OSTAVI  SVE  I  POĐI  ZA  MNOM

 

 

Ovaj je svijet zamišljen kao platforma za uzdizanje u jedan drugi svijet, svijet jedinstvenog duha. Sam po sebi, ovaj svijet nema nikakvu drugu vrijednost; zato se ljude koji postupaju bezbožno s pravom može smatrati «mrtvima». Oni, od prirode smrti, ulažu u ono što je smrtno, a samo se smrt brine za ono što je smrtno. Tko ljubi istinski Život, on više neće poduzimati ništa što je od ovoga svijeta. Njegove su oči uperene prema unutra; on se kao posvećenik raduje Novome životu; ispunjenju svoje životne uloge, ostavljajući ono što je od ovoga svijeta onima, koji žele biti od ovoga svijeta.

 

Sve dok se čovjek bori popraviti ovaj svijet, on se zapravo nalazi u tami. Ovo je najveća tragedija ljudskog postojanja i pokazatelj sve besmislenosti uzaludnih čovjekovih ulaganja u »pogrešni svijet».

Doslovno shvaćena rasna religija s nacionalnim koloritom, nastala kao posljedica ljudskih gluposti, praznovjerja, neznanja i sebičnosti  u ime vlastita održanja, ambicija, sebičnosti i požuda  otežava  razumijevanje i širenje univerzalnih ljudskih vrijednosti, i položaj ljudi na vidljivoj strani materijalnog svijeta. 

Pa ne kaže li Isus svojim budućim učenicima: «ostavi sve i pođi za mnom». Iz ovoga je očito, a još više iz riječi «Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta», da Kristov sljedbenik (duhovni aspirant) treba odbaciti stari kaput običnog svjetovnog čovjeka, napustiti navike i običaje ovoga svijeta, i prepustiti se vodstvu unutarnjeg Novog čovjeka, Čovjeka u Kristu, onoga koji u sebi nosi klicu Vječnosti.

Čovjek je zaista posvuda u okovima i jedina mogućnost nudi mu se u tome da ovaj svijet ostavi onima koji još nisu dovoljno zreli, a sam se dakle zaputi tragovima Čovjeka kojega ima u sebi, kako bi ga pripremio za povratak Ocu. Ovaj svijet ionako je samo dio Božanskog plana, mjesto milosti, zamišljen  kao zona posredovanja palim dušama, kao mjesto gdje će započeti proces povratka Ocu. 

 

Zato Ivan u svojoj 1. Poslanici 2:15 i piše:

 

Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu.

Ako tko ljubi svijet, jer što je god svjetovno

-požuda tijela i požuda očiju i oholost života -

nije od Oca, nego je od svijeta.

Svijet prolazi i požuda njegova,

a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.

 

Treba dobro razumjeti ove riječi na pravi način. To ne znači prezirati ovaj svijet, nego prezirati njegove običaje; to ne znači mrziti svijet iz dubine duše, nego ga iskoristiti kao nužno područje za božanske uzdizanje; to ne znači niti suzdržavati se od onoga što je svjetovno, jer potiskivanje nikuda ne vodi, nego u tamnicu potiskivanja, prema psihičkim bolestima. Sve dok je čovjek od ovoga svijeta, on mora činiti što od njega njegova priroda nalaže.

 

Ovaj svijet NIJE CILJ; on je zamišljen samo kao sredstvo za ispunjenje cilja, Božjeg plana koji je u svačijem Srcu. Svatko tko ovaj svijet smatra ciljem, krajnjim ciljem nekakvog  navodno «otajstvenog» Božjeg plana, te ga nastoji kultivirati zanemarujući istinsku ulogu zbog koje živi, čini i postupa protuzakonito s obzirom na Božji plan. Ovaj svijet doduše mora imati jedan određen prostor u našim djelovanjima, ali ne smije postati našom temeljnom preokupacijom. Ali, najčešće je baš tako: ljudi, očarani iluzijom materijalnog šarenila, zlato vide u predmetima čiji sjaj blista tek na tren. Na takvim je osnovama izgrađena licemjerna civilizacija i njen vrijednosni sustav koji jasno odražava sve naše iluzije i zablude; sve naše neznanje, »zaborav na Oca».

 

 

 

Dakle, svijet materije ujedno je jedna velika učionica (talionica), jedna ogromna alkemijska peć (Mahabharata) gdje se postojeća materija, postojeća kovina, može zamijeniti zlatom, u jednom procesu (osvještavanju) u kojemu sudjelujemo utoliko da fizički ne ometamo proces rađanja Sina Božjega iz klice koju nosimo u svom srcu (Atmana).

 

I to u svakome od nas ponaosob! Ali. tu sada treba riješiti jednu drugu dvojbu.

Tko je onaj koji će baštiniti kraljevstvo Božje! Zasigurno ne mi - naše osobnosti. One su od ovoga svijeta, prema tome smrtne, konačno razgradive u onoj «drugoj smrti» (entropiji astralnog i mentalnog tijela). Meso i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje, kaže Pavao. S pravom tako sudi

 

 jer Ivan 6:46 svjedoči:

 

Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni.

Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga;

on je vidio Oca.

 

Da bismo potpomogli  rast svetog duha (ostvarili sebe)  na nama je da mu predamo svoj maleni svijet. Predajom sljedbom i istinskom vjerom (da Isusa krstimo vodom kao Ivan), kako bi  vatra Duha Svetoga mogla temeljito očistiti sve karmičke zapise koji opterećuju mikrokozmos i na taj način doprinijeti jednoj svojevrsnoj sintezi duše i Duha ( Oslobođenju).

Tko je «onaj koji je od Boga»? To je čovjek preko čije se duhovne snage volje i istinskog htijenja može postići ponovno rađanje prvobitnog Čovjeka (Svjesnog) . Bez nas, tjelesnih ljudi, taj se proces povratka ne bi mogao izvršiti: otuda je jasno kakav je Božji plan u vezi ovoga svijeta i kakva je uloga čovjekova. Otuda je jasno da se smisao našeg života sastoji u tome da u sebi omogućimo ponovno rađanje, spoznaju  sebe (Sina Božjega). Ukoliko se čovjek opredijeli za duhovni rast  tako što sudjeluje u procesu  samoponištavanja (transformacije), kako njegov ego i njegove zemaljske ambicije ne bi smetale rastu istinskog  Duha (Sina Božjeg), on će zaista dosegnuti Vječnost; ali ako se odluči za drugo, za formalnu vjeru bez unutarnjeg iskustva - za promjenljivost svjetovnih vrijednosti tada  - on samo hrani jednu lažnu osobnost, i postaje odgovoran za  vlastito održanja u svijetu neznanja.

Onaj koji ima duhovnu snagu, koji nosi Život je Sin Božji koji spava u našim srcima. Ne, naši grijesi koji su materijalne prirode. Ono što neznalice smatraju grijehom bit će svakom ponaosob uzeto samo ako se u nama, osobno, probudi Svijest (Sin Božji).

 

On Atman u nama je taj koji za sebe može zaista reći, da se samo preko njega možemo spasiti. Ne dakle mjedeno tijelo na križu, ne materija,  vanjski simboli  - tijelo kojemu se navodno treba  klanjati i moliti - već Onaj u nama koji od nas zahtijeva da se maknemo na stranu, da se smanjimo kako bi On mogao rasti.

Tijelo koje moramo jesti i krv koju moramo piti - sve je to samo simbolika za zbivanja koja se događaju na nama nevidljivoj  duhovnoj razini. Zaista, svi rituali, simboli i vanjski izražaji sve je to samo simbolično izvanjsko očitovanje onoga što zreo čovjek, duhovni tražitelj, (posvećenik u misterije), mora spremno i voljno primiti u sebi, (ostvariti sebe).

Tijelo Kristovo i njegova krv naznačuju postupnu izmjenu svakog atoma našeg tijela; gradi se jedan poseban nosač, novo tijelo, tijelo koje će nakon smrti postati nosačem «Novom čovjeku». Onaj tko ovo tijelo sagradi još za života nakon smrti ne ide u razine čišćenja.

Takva jedinka može poput Pavla radosno pitati:

 «Smrti, gdje je sada tvoj žalac?»

 

Nasuprot čovjeku koji je ostao u neznanju,  koji uzgaja ovu hijerarhiju (slijedi materijalne i promjenljive vrijednosti) na jedan od nama brojnih poznatih načina (bilo putem crkve, filozofije, znanosti ili kroz pogrešnu primjenu duhovnog znanja), nakon smrti materijalnog nosača (tijela) ne posjeduje «novo tijelo» i ne može biti sačuvan. On odlazi u razine koje odgovaraju vibraciji njegove svijesti, ostaju prikovani za kolo rađanja i smrti.

Ono što je od smrti ide u susret smrti; ono Što je od olova ide olovu ono što je prah bilo u prah će se i pretvoriti. Ovo važi ne samo za naše tijelo već i za našu svijest koja ne nadmašuje svoje materijalne zemaljske korijene.

Čovjek ovoga svijeta ne poznaje Boga; on poznaje svog osobnog boga Ego-UM kojega je proglasio jedinim Bogom, kojemu se moli da mu čini dobro bez obzira na posljedice koje bi zbog toga mogli trpjeti drugi; njegov osobni bog u skladu je s prirodom njegove psihe. Naposljetku, kada i ako i sam krene putem posvećenika, on uviđa da isti taj bog postaje njegovim najvećim protivnikom na putu prema istinskom svjetlu Istini. Tko povjeruje njegovim podvalama, lako će se opiti vinom daljnjeg zaborava.

 

AKO POSTANEŠ SVJESTAN MENE, MOJOM ĆEŠ MILOŠĆU NADIĆI SVE ZAPREKE UVJETOVANOG ŽIVOTA. MEĐUTIM, AKO NE BUDEŠ DJELOVAO U TAKVOJ SVJESNOSTI, VEĆ POD UTJECAJEM LAŽNOG EGA, NE SLUŠAJUĆI MOJE RIJEČI, BIT ĆEŠ IZGUBLJEN" (BG, 18.58)
"OSTAVI SVE VRSTE RELIGIJSKIH OBREDA I SAMO SE PREDAJ MENI. OSLOBODIT ĆU TE SVIH GRJEŠNIH POSLJEDICA. NE BOJ SE." (BG, 18.66)

 

Jer:

TKO NE UZME SVOGA KRIŽA I NE POĐE ZA MNOM, NIJE ME DOSTOJAN. TKO NAĐE ŽIVOT SVOJ IZGUBIT ČE GA, A TKO IZGUBI SVOJ ŽIVOT PORADI MENE, NAĆI ĆE GA  (MT, 10:38-39

 

 

Pripremili Goga i Laci 2007, 2013