Naučili su nas da osuđujemo sebe. Ljubav prema sebi smatra se grijehom. No, nije tako. Ta ljubav je temelj za sve druge ljubavi. Samo ako volimo sebe, moguć je altruizam.
Jer je ljubav prema sebi osuđena, sve druge mogućnosti ljubavi nestale su sa zemlje. To je bila vrlo lukava strategija, smišljena da uništi ljubav.
To je ka da kažete drvu:“Nemoj prehranjivati preko zemlje, to jer grijeh. Nemoj se hraniti Mjesecom, Suncem i zvijezdama – to je sebično. Budi altruista – služi drugo drveće“.
To izgleda logično, ali u tome leži opasnost. To izgleda logično: želite li služiti druge, žrtvujete se. Služenje znači požrtvovnost. No ako se drvo žrtvuje za drugo drvo, ono će umrijeti, neće moći služiti drugo drveće. Neće više moći ni postojati.
Nas su učili: „Nemojte voljeti sebe!“ To je bila gotovo univerzalna poruka tako zvanih organiziranih religija. To nije govorio Isus nego kršćani, to nije rekao Buddha, nego budisti.
Učenje svih organiziranih religija poručivalo je: Osudi sebe, ti si grešnik, ti ništa ne vrijediš!“
I zbog ovog osuđivanja drvo ljudskog bića je uginulo, izgubilo je svoj sjaj, više se ne može veseliti.
Ljudi se još nekako vuku, no više nemaju korijene u postojanju – iskorijenjeni su. Pokušavaju služiti drugima, ali ne mogu jer nisu bili prijatelji ni sami sebi.