, razočaranja, povrijeđenosti, krivnje i potištenosti. Ono što je najgore, svi se osjećaju prevarenima i izigranima, međutim, nitko nikoga u suštini ne vara jer nitko nije mogao nikome ništa dati kad je i sam bio prazan u startu. Ljudi tako stalno životu pružaju svoju prosjačku zdjelicu za ljubav, i to je razlog zbog kojeg se stječe dojam da je ljubav uvijek nesretna. To je razlog zbog kojeg ima toliko razvoda brakova, toliko prijevara. No, radi se o tome da se cjelokupna koncepcija temelji na pogrešnom uvjerenju. Mi vjerujemo da smo prazni i da nam je potreban taj ‘poseban netko’ koji će ispuniti tu prazninu i učiniti nas ‘cjelovitima’. Na taj način mi pred druge postavljamo zadatak koji oni ne mogu ispuniti te zbog toga takva vrsta ljubavi neizbježno dovodi do razočaranja. Međutim, istinska Ljubav podrazumijeva slobodu. Ona jednostavno voli i ništa ne pita. Ona svoju svrhu ispunjava u davanju. Ona ne zahtijeva od druge osobe ništa zauzvrat, ne nastoji ju posjedovati ili gušiti ljubomorom. Ona shvaća da nikoga ne može zadržati silom. Ljubomora (samo ime joj sve govori) je zapravo strah od gubitka kontrole nad drugom osobom i dovoljno govori o nedostatku povjerenja koje ta osoba ima prema drugoj.

Razlog zbog kojeg nastojimo kontrolirati druge ljude i neprestano ih držati pod nadzorom nije ljubav, nego strah od samoće. Ljudi će učiniti sve kako ne bi ostali sami, uključujući i biti s osobom koju ne vole. Zapravo, ljudi će učiniti bilo što što je potrebno kako bi izbjegli trenutke tišine i nepokretnosti. Oni će se posvetiti fanatično nekom poslu, lupati u vreću, ići ovdje, ondje, proputovati sve planine i mora kako bi pobjegli od tišine i nedostatka ‘događanja’. Odakle toliki strah od tišine? Taj strah proizlazi iz spoznaje da će se, nakon određenog vremena, kad-tad, nakon što iscrpe sve izvanjske oblike zabave i nakon što se zasite svih stvari koje im odvlače pažnju, morati suočiti sami sa sobom. I tu dolazimo do geneze svih problema u međuljudskim odnosima. Nedostatka ljubavi i poštovanja prema sebi. Većina ljudi ne voli sebe i ima usađen osjećaj manje vrijednosti koji bezuspješno žele umjetnim putem potisnuti.

Jednom kada život gledate očima duše, vi sve i svakoga počinjete promatrati kao svoju braću i sestre. U vama se budi želja da oprostite svima s kojima ste bili u lošim odnosima, svima koji se još uvijek smatraju vašim neprijateljima, svima koji su vas na neki način povrijedili ili bili neiskreni prema vama. Jer, opraštajući, vi se odljepljujete od prošlosti, otpuštate ta negativna iskustva i oslobađate se negativnih emocija koje vas sputavaju da doživite iskustvo ljubavi u sadašnjem trenutku. Dok god se čvrsto držite osjećaja krivnje i povrijeđenosti i pothranjujete ih, uvijek ćete osjećati košmar u sebi koji će se neprestano povećavati i držati vas zarobljenima u svijesti ega. Jedini način da prihvatite sebe i da volite sebe u potpunosti je da oprostite svima onima koje držite odgovornima za vaš sadašnji osjećaj manje vrijednosti, nevoljenosti i duševne boli koje ste pretrpjeli. Promatrajući život očima duše, vi razumijete da je sve ono što su učinili bilo zato što su bili uplašeni, što nisu znali drugačije, jer ni njih nije očito imao tko poučiti, jer su se bojali, jer su bili uplašeni. Shvaćate da je na kraju krajeva bitna samo Ljubav i da su samosažaljevanje, tuga i krivnja proizvodi povrijeđenog ega, tog emocionalnog tijela boli koje ste stvarali cijeli život na temelju reaktivnosti i neznanja o vašoj istinskoj prirodi. Opraštajući, vi odlučujete biti u miru sa svima oko sebe. S obzirom da je sve višedimenzionalno, šaljući ljubav u svoju prošlost osobama koje su vas povrijedile, vi ju iscjeljujete, iscjeljujući na taj način i onaj dio vas koji se osjeća povrijeđenim, manje vrijednim i nevoljenim. Vi prihvaćate to maleno i uplašeno dijete u sebi i sve njegove boli utapate u moru bezuvjetne i sveprožimajuće ljubavi.

Kao što to Gerald G.Jampolski u svojoj knjizi ‘Ljubav umjesto straha – put do trajne sreće’ odlično primjećuje: „Kad razmišljamo o tome kako nas je u prošlosti netko povrijedio, gradimo obranu da bismo se zaštitili od povreda u budućnosti. Tako strašna prošlost uzrokuje strašnu budućnost, a prošlost i budućnost postaju jedno. Ako osjećamo strah, ne možemo Voljeti. Ne možemo Voljeti ako osjećamo krivnju. Kad odbacimo strahom obojenu prošlost i svakome oprostimo, doživjet ćemo potpunu Ljubav i zajedništvo sa svima. Čini se da smatramo ‘prirodnim’ da iskustva iz prošlosti koristimo kao koordinate na temelju kojih prosuđujemo sadašnjost. Želimo li svog bračnog druga, svoga šefa ili suradnika vidjeti onakvima kakvi zaista jesu, moramo ih gledati sada, priznajući da njihova i naša vlastita prošlost za sadašnjost nemaju nikakvu vrijednost.
Dopustiti da svaka sekunda bude novo iskustvo rođenja, znači gledati na sadašnjost bez osude. Posljedica toga je da smo sebe i druge oslobodili svih pogrešaka prošlosti. To nam omogućava da slobodno dišemo i dijeleći to obostrano oslobođenje, doživimo čudo Ljubavi. To omogućava trenutak iscjeljenja u kojem je Ljubav uvijek prisutna, ovdje i sada. Naša želja da upravljamo sadašnjošću i predvidimo budućnost jest ono što nas veže za bolna i krivnjom obojena iskustva iz prošlosti. Krivnja i strah, saveznici koje je izmislio naš um, potiču nas da vjerujemo u tu neprekinutost vremena. Ako osjećamo da nas je u prošlosti netko odbacio, kritizirao ili je prema nama bio nepravedan, vidjet ćemo tu osobu kao nekoga tko nas napada. To povećava naš strah i mi pokušavamo protunapad. Napad uvijek izvire iz straha i krivnje. Nitko ne napada ako se ne osjeća ugroženim i ako ne vjeruje da napadom može pokazati vlastitu snagu na račun tuđe ranjivosti. Napad je, zapravo, obrana, pa zajedno sa svim obranama smišljenim da ne bismo postali svjesni krivnje i straha, u stvari ukazuje na problem. Većina nas čvrsto vjeruje da napadom zaista možemo dobiti nešto što želimo. Pritom kao da zaboravljamo da nam napad i obrana ne donose unutarnji mir. Da bismo umjesto konflikta doživjeli mir, moramo promijeniti svoj način gledanja. Umjesto da smatramo kako nas drugi napadaju, možemo na njih gledati kao na uplašene osobe. Uvijek izražavamo ili Ljubav ili strah. Strah je, u stvari, poziv u pomoć, pa stoga, molba za Ljubavlju. Odbaciti prošlost znači ne kriviti nikoga uključivši i same sebe. To znači odbacivanje pritužbi, prigovora, zle krvi i potpuno prihvaćanje svakoga bez iznimke. To znači spremnost da u drugima vidimo samo svjetlo svjetiljke, a ne njezino sjenilo. Strah i Ljubav, krivnja i Ljubav ne mogu koegzistirati. Samo onda ako u budućnosti oživljavam prošlost, rob sam vremena. Opraštanjem i odbacivanjem prošlosti, oslobađam se bolnog tereta koji sam donio u sadašnjost. Sad imam priliku zahtijevati slobodu u sadašnjosti koja neće biti iskrivljena prošlošću. Oprostiti ne znači zauzeti nadmoćan stav i podnositi ili tolerirati ponašanje koje nam se ne sviđa. Oprostiti znači ispraviti svoju pogrešnu percepciju da nas je druga osoba povrijedila. Nasuprot umu koji oprašta, um koji ne oprašta, zbrkan je i preplašen. Uvjeren je da pravilno tumači svoje percepcije drugih ljudi. Siguran je u opravdanost svoga gnjeva i u točnost svojih osuda. Um koji ne oprašta, kruto smatra da su prošlost i budućnost jednake i opire se promjeni. On ne želi da budućnost bude drukčija od prošlosti. Um koji ne oprašta, sebe smatra nevinim, a druge krivima. Uživa i cvate u sukobu i u tome da je on u pravu, a na unutarnji mir gleda kao na neprijatelja. Sve percipira kao međusobno odvojeno.’

Opraštanje je ona kvaliteta ljudskih bića koja nam omogućuje da djelujemo više iz srca a manje iz uma i na taj način nadiđemo dualnosti i podjele koje nam ego neprestano podmeće. Promatrajući očima duše, vi prestajete na ljude gledati kao na strance koji su od vas odvojeni i različiti, druge boje kože ili nacionalnosti, nego u svakome prepoznajete onu iskonsku ljudskost i dobrotu koja nas sve povezuje. Počinjete gledati što ima iza vanjštine, uočavajući esenciju koja se krije u očima svakog čovjeka i puštate da taj osjećaj zajedništva i ljubavi bude temelj vašeg odnosa s drugima. Nitko se ne rađa zao ili pokvaren. Koliko god se izvana činio zlim, svaki čovjek je u svojoj biti biće u potrazi za ljubavlju koji je postao zao zbog uskraćivanja te iste ljubavi u djetinjstvu, zbog krive percepcije o tome što ljubav jest, kao i zbog utjecaja okoline. Zato, umjesto da gajimo neprijateljstvo prema drugima i još više produbljujemo svijest o odvojenosti, možemo odabrati biti ljubazni prema njima i usredotočiti se na pronalaženje dodirnih točaka koje nas povezuju, prepoznati koje pozitivne osobine ta druga osoba posjeduje i naučiti ih cijeniti. Nitko ne ostaje ravnodušan na ljubaznost.

Živeći iz svijesti duše, vi također prestajete osuđivati druge ili se baviti njihovim ponašanjem u negativnom kontekstu. Umjesto toga, vi ih u potpunosti prihvaćate i blagoslivljate, dajući im slobodu da budu to što jesu. Pokušajte barem jedan dan sebi pružiti priliku da ne sudite ni o čemu što se dogodi. Ono što vas tjera da osuđujete druge i da u njima neprestano tražite mane te da ih ispravljate je posljedica vašeg vlastitog unutarnjeg nezadovoljstva životom. Ono što vidite u svom izvanjskom iskustvu, uvijek je posljedica vašeg unutarnjeg duševnog stanja. Misli, osjećaji i stavovi koji vas zaokupljaju uvijek projicirate na svijet. A nezadovoljstvo i uzrujanost koju osjećate gotovo uvijek proizlazi iz nezasitne potrebe vašeg ega da bude negdje drugdje i da radi nešto drugo od onoga što se sada događa, što u konačnosti opet proizlazi iz straha da neće biti potpun i da neće doživjeti ljubav. On procjenjuje kvalitetu života na temelju pogrešnog uvjerenja da su sreća i ljubav negdje drugdje, da su one posljedica vanjskih okolnosti. No, sreća nikada nije posljedica, ona je odluka. Jedini način da budete sretni je da budete prisutni u svom životu, da budete ‘ovdje i sada’. To je jedino vrijeme koje će ikada postojati i jedino mjesto na kojem ljubav ikada može biti. To je prostor srca. Ljubav se nikada ne može spoznati umom. Zato, prestanite razmišljati i procjenjivati vaše trenutačne okolnosti i definirati ih kao ovakve ili onakve. Prestanite osuđivati. Osuđivanje vas sprečava da iskusite i doživite ljubav SADA.

Dok god procjenjujete i razmišljate o trenutku koje je pred vama, dok god ga analizirate, vi se nalazite izvan njega. Vi stojite sa strane i prosuđujete ga, zauzimate stav prema njemu. Sam proces razmišljanja vas automatski izvlači iz trenutka. A jednostavno rečeno, ako ste izvan nečega, onda niste u tome.

Zato, što god radili, budite prisutni u tome, budite prisutni u svom životu dok se on događa, prepoznajte ga i budite dio njega cijelim svojim bićem, svakim udisajem. Duboko udahnite i uđite u prostor životnosti, u prostor punine života koja je upravo sada. Nemojte planirati, nemojte svoj duh projicirati u prividna stanja prošlosti i budućnosti koja nemaju nikakve stvarne veze sa vašim životom. Ako se već uhvatite da se bavite prošlošću, neka to bude sjećanje samo na lijepe trenutke. Trenutke radosti i ljepote u kojima ste izražavali Ljubav i koji će u vama produbiti osjećaj zahvalnosti. Jedino u tom kontekstu vaša prošlost ima smisla. Jedino vas u tom kontekstu uči da je uvijek najvažnija Ljubav. Sjetite se pjesme Tereze Kesovije ‘Pamtim samo sretne dane’. Neka vaša radost koju osjećate sada bude nastavak te radosti. Živite kao da ne postoji sutra, kao da je današnji dan jedino što imate. Kao jedini cilj u životu postavite si duševni mir i jednostavno budite. Kad se nalazite u nekoj situaciji koju vaš ego interpretira kao dosadnu i za koju jedva čekate da završi, sjetite se da je upravo to vrijeme jedinstveno i neponovljivo. Budite malo s njim, nemojte ga tek tako propustiti kroz prste. To je poklon koji vam život pruža. Nije slučajnost što se za sadašnje vrijeme koristi naziv prezent (poklon na engleskom). Zato, uđite potpuno u njega i doživite ga sa zahvalnošću i radošću, shvaćajući da je ovaj trenutak jedino vrijeme koje je vašoj duši važno. Razmislite, više nikada nećete biti u prilici ponovo biti u tom trenutku. On je svet, nemojte ga prokockati. Dok razgovarate s drugim ljudima, budite tamo, slušajte ih što vam imaju za reći i komunicirajte s njima iz srca, iskreno, bez ikakve želje da budete negdje drugdje i da radite nešto drugo, a ne nestrpljivo, automatski, samo kako biste prikratili ili ‘ubili’ vrijeme. Jer, vi tim prikraćivanjem i ‘ubijanjem’ vremena zapravo prikraćujete i ‘ubijate’ vlastiti život, čekajući ‘nešto drugo’, neku ‘veličanstvenu budućnost’ koja je stvarna u vašem umu. Sigurno ste čuli izreku ‘Živite svaki dan kao da vam je posljednji’ i ‘Iskoristi dan’ (Carpe Diem). Ali ne zato što se bojite da ćete sutra umrijeti i da zato sada morate sve prigrabiti za sebe i iskoristiti svakoga, (jer to je svijest ega o odvojenosti), nego zato što je to najviši izraz zahvalnosti koji možete iskazati životu. Biti u svakom trenutku potpuno prisutni u svojem životnom iskustvu je najljepša oda životu koju možete ispjevati.

Izvor: http://novavizija.blog.hr/