Na kojem je stupnju zrelosti čovjek pozvan iz ovog zemaljskog života u duhovno carstvo, to ovisi o Božjoj volji. Ljudi su stekli uvjerenje kako je nepravda da Bog odabire određene ljude da bi ih blagoslovio/usrećio dok drugi Njegovom voljom venu u 'od-Boga-zaboravljenom' stanju. To mišljenje je u potpunosti krivo pošto Bog, Koji zna za čime ljudi žude (ili 'što ljudi žele'), uvijek vlada u ljubavi i mudrosti. On skraćuje život kada je viši razvoj na Zemlji diskutabilan (= kada daljnje usavršavanje dolazi u pitanje).

Kada je duša u ograničenom stanju, (što će reći) prije njezinog utjelovljenja kao ljudsko biće, (za nju) postoji (samo) neprestan razvoj na-gore, (što traje) sve do trenutka kada stupanj zrelosti duhovnog bića dozvoli posljednje utjelovljenje. Međutim sada se 'prema-gore' razvojni napredak duše koja djeluje u slobodnoj volji može (i) zaustaviti, ili čak nazadovati. Ali to sve ovisi o biću, čija je zrelost već bila povećana i koje je sada u opasnosti da se njegov napredak zaustavi, te ostane na istom stupnju na kojem je bio na početku njegova utjelovljenja, ili čak u opasnosti da se posklizne natrag, čega se treba bojati.

Kada čovjek bude pozvan sa ovog svijeta, ako je postigao maksimalni razvoj na Zemlji, to je uvijek čin Božje milosti. Onda ga Bog u svojoj ljubavi štiti od pro-padanja, ili od daljnjeg života (= i ne dozvoljava daljnji život na zemlji) koji bi bio beskoristan za njegovu dušu. Jer što (čovjek) više zahtjeva vremena od Milosti utjelovljenja (= jer biti utjelovljen kao čovjek na ovoj Zemlji je velika Milost), kojeg ne iskorištava, to će veća biti njegova krivnja.

Čovjek u svom djetinstvu može težiti prema gore, i onda prekinuti svoje napore. Tada njegov razvoj za-staje i Bog će ga pozvati da bi mu dao daljnje mogućnosti (za razvoj) u drugom životu.

Može se također dogoditi da čovjek nije preobraćen do svojih kasnih godina, i da je proćerdao puno vremena (a long time) bez da je razmišljao o svojoj duši, tada se u za njega adekvatnom razvoju događa iznenadno prevrtanje koje mu omogućava da dosegne višu zrelost/savršenstvo (and his adequate development makes a sudden upturn enabling him to reach a higher maturity). Onda (ili 'zbog toga') će mu Bog dati duži život. Bog gleda u čovjekovu volju od sve vječnosti i prema tome određuje njegov način života. Bog ne pravi svojeglave/proizvoljne/samovoljne prosudbe već u ljubavi i mudrosti uzima u obzir svaku ljudsku sudbinu.

I Bog neće nikad od nikog uskratiti mogućnost da na Zemlji dovede svoju dušu do zrelosti, ako je on voljan iskoristiti tu mogućnost. Čovjek obraća jako malo pažnje na tu Božju Milost, i rijetko je voljan prihvatiti instrukcije. A pošto Bog zna od vječnosti, koje će Ga ljudsko biće odbaciti, i On također zna kada je čovjek dosegnuo svoj najviši/najveći stupanj zrelosti na Zemlji tako da je dužina njegovog života određena od vječnosti. To varira u ovisnosti o tome što Bog u Svojoj mudrosti smatra da je najbolje.

Bog neće nikada skratiti jedan zemaljski život ako on i dalje omogućava ljudskom biću višu zrelost (= da i dalje sazrijeva = veći stupanj savršenstva). Božja Ljubav se neprestano brine o tome da svako ljudsko biće na zemlji postigne najveću moguću zrelost. On ljudskome biću nikad neće uskratiti mogućnosti koje bi mogle rezultirati u većoj/višoj zrelosti. On zna od vječnosti o nastranostima/ćefovima ljudske volje i često dušu čuva/zadržava od potpunog propadanja, što bi se moglo dogoditi da On nije završio (= skratio) taj zemaljski život.

Prema tome, čovjek koji neprestano teži (ka Bogu, ka savršenstvu) će dosegnuti starost, u drugu ruku, starost je dokaz polaganog razvoja prema gore čak i ako čovjekovi bližnji toga i nisu svjesni. Dug život na Zemlji je milost, ali i kratak život je također dokaz Božje ljubavi, koja je uvijek prisutna iako ju čovjek rijetko prepoznaje.

AMEN