Ima ljudi koji misle da su opsjednuti đavlom, iako to u mnogo slučajeva zapravo nisu. Za njih je u njihovu stanju zbu­njenosti činjenica da dobivaju egzorcizam zapravo dokaz njihove opsjednutosti. Tada ih više nitko ne može uvjeriti da nije tako. Stoga dokle god ne poznajem dobro neku osobu, dajem samo blagoslove, iako sam došao provesti egzorcizam. Često dajem jednostavno bolesnički blago­slov iz Obrednika. Potpun se sakrament sastoji od više uvodnih molitava nakon kojih slijede tri stvarna i prava egzorcizma. Oni su različiti i logično vode k oslobođe­nju. To što su oni već stari - potječu naime s početka 17. stoljeća-, ne igra nikakvu ulogu. Oni su rezultat duga iskustva. Njihovi su ih autori iskušali i točno prosudili kakav bi otpor mogle riječi izazvati u opsjednutih. Po­stoje dakako manje nepotpunosti koje smo međutim pater Candido i ja u međuvremenu dopunili. Tako su na pri­mjer nedostajala zazivanja Majke Božje. Mi smo ih doda­li u sva tri egzorcizma, pri čemu smo se poslužili riječima koje su bile korištene u egzorcizmu pape Lava XIII. A tu nema nekih bitnih pogrešaka.

Već sam rekao da egzorcizam može trajati nekoliko minuta, ali i sati. Kad se neka osoba prvi put egzorcira preporučivo je biti kratak, čak i ako je od početka jasna nazočnost đavla. Tada je dovoljno samo nekoliko uvod­nih molitava i jedan od tri egzorcizma. Ja obično uzimam prvi koji daje i priliku za pomazanje. Obrednik ne kaže ništa o tome - kao ni o mnogim drugim stvarima o koji­ma tu govorimo-, ali po iskustvu je uporaba katekumenskog ulja skupa s formulom "Sit nominis tui signo fa­mulus tuus munitus" veoma učinkovita. Demon se poku­šava sakriti, kako ne bi bio otkriven i istjeran. Stoga se može dogoditi da na početku ne daje ili slabo daje naslu­titi svoju nazočnost. Ali tada ga snaga egzorcizma prisili da izađe iz skrovišta. A postoje razne metode da bi se on namamio; njima pripada i pomazanje.

Obrednik ne propisuje točno kako se treba držati eg­zorcist. Neki ostanu stajati, drugi sjede, neki desno od opsjednutog, drugi lijevo ili iza njega. Propisano je samo to da se pri riječima "Ecce crucem Domini" jedan kraj štole položi na pacijentov zatiljak, a jedna svećenikova ruka na njegovu glavu. Primijetili smo da je đavao veoma osjetljiv što se tiče pet osjetila, a to se osobito odnosi na oči. Stoga pater Candido i njegovi učenici običavaju la­gano staviti dva prsta na pacijentove oči i podizati mu kapke na određenim mjestima molitava.Oči su u slučaju opsjednutosti gotovo uvijek posve bijele, tako da se jedva mogu vidjeti zjenice. A često se egzorcist mora poslužiti drugom rukom da bi ustanovio jesu li se zjenice pomaknule prema gore ili prema dolje.

Jer položaj zjenica je naime važan, kako bi se utvrdila vrsta zla duha i način njegova utjecaja.

U veoma se mnogo slučajeva može primijetiti da su zli duhovi uvijek podijeljeni u dvije kategorije. Ako su zjenice gore, radi se o škorpionima, ako su dolje o zmija­ma. Vođa škorpiona je Lucifer (ime nije biblijsko, ali ukorijenjeno u tradiciji), a zmija sotona koji ima moć i nad Luciferom (s kojim može biti i istovjetan), te drugim demonima. Treba napomenuti da je pojam "đavao" u Bib­liji zapravo druga oznaka za sotonu dok je demon različit od toga. Još jedno ime za sotonu je Belzebul. Mnogi smatraju da je i Lucifer oznaka za sotonu. Ja ne bih želio pobliže ulaziti u to; to su po mome iskustvu dva različita demona.

Demoni su veoma škrti na riječima. Oni se moraju prisiliti da govore i čine to samo u najtežim slučajevima prave opsjednutosti. Ali katkad su spontano veoma brb­ljavi. To je tada trik da bi zbunili egzorcista ili ga odvra­tili od važnih pitanja. Pri ispitvanju je veoma važno dr­žati se Obrednika: ne postavljati samo radoznala i ne­korisna pitanja, već pitati za ime, koliko je demona na­zočno, kada je i kako demon ušao u tijelo i kada će ga na­pustiti. Ako se nazočnost demona može pripisati uroku, mora se pitati kako je došlo do tog uroka; ali ako se može pripisati skrivenom fetišu, mora se saznati gdje se on na­lazi, kako bi se s nužnim oprezom spalio.

U slučaju nazočnosti demona ona se očituje s malo znakova - ili u iznimnim slučajevima uslijedi neočeki­vana eksplozija. Egzorcist upoznaje malo pomalo snagu i težinu zla: da li se radi opsjednutosti, uznemiravanju ili opsesiji, da li je zlo tek površno ili već duboko ukorije­njeno. O tim pitanjima postoji na žalost malo literature. Ja imam slijedeće kriterije: ako neka osoba tijekom eg­zorcizma (to je trenutak kada je demon snagom egzor­cizma najviše prisiljen napustiti svoje skrovište; on može dakako napadati osobu i u drugim trenucima, ali to nije tada tako ozbiljno) zapade u stanje potpuna transa i pri­tom govori i udara oko sebe, to znači da demon govori kroz njezina usta i služi se njezinim udovima, a ta se osoba na kraju egzorcizma više ničega ne sjeća, tada se radi o opsjednutosti đavlom. Drugim riječima, ta osoba ima u sebi demona koji se tu i tamo koristi njezinim udo­vima. Ali ukoliko osoba koja tijekom egzorcizma poka­zuje znakove demonskog utjecaja, ne izgubi posve svijet i na kraju se još jasno sjeća onoga što je osjećala i činila, tada se radi o đavolskom uznemiravanju, to znači da đa­vao nije stalno u tijelu te osobe, već je napada s vremena na vrijeme i uzrokuje tjelesne i duševne poremećaje. Po­stoje dakako iznimke koje odstupaju od pravila.

Ovdje ne bih želio opširnije govoriti o trećem obliku, osim opsjednutosti i uznemiravanja, naime o đavolskoj opsesiji koja može dotičnog čovjeka mučiti prije svega noću, ali i neprekidno. Važno je da je liječenje u svim tim slučajevima jednako: molitva, primanje sakramenata, post, kršćanski način života, ljubav prema bližnjemu, eg­zorcizmi.

Radije ću reći nešto više o općim poremećajima koji mogu uputiti na demonsko porijeklo, iako se ne radi uvi­jek o takvom zlu. Oni nisu dovoljni za dijagnozu, ali mo­gu pomoći da se ona lakše postavi.

Demoni su skloni tome da čovjeka napadaju na pet područja: zdravlje, osjećaji, poslovi, životna radost, želja za smrću.

Zdravlje: đavao može uzrokovati tjelesne i duševne bolesti. Već sam prije upozorio na dva od onih najčešće napadanih mjesta: glavu i želudac. Te su smetnje i bolesti stalni. Drugi su prolazni, a katkad nastupaju i samo tije­kom egzorcizma. Najčešće se radi o oteklinama, ranama, gnojnim čirevima itd. Obrednik preporučuje da se nad njima načini znak križa i ta mjesta poškrope posvećenom vodom. Često sam vidio učinke već samo ako se na njih položi štola, a iznad njih stavi ruke. K meni su već dola­zile i žene koje su bile očajne, jer su zbog boli i medicin­skog nalaza trebale biti podvrgnute operaciji ciste na jaj­niku. Poslije blagoslova su boli nestale, a ponovnim se pregledom nije više moglo ustanoviti postojanje ciste, tako da je operacija bila otkazana. Pater Candido ima dug popis bolesti koje su poslije njegovih blagoslova bile izliječene, među njima i tumori na mozgu, u koje liječnici uopće nisu sumnjali. Takve se stvari mogu dakako dogo­diti samo osobama u kojih su bile ustanovljene negativnosti i u kojih postoji sumnja da bolest ovisi o đavlu.

Osjećaji: đavao može izazivati nepodnosiva gnušanja, čak i od veoma voljenih osoba. Tako se slamaju brakovi, raskidaju zaruke i zbog nevažnih razloga nastaju žestoke svađe u obiteljima gdje se u stvarnosti svi vole. Razbijaju se prijateljstva, a osjećajno poremećena osoba dobiva dojam da više nije poželjna ni u jednoj sredini i da se mo­ra od svih odijeliti. Sve više jačaju osjećaji nerazumije­vanja, neljubaznosti; takav čovjek pati od potpunog po­manjkanja osjećaja, a posljedica je toga nesposobnost za ženidbu. A nije rijetka ni sljedeća situacija: tek što je prijeteljska veza prerasla u ljubav koja je možda već bila i javno priznata, sve se bez razloga raspline poput dima.

Poslovi: tu se utjecaj đavla očituje na primjer u nemo­gućnosti da se nađe posao. Iako je radno mjesto već goto­vo sigurno, iz neshvatljivih razloga ne bude ništa od toga. Ili su takve osobe našle posao, ali ga iz nerazumnih raz­loga napuste. S mukom nađu drugi posao, ali tada ili ne odu na razgovor, kako bi se predstavile ili i taj posao na­puste s lakomislenošću koja se njihovim bližnjima čini nesavjesnom i nemoralnom. Ja sam poznavao veoma imućne obitelji koje je iz ljudski neobjašnjivih razloga snašla najgora nesreća. Ponekad se radilo o velikim tvorničarima u kojih je iz neobjašnjivih razloga sve propalo. U drugim su slučajevima veliki poduzetnici učinili glupe pogreške i tako zapali u goleme dugove. Ili trgovci koji su vodili dobro posjećivane trgovine, morali su odjed­nom ustanoviti da im više nitko ne dolazi u trgovinu. Tu se dakle radi zapravo ili o nemogućnosti da se nađe neki posao ili o srozavanju iz normalnog ekonomskog stanja u siromaštvo, iz intenzivnog rada u nezaposlenost. A uvijek bez pojmljivih razloga.

Životna radost: tjelesne muke, osamljenje i ekonom­sko propadanje čine čovjeka pesimističnim, tako da život gleda još samo negativno. Takva osoba izgubi svaki opti­mizam i svaku nadu; život joj se čini mračnim, bezizla­znim, nepodnosivim.

Želja za smrću: to je cilj što ga je sebi postavio đavao: natjerati čovjeka u očaj i samoubojstvo. Ali tu bih želio nešto razjasniti: onaj koji sebe stavi pod zaštitu Crkve, pa bilo to i samo jednim jedinim blagoslovom, ne dolazi vi­še u obzir za ovu petu točku. Čovjek ima osjećaj kao da je živnuo kad Gospodin kaže sotoni s obzirom na Joba: "Nek ti bude! U tvojoj je ruci; život mu samo sačuvaj!" (Job 2,6) Mogao bih ispričati čitav niz priča u kojima je Gospodin na čudesan način očuvao čovjeka od samo­ubojstva.

U tih se pet točaka mnogi slažu sa mnom, iako s ma­lim razlikama. Ponavljam da ti fenomeni mogu biti po­sljedica đavolskog utjecaja, ali mogu imati i druge uzroke.Samo oni nisu dovoljni da bi se utvrdilo je li neka osoba opsjednuta đavlom ili je pod njegovim utjecajem.

U vezi s petom točkom, željom za smrću i pokušajima samoubojstva, dakle najozbiljnijom točkom, želio bih na­vesti barem dva primjera. Sjećam se slučaja medicinske sestre koja je u teškoj krizi željela u afektu počiniti ne­promišljeno djelo. Kad je trebala obaviti transfuziju krvi, naumila je ubrizgati pogrešnu krvnu grupu, tako da bi bolesnik umro, a ona bila uhićena. Na taj bi način našla zaštitu u zatvoru. Učinila je što je naumila i bila čvrsto uvjerena daje za transfuziju upotrijebila krivu krvnu gru­pu. Povukla se u svoju malu sobu i čekala na uhićenje, ali sati su prolazili, a da se ništa nije dogodilo. Transfuzija je naime veoma dobro uspjela (nitko ne zna što se zapravo dogodilo) i medicinska se sestra pokajala zbog svoje glu­posti.

Giancarlo, stasit mladić od 25 godina, izgledao je pun zdravlja i životne radosti. On je imo međutim "podsta­nara" koji ga je mučio na najgori način. Egzorcizmi su mu donijeli nešto olakšanja, ali premalo. Jedne je večeri odlučio okončati svoj život, kao već nekoliko puta prije. Hodao je duž prometne željezničke pruge i najednom ši­rokom zavoju legao na tračnice jednog od dvaju kolo­sijeka. Četiri do pet sati ostao je u tom neudobnom polo­žaju, zaštićen samo vrećom za spavanje. Prošlo je više vlakova u oba pravca, ali svi na drugom kolosijeku i nije ga primijetio ni jedan vlakovođa ili željezničar. To su či­njenice; ja ne mogu za to dati prirodno objašnjenje.

Pitao sam patra Candida je li tijekom dugogodišnjeg obavljanja svoje službe imao slučajeve samoubojstva u osoba koje je upravo egzorcirao. Imao je samo jedan je­dini takav slučaj: neka je djevojka iz Rima došla k njemu radi egzorcizma, jer ju je zadesila teška opsjednutost đav­lom. On je zaista uspio u nje postići poboljšanje, iako je borba protiv misli o samoubojstvu bila veoma mučna. I majka koja je mislila da kći samo glumi opsjednutost i zbog toga je grdila, došla je patru Candidu. Pred njim se pokazala kao da ju je uvjerio u ono što joj je rekao, ali zapravo nije bilo tako. Jednog dana povjerila je djevojka majci kako stalno dolazi u iskušenje da se ubije. Majka je tada napravila uobičajenu scenu: "Ti si fiksirana, ništa ne valjaš, uopće se ni ne možeš ubiti. Hajde, pokušaj!" Uz te je riječi širom otvorila prozor - i djevojka je skočila i bila na mjestu mrtva. To je jedini slučaj samoubojstva neke osobe koju je pater Candido upravo egzorcirao. Ali tu je bila kriva majka koja je već prije griješila prema svojoj kćeri.

Već sam govorio o trajanju egzorcizma i o nepredvidivosti vremena koje je potrebno do konačnog osloba­đanja od opsjednutosti. Aktivna je suradnja pacijenta ve­oma važna, ali ipak se katkad postigne samo poboljšanje, a ne izliječenje. Pater Candido je jednoga dana egzorci­rao visokog, debelog mladića, što egzorcista uvijek stoji mnogo znoja, jer je za to potrebna i veća fizička snaga. Tako nešto nalikuje pravom rvanju. Mladić je odmah na početku rekao patru: "Ne znam je li dobro da me danas egzorcirate. Imam osjećaj da ću Vam nanijeti bol." I uis­tinu je to bio pravi dvoboj s neizvjesnim ishodom. Od­jednom je mladić pao na pod, a pater Candido na njega. On mi je kasnije smiješeći se rekao: "Da je u tom trenut­ku netko ušao, ne bi mogao prepoznati tko je egzorcist, a tko opsjednuti." Pater se zatim oporavio i egzorcizam pri­veo kraju. Poslije nekoliko mu je dana pater Pio, mističar bogato obdaren milostima poručio: "Ne gubi vrijeme i snagu s tim mladićem. Sve je to uzaludan trud." Pater Pio je svojim darom viđenja duše shvatio da se u tom slučaju ne može ništa postići. I činjenice su to potvrdile.

Ovdje bih još želio dodati jedno zapažanje: Đavolska opsjednutost nije zarazna bolest, ni za rodbinu ni za oko­linu, pa ni za mjesta gdje se provode egzorcizmi. Važno je jasno reći tu činjenicu, jer mi egzorcisti katkad naila­zimo na velike teškoće pri traženju mjesta gdje možemo davati taj sakramental. Često smo odbijani, jer se ljudi boje da bi se dotično mjesto moglo "zaraziti". Barem bi svećenici trebali znati da nazočnost opsjednutih i egzor­cizmi koji se provode nad njima nemaju nikakvih djelo­vanja na mjesto i osobe koje tamo stanuju. Moramo se međutim kloniti grijeha; okorijeli grešnik, čovjek koji stalno nekoga psuje i proklinje, može naškoditi svojoj obitelji, radnim mjestima i mjestima koja posjećuje.

Sada ću prikazati nekoliko slučajeva; to nisu najgori slučajevi što sam ih doživio, već prije tipični, oni koji se često događaju. Anna Maria, šesnaestogodišnja djevojka, bila je uznemirena, jer je već neko vrijeme imala teškoća s učenjem (što nije bio slučaj nikad dotada), a osim toga čula u kući neobične šumove. Došla je k meni s rodite­ljima i sestrom. Blagoslovio sam je i pritom opazio male znakove negativnog opterećenja. Tada sam blagoslovio majku koja se žalila na neke poteškoće. Kad sam joj po­ložio ruke na glavu, vrisnula je i kliznula sa stoca na pod. Vidjevši to, poslao sam obje kćeri van iz prostorije i nastavio s egzorcizmom uz sudjelovanje supruga. Majka je bila mnogo više opterećena đavolskim utjecajem nego kći. Za Anna-Mariju bila su dovoljna tri blagoslova. To je uistinu bio lagan slučaj koji je bio brzo izliječen. Za majku sam trebao nekoliko mjeseci tijekom kojih sam je jednom tjedno egzorcirao sve dok nije bila posve izliječe­na. Naposljetku je sve to trajalo znatno kraće nego što se pretpostavljalo na temelju reakcija na prvi blagoslov.

Johannu, tridesetogodišnju ženu, majku triju djece, poslao je k meni njezin ispovjednik. Ona se žalila na gla­vobolje, želučane boli i napadaje nesvjestice, iako su joj liječnici pismeno potvrdili dobro zdravstveno stanje. Po­sve je polako izišlo na vidjelo zlo, dakle nazočnost triju zlih duhova koji su ušli u nju s tri različita uroka. Najjači je urok bio onaj neke djevojke koja se prije Johannina vjenčanja silno nadala da će se udati za njezina zaručni­ka. U obitelji se mnogo molilo, što je olakšalo egzorciz­me. Dvojica su demona izašla veoma brzo, dok je treći bio uporniji. Gotovo tri godine trajali su tjedni blago­slovi.

Marcella, plavokosa devetanestogodišnja djevojka ohola i drska držanja, došla je po dogovoru k meni i ža­lila se na probadajuće želučane boli i svoje ponašanje kojim nije mogla vladati ni kod kuće ni na radnom mje­stu. Davala je naime agresivne i oštre odgovore ne mogavši se svladati. Liječnici nisu ustanovili nikakvu bolest. Kad sam joj na početku blagoslova položio ruke na vjeđe, bile su joj oči posve bijele, zjenice spuštene prema dolje i gotovo se više nisu vidjele. Ona se osim toga po­čela ironično smijati. Nisam imao vremena razmisliti je li to bio sotona, a već sam čuo riječi: "Ja sam sotona." 1 opet se nasmijala. A tada je posve polako jačala svoj mo­litveni život, redovito primala pričest, svakodnevno mo­lila krunicu i svaki se tjedan ispovijedila. (Ispovijed je mnogo jača od jednog egzorcizma!) Njezino se stanje sve više poboljšavalo; samo ako je usporila ritam molitve, doživjela je recidiv. Tako je nakon samo dvije godine bila izliječena.

Josip, 28 godina, došao je k meni u pratnji svoje maj­ke i svojih sestara. Odmah sam vidio da je došao samo da bi ugodio svojim bližnjima. Smrdio je po dimu, uzimao droge, trgovao drogama i stalno psovao. Tu je bilo bes­misleno govoriti o molitvi i sakramentima. Pokušao sam ga okrenuti dobru, kako bi dragovoljno prihvaćao moje blagoslove. Ali to je kratko trajalo. Sotona se odmah ja­vio veoma agresivno i okončao seansu. Kad sam Josipu rekao što mu je, odgovorio mi je: "To sam već znao i ve­oma sam zadovoljan radi toga. Sa sotonom mi je dobro." Tog mladića nisam više nikada vidio.

Sestra Angela je već bila u veoma jadnom stanju kad je došla k meni. Iako je još bila veoma mlada, više goto­vo nije mogla govoriti, a još manje moliti. Cijelo je nje­zino tijelo teško trpjelo i na njemu više nije bilo mjesta koje nije boljelo. Stalno su joj bile u glavi kletve, a i dru­ge su sestre čule neobične šumove. Početak čitavog zla bilo je prokletstvo što gaje nad njom izrekao neki nečas­ni svećenik. Sestra Anđela je žrtvovala sve svoje muke za dobro svoje kongregacije. Poslije mnogih egzorcizama koji su joj donijeli izvjesno olakšanje, bila je premještena u drugi grad. Nadam se daje našla nekog drugog egzor­cista, da bi se nastavilo oslobađanje od opsjednutosti.

Želio bih prikazati jedan od najgorih slučajeva pro­kletstva čitave jedne obitelji. Otac, uspješni trgovac, od­jednom -iz neobjašnjivih razloga- nije više imao narud­žbi. Njegovo je skladište bilo puno robe, ali k njemu nije više dolazio nijedan kupac. Kad mu je jednom napokon uspjelo prodati određenu količinu, teretno je vozilo stalno imalo kvarove i roba se pokvarila još prije nego što je stigla na odredište, tako daje kupoprodajni ugovor po­stao nevažećim. Drugi put je taj trgovac s mnogo muke sklopio novi posao, ali kad je došlo teretno vozilo, nije nitko mogao otključati bravu na vratima skladišta; tako je i taj posao propao. U isto je vrijeme njegovu udanu kćer napustio suprug, a zaručenu kćer zaručnik, iako je uskoro predstojalo vjenčanje i bio potpuno namješten novi stan. Tada je bilo dakako još i slučajeva bolesti u kući, kao što se događa gotovo uvijek u takvim situacijama. Svi su bili bespomoćni. U tom sam slučaju isto tako preporučio mo­litvu, redovito primanje sakramenata i kršćanski način ži­vota, ali sam sve članove obitelji i blagoslovio. Potom sam egzorcirao kuću i očevu radionicu u kojoj sam i čitao misu. Poslije godinu dana pokazali su se prvi rezultati i polako je dolazilo do poboljšanja. To su doista grube kušnje vjere i ustrajnosti!

Antonia, djevojka dvadesetih godina, došla je k meni u pratnji oca, slastičara. Djevojka je tada vjerovala daje vidovnjakinja; čula je nepoznate glasove i nije više mo­gla spavati ni raditi. Oca su mučile želučane boli kojih ga nisu mogli osloboditi ni liječnici ni lijekovi. Kad sam kćer blagoslovio, opazio sam u nje laku opterećenost utjecaja zla duha. Rekao sam joj daje toga mogu riješiti sa samo nekoliko blagoslova, pod uvjetom da ne bude nepredviđenih iznenađenja. Ali kad sam blagoslovio oca, on je zapao u stanje transa, u kome je međutim ostao ni­jem i nepomičan. Kad je opet došao k sebi, vidio sam da se ničega ne može sjetiti. Kćeri sam savjetovao da ne ka­že ocu što se dogodilo, kako se ne bi prestrašio, ali neka oboje opet dođu. Kćerka se nije kod kuće mogla svladati i sve je ispričala ocu. On se prestrašio zbog toga što je pao u trans i otišao magičaru! Od osobe čijim su posredo­vanjem njih dvoje došli k meni saznao sam da su loše, ali k meni nisu više nikada došli. Čuo sam i o drugim lju­dima koji su bili razočarani dugim procesom liječenja i radi toga se obratili magičaru - s lošim posljedicama. Bog nas je stvorio slobodnima, pa smo tako slobodni i da sebe upropastimo.