Društvo stvara lažna sebstva, ono kaže da su djeca ovo i ono, da se moraju ponašati ovako i onako. Društvo nudi ideale i ideje. Vrlo brzo dijete se navikne na činjenicu da je ono kršćanin, da je muško pa se mora ponašati na muški način, da ne smije plakati jer to je znak mekušca. Djevojčica se počne ponašati na ženski način – ona nauči da se ne treba verati po drveću, da to rade samo dječaci. Polako, nastaje sve više granica i one postaju sve uže. Tada se svi počnu osjećati kao bez zraka. I evo situacije: svi se dave, a duboko u sebi svatko želi biti slobodan. Ali kako?
Čini se da su zidovi koji okružuju čovjeka vrlo jaki i snažni. A ljudi žive u toj vrsti zatočeništva cijeli svoj život. Žive u zatvoru i umiru u zatvoru. Nikad ne saznaju što je zapravo život, što je život trebao biti, nikad ne upoznaju veličanstvenost i veličinu života.
To je uvjetovano stanje uma. Cijeli proces meditacije postoji zato da um odmakne iz tog stanja, da uništi one zidove. Ono što su učinili roditelji, društvo i svećenici pa i političari mora odstraniti meditacija.