NJEGOV LIK

 

        Ona nije mogla na ino, već Ga je slijedila tabanima po putu i besputici, a oči nije ni u snu sklapala, da Ga ne bi izgubila iz vida. On joj je znao pokazivati talase i duge, prizore zvjezdanih oluja i cvjetnih vjenčanja, ali ona nije gledala, nije htjela gledati, plašeći se trenutka u kojemu Ga neće očima doticati. Jer tko zna što bi se u takvomu času moglo dogoditi? Moglo bi se pasti iz sedla vremena, moglo bi se zaboraviti vlastito ime, put, i cilj. 

        Jedne večeri, u kolibi od trsja, On je iznenadi pitanjem:

        “Zar ti nisam dosadio? Uvijek isto lice, isti lik, isti glas... A priroda, gle, ima na tisuće lica.”

        Ona reče:

        “Priroda mi je dosadila. Ti mi ne možeš dosaditi.”

        “Bio bih presretan kad bi ti vidjela i voljela sva Moja lica. Ovako se osjećam zanemarenim. Neprihvaćenim. Hladno Mi je tamo gdje Me tvoj pogled odbija vidjeti. Hladno Mi je na sve strane.”

        Ona, spremna zaplakati, umrijeti, ponovno se roditi, izusti:

        “Sve bih učinila za Tebe....”

        “Onda Mi učini ljubav, i pođi Me voljeti po svijetu, tamo gdje sam sâm i nevoljen.”

 

        Kimnula je, po prvi Ga put ne pogledavši očima

        I otišla iste noći, i našla Ga iste noći, ali sad bez straha da Ga neće ugledati, ma kuda i što pogledala, ma što ne pogledala.

 

 

        Kad ti uzme Svoj uobičajeni lik, dao ti je Sebe u svim likovima.