Ekstrovertni um stvorio je uvjete svuda oko sebe. Uvjete koji su postali tako duboko ukorijenjeni pa se osjećate tužno kad ste sami. Nešto u vama govori da se pokrenete, susrećete se s ljudima jer sva sreća nalazi se samo u društvu drugih ljudi. To nije istina. Sreća koju nalazite među ljudima je površna, a sreća koja se događa kad ste sami, nevjerojatno je duboka. Zato uživajte u njoj.

Kad se samoća dogodi, veselite se, pjevajte nešto, plešite, ili samo sjedite bez riječi okrenuti zidu dok čekate da se nešto dogodi. Čekajte i uskoro ćete saznati da postoji jedna drukčija kvaliteta. Ne radi se uopće o tuzi. Kad jednom okusite svu dubinu samoće, svi odnosi činit će vam se površni. Čak ni ljubav nije tako duboka kao samoća, jer u ljubavi je prisutan onaj drugi, a njegova prisutnost drži vas bliže periferiji.

Kad nema nikoga, kad je nestala i pomisao na nekoga i doista ste sami, vi počnete tonuti, utapati se u sebi. Na početku će to utapanje izgledati kao smrt i tuga će vas okruživati jer uvijek ste se osjećali sretno s drugima.

Čekajte malo, neka uranjanje postane dublje pa ćete vidjeti kako iz njega izranja tišina, jedan mir koji izranja plesnim koracima, koji je nepokretni pokret, duboko u vama. Ništa se ne kreće, a ipak je sve nevjerojatno ubrzano, ipak je sve puno. Susreću se paradoksi, proturječja se stapaju.