Već smo prije naglasili da čovjek, da bi uopšte krenuo Putem, prvo mora da doživi jedan moralni bankrot. On tek onda može spoznati sav zalud iluzije ponosa i istinsku vrijednost skromnosti i poniznosti. Bio on bogataš ili prosjak, u tom momentu on će sigurno biti siromašan duhom. Tada će lako proći kroz one iglene uši.
[Blago siromašnim duhom jer je njihovo carstvo nebesko; (Mateja, V 3)]
- ovladavanje svojim tijelom
- ovladavanje svojom Ličnošću
- uspostavljanje kontakta sa višim nivoima svijesti
* [Danas postoje razne tehnike vježbi disanja od kojih neke mogu biti opasne zbog izazivanja plućnog emfizema, te se u vezi s tim preporučuje veliki oprez.]
- Vanjska konstatacija – gdje posmatramo jedan ili više vanjskih objekata uključujući i sebe; prilikom čega posmatramo i sebe ‘iz vana’.
- Unutrašnja konstatacija – gdje posmatramo jednu ili više karakternih crta, osobina, činjenica ili fenomena iz našeg ličnog unutrašnjeg života.
Istinsku konstataciju, koja nam donosi određene rezultate ezoteričke prirode, možemo dosegnuti samo kad prilikom opservacije uložimo jedan određen svjestan napor ili pažnju, koja je simultano usmjerena prema vanjskom i prema unutrašnjem. Ova vrsta opservacije sa dupliranom pažnjom, zahtijeva se od nas cijelom dužinom Puta ka vrhu ezoterične evolucije. To se u Tradiciji naziva održavnjem trezvenosti.
[A što vam kažem, svima kažem: stražite. (Marko, XIII 37)]
Mi provodimo svoj život u jednom dubokom snu. Kako uopšte, u praksi, možemo da prevaziđemo ovakvu jednu situaciju? To je veoma teško, a evo i zašto. Čovjek koji spava zadržava neke svoje određene utiske u smislu životnih iskustava koje je imao u budnom stanju svijesti, zajedno sa pamćenjem svog imena, koje je simbol njegove Ličnosti. Kad se probudi, ova vrsta memorije će mu pomoći da povrati svoju budnu svijest bez nekih većih problema. Međutim, prilikom njegovog prelaza sa ovog na viši nivo svijesti, na nivo svijesti istinskog ‘Ja’, ova dva suštinska elementa će mu nedostajati: iskustvo tog života i poznavanje svog imena na tom nivou. Samo uz pomoć jednog neprestanog rada, uz praktikovanje – konstatacije, koja istovremno podrazumijeva ulaganje svjesnog napora da se postigne prisustvo, sve do one tačke kad ono postaje jedno stvarno prisustvo u samom sebi – čovjek može ostvariti svoje drugo Rođenje, rođenje Individualnosti, što je u suštini jedan neuništivi spoj njegove razvijene i novorođene Ličnosti sa njegovim istinskim ‘Ja’. Tada će on dobiti i jedno novo ime.
[…koji pobijedi daću mu da jede od mane sakrivene, i daću mu kamen bijel, i na kamenu novo ime napisano, kojega niko ne zna osim onoga koji primi. (Otkr., II 17)]
Ona može biti i aktivna, kada se usmjerava na neki odabrani objekat. U svom aktivnom obliku vanjska konstatacija se može vježbati uz pomoć jednog metoda, koji nam ukoliko se češće izvodi, može pomoći da saznamo kakav utisak ostavljamo na druge. Mada to nije svrha ovog metoda, uz pomoć njega možemo spoznati i odbaciti sve one lažne predstave koje imamo o sebi samima. Ova vrsta konstatovanja se zove, konstatovanje sa reflekcijom, ili slikanje samog sebe. Ti snimci imaju najveću vrijednost kada ih napravimo na nekom sastanku tj. u momentu kada se obraćamo nekoj većoj grupi ljudi. Tu moramo uložiti jedan veliki napor konstatacije u smislu da se osjetimo onako kako smo viđeni u tom momentu od strane drugih. Jedan album sačinjen od ovakvih snimaka pomaže nam da u našem ‘mentalnom oku’ rekonstruišemo svoju sliku koju prezentiramo drugima. Da bi tu sliku još bolje upoznali, možemo se poslužiti jednom jednostavnom vježbom sa dva ogledala. Poznato nam je da se naša slika obrne u ogledalu, tako da lijevo postaje desno i obratno. Kada gledamo same sebe uz pomoć dva ogledala, onda se ta naša slika koriguje što nam onda odaje jedan čudan utisak. Određeni nedostaci i crte na našem licu čine se pojačanim, s obzirom da sada naše oko ne može automatski da ispravlja greške kao što je to slučaj sa obrnutom slikom. Ova vježba će nam pomoći i da vidimo svoj vlastiti profil, za koga normalno nemamo priliku da znamo kako izgleda. Ovakva jedna nova vizija samog sebe uvijek nosi nešto sa sobom.
U svom pasivnom obliku, unutrašnje konstatovanje je najbolje vježbati ujutro u pozi mudraca. Kada se nalazimo u toj pozi i kada su nam svi mišići dovoljno opušteni, moraćemo pasivno da konstatujemo sve ono što nam se javlja ispred našeg mentalnog oka. Ova vježba traži malo više treniranja, jer se često dešava da u početku ne vidimo ništa. Malo po malo, bićemo u stanju da otkrijemo cijeli jedan svijet pun života i živopisnih boja. Kasnije će taj svijet postati objektom našeg rada, čiji će cilj biti da u njemu zavedemo red i da nad njim preuzmemo kontrolu; ezoteričkim riječnikom rečeno, mi moramo da ga savladamo. Međutim, prije toga mi ga moramo potpuno izolovati od naše budne svijesti, što se postiže uz pomoć jednog tihog i nepristrasnog pasivnog konstatovanja. Nepristranost je ovdje od presudnog značaja, pošto će se čovjek tu zateći iznenađenim kad u sebi otkrije određena emocionalna i instiktivna kretanja i određene ideje, koje mu se u njegovom normalnom snu za vrijeme budnosti mogu da učine stranim.
Tako će čovjek pronaći kako u njemu egzistiraju i neki elementi koji će mu se činiti nemogućim i absurdnim. On može spoznati i to kako je on u suštini jedan egoista, spreman da nađe opravdanje za sva ona stanja u sebi samom, koja bi istovremeno, kod drugih, bio spreman da proglasi užasnim ili kriminalnim. Postoji mnogo takvih crta koje čovjek baca u pozadinu svoje svijesti i tamo ih sakriva. On to čini iz dva razloga. Prvi je taj što čovjek ima tendenciju da stvara o samo sebi jednu sliku koja je daleko od realnosti, te on tako izbacuje sve one elemente koji se ne uklapaju u tu sliku. Drugi razlog je taj što čovjeka plaši to što on u stvarnosti jeste. Čovjek mora da se suoči s faktima koji mu pokazuju ono što on stvarno jeste, jer svako okretanje glave u stranu i vraćanje one stare slike sebe, predstavlja jedno laganje samog sebe.
Uostalom, vanjskim ljudima koji žive u vanjskom životu, ne pada ni na pamet da poduzmu ovu vrstu introspekcije.
S obzirom da bi čovjek trebao da izvodi ovu vrstu vježbi kad se nalazi na Prilaznom putu, u nekim slučajevima će se dogoditi da on, ukoliko je odviše slab, ne bude u stanju da se suoči sa ovim aspektima samog sebe, te se tako okrene nazad, siđe s puta i uroni ponovo u još dublju iluziju.
[I zaista vam kažem, ako se ne povratite i ne budete kao djeca, nećete ući u carstvo nebesko (Mateja xviii 3)]
Svaka od ovih vježbi može dalje voditi do koncentracije, čiji objekat može biti vanjski ili unutrašnji, jer se ‘Božje Carstvo nalazi i u nama i izvan nas’ istovremeno.
- nastavlja se -