Primjer A

 

 

 

 

 

Dok sam studirao medicinu, iznenađujući broj studenata na mojoj godini razbolijevao se od bolesti o kojoj smo trenutno raspravljali. Bilo je sporedno o kojoj se bolesti radilo; to je mogla biti žutica, šizofre­nija ili sifilis.

 

Mene je mučio strah od tuberkuloze. Na praksi u Bostonu morao sam provesti mjesec dana na odje­lu za TBC i smrtno sam se bojao da ću se zaraziti i umrijeti. Fantazirao sam o tome da prije ulaska u odjel duboko udahnem, pa zatim ne dišem mjesec dana. Na kraju prvog dana bio sam u komi.

 

Te večeri u jedanaest i trideset zazvonio je telefon. Otrčao sam na odjel, gdje je pedesettrogodišnja žena, koja je osim što je bolovala od tuberku­loze bila i alkoholičarka s cirozom jetre, upravo pljuvala krv. Puls joj nije kucao. Masirao sam joj srce  i sisaljkom joj uklonio krv iz grla. Aparat s kisikom nije odmah proradio, pa sam joj dao umjetno disanje usta na usta. Puls joj se povratio i počela je disati. Bila je spašena.

 

Kad sam se vratio u svoju sobu, pogledao sam se u ogledalo i vidio da sam sav umrljan krvlju. Iznenada mi je palo na pamet da se cijelo vrijeme dok sam se bavio ženom, nijednom nisam uplašio.

 

Te sam noći naučio da potpuno obuzet nečim što bi mi moglo naškoditi, ne mogu nikome pomoći, jer me strah čini nepokretnim. Nasuprot tome, kad sam posve obuzet davanjem, ne osjećam strah. Ne obazirući se na prošlost, okrećući svu pozornost na davanje sada, zaboravio sam na strah i vidio stvari drukčije.

 

Možda ne treba ni dodati da sam se odmah prestao bojati tuberkuloze. Ta pacijentica bila je moj veliki učitelj.

 

Za svoje duševno stanje sami smo odgovorni. Doživljavamo li mir ili sukob, određeno je izborom viđenja ljudi i situacija, tj. doživljavamo li ih kao vrijedne Ljubavi ili kao opravdanje za svoj strah.

 

Ne moramo se ponašati kao roboti i dati drugima moć da odlučuju hoćemo li osjećati Ljubav ili strah, ho­ćemo li biti sretni ili tužni.