Evo jednog osobnog događaja koji pokazuje neke principe u odnosu između pritužbi, prigovora i opraštanja.
Jednoga jutra tajnica mi je donijela veliku hrpu računa. Podsjetila me da mi se prihod smanjuje, jer sve više vremena provodim radeći besplatno. Kazala je da mi neki čovjek, za usluge koje sam prošle godine učinio njegovoj kćeri, duguje petsto dolara, i podsjetila me kako je kći dobro i brzo reagirala na terapiju. Zatim je izjavila da je sita toga da mu uvijek iznova šalje račun i predložila mi da ga pošaljem agenciji za naplaćivanje računa.
Odgovorio sam joj da to nikada nisam radio, pa neću ni sad, ali da ću o svemu razmisliti. Promatrajući svoje neplaćene račune, počeo sam osjećati ono što sam smatrao opravdanim gnjevom, a opravdanima sam smatrao i svoje prigovore. Na kraju krajeva ja sam ispunio svoju zadaću, a taj čovjek i njegova kći imali su od toga koristi. Znao sam da otac može platiti i počeo sam ga smatrati gnjidom zato što neće. Odlučio sam mu popodne telefonirati.
Toga dana, dok sam meditirao na misao iz Tečaja čuda, misao koja je glasila »Opraštanje je ključ sreće«, u duhu mi se pojavila slika čovjeka koji mi je bio dužan. Čuo sam kako mi unutarnji glas govori neka se otkinem od prošlosti i svoje vezanosti za novac. Trebam se vježbati u opraštanju i iscijeliti svoj odnos s tim čovjekom.
Telefonirao sam mu. Ispričao sam mu o svojoj meditaciji i svojoj odluci da mu više ne šaljem račun. Rekao sam mu i za svoj prošli bijes i čvrstu odluku da od njega odustanem. Rekao sam mu da ga zovem kako bismo iscijelili svoj međusobni odnos, te da novac više nije u pitanju. Zavladala je dugačka stanka prije nego što je on kazao: »Dakle, ako ja ne platim vaš račun, Bog to svakako neće učiniti.«
Rekao sam kako smatram važnim da se odmaknem od novčanog pitanja kao i od ljutnje koju sam prema njemu osjećao glede računa. Kazao sam mu kako se oslobađam misli da me on na bilo koji način povrijedio.
Opet je zavladala tišina, a nakon nje glas mu je zazvučao toplo i ljubazno. Zahvalio mi je što sam ga nazvao i na moje iznenađenje rekao da će mi idućeg tjedna poslati ček (što je i učinio).
Sat kasnije susreo sam se s majkom jedanaestogodišnje djevojčice koja je bolovala od raka kičme i bila članica jedne od skupina u Centru. Majci je pripadala socijalna pomoć, ali zbog složenosti postupka nije mogla ostvariti da novac zaista i dobije. Dala je popraviti auto i nije ga mogla uzeti iz garaže, jer nije mogla podmiriti račun koji je iznosio sedamdeset dolara. Zbog toga što je bila bez auta, nije nekoliko puta mogla odvesti kćer na kemoterapiju. Unutarnji glas rekao mi je: »Daj joj tih sedamdeset dolara, jer upravo si dobio novac za koji si mislio da ga nećeš dobiti.«
Kad sam to učinio, doživio sam unutarnji mir. Silno me se dojmila činjenica da se to dogodilo tako brzo nakon što sam se oslobodio svoje vezanosti za stav da je netko kriv, a netko drugi nevin.
Danas sam izabrao da odbacim sva svoja prošla pogrešna opažanja o sebi i o drugima.
Umjesto toga povezat ću se sa svima i reći: »I tebe i sebe vidim samo u svjetlu istinskog opraštanja.«
irida
bglavac
