... Samo onaj tko odbacuje svoje istrošene ljuske, i teži naprijed novom, njemu dolijeće život s novim mislima, a one materijaliziraju novo, njima odgovarajuće tijelo. "Moći umrijeti svaki dan", znači da je bilo koja jučerašnja misao danas sigurno mrtva. Gdje se duhovi nalaze u zdravom napretku, oni moraju na kraju svakog dana raščistiti s jednim dijelom samog sebe, i to zauvijek. Samo je škodljivo ako ih želimo dalje upotrebljavati. Psihička supstanca mora se odbaciti kao što epiderma dnevno odbacuje svoje stanice, inače ne funkcionira disanje kože, cirkulacija, prehrana i sve ostalo. Tko zna pojačavati obnavljanje misli, doživljava mnoge svjetove u jednom danu. Sreća postaje skoro neovisna o mjestu i u okolnostima. Može se doživjeti u tamnici, dok drugi ljudi trunu u palačama, jer se nalaze u tamnici svojih predodžbi. To je put gotovo posvemašnje neovisnosti o fizičkom - a neovisnost je snaga.

Sve dok smo u bilo kojem obliku vezani za jednog čovjeka, jedno jelo, jednu drogu, jedan stimulans, ostajemo robovi. Samo u novim mislima, čijim stvaranjem mi ovladavamo, nalazi se bijeg iz tamnica materijalnog i duhovnog siromaštva.

Ali i živa, vesela i plodna ideja mora neko vrijeme sasvim iščeznuti iz sjećanja. Da bi čovjek postigao najveći mogući uspjeh u jednom poduzeću, u studiju, u nekoj vještini, potrebno je da dnevno, na određeno vrijeme, potpuno zaboravi to poduzeće, znanost, umjetnost. Inače će istrošiti kolosijeke - zamijenit ćemo cilj za put i zadržat ćemo se na drugom, što se nikada ne smije dogoditi. Možda jedna šutljiva povorka, nevidljivih pomagača vidi dalje, od nas samih, neki korak, neko djelo, koje je potrebno za najveći i najtrajniji uspjeh. Mi sami smo za taj čudan, iznenadni put slijepi, jer smo se manijski mislima uvukli u slijepu ulicu.

Ponekad izgleda da ništa ne ide naprijed, a događaji čekaju samo na to da se naša spoznaja dovoljno razbistri. Tko u nekom poduhvati, s velikom dragocjenom svrhom, nakon što je za to napravio sve najbolje što je mogao, još uvijek nailazi na neobjašnjive prepreke i opterećenja, neka odmah prestane raditi išta osim najneophodnijega. Mora energično zahtijevati da mu se duh prestane baviti planovima, mudrovanjima, daljnjim razmišljanjima o toj stvari, i neka se pouzda samo u misterioznu tajnu moć koja stoji iza svih pravih stvari.

Neka sam spava, sam jede i neka se malo zabavi. Ako je svjestan toga da je napravio sve najbolje što je mogao, neka se potpuno isključi, neka prestane raditi išta iz samoga sebe. Prevladavajuće stanje duha, dominirajuća boja ćudi formira tijelo i udove. Ona nas čini ružnim ili veselim, privlačnim ili odbojnim drugima i što je najvažnije, nama samima. Ona stvara naše geste, naše manire, naš hod. Najmanji treptaj jednog mišića ima u pozadini jedan ugođaj, jednu misao.

Odlučan duh uvijek ima čvrst hod. Onaj tko sumnja, tko je nestabilan, vuče se, šulja, posrće, "slabo stoji na vlastitim nogama". Odlučnost zategne svaki mišić i puni ga predivnim oživljavajućim fluidom, posebice ako je ta odlučnost usmjerena u jedan cilj koji će svojim zračenjem i drugima koristiti a ne samo nama. Mudar je onaj egoizam koji stalno u svoj posao upliće tuđe dobro, jer u duhu svi ipak stvaraju jednu cjelinu. Tada k nama struje sasvim druge, izgrađujuće i oživljavajuće pomoći da bi potpomogle ono što je u interesu mnogih. Na tim izgrađujućim i oživljavajućim strujama, iz nevidljivog "posvuda", doplovi i brodić "Ja osobno" do svojih osobnih ispunjenja. Svi smo mi udovi jednog tijela. Nevidljivi živci ispruženi su u prostoru među bićima. Jedna zla misao predstavlja mučno pulsiranje kroz bezbroj bića. Da bi potpomogli procese plodnih veza misli, između tuđih i naših vlastitih, moraju te misli biti uvijek svježe i "kemijski" djelotvorne, ako se tako može reći. To se omže postići samo umijećem zaboravljanja, koje nije išta drugo nego pravilno izlučivanje istrošenih i pokvarenih psihičkih supstanci.

Učiti nešto zaboraviti, jednako je važno kao i učiti nešto zapamtiti.

Starost vidi stvari uglavnom onakve kakve su bile prije 50 godina. Događaji i osobe bude uvijek iste asocijacije i misli. Jedna te ista priča priča se na stotine puta. Takav se mozak ne može hraniti novim idejama! On pokušava živjeti od starog. Propadanje i smrt su posljedice! Duh gubi sve više svoju moć nad organizmom! Zakazuje pamćenje, zakazuju osjetila, usahlo tkivo, sve je to znak da duša vapeći za "kruhom svagdašnjim" od novih misli gubi moć nad tijelom.

Da bi čovjek živio u istini, da bi uz nadolazeće godine izgrađivao duhovne i tjelesne snage, da bi kroz svaku fazu postojanja prolazio uz sve veću zadivljenost, da bismo konačno pobijedili posljednjeg - velikog protivnika "smrt", mora se odvijati jedan stalan proces izlučivanja starih misli!

Dosada je bolest. Ne znati što sa sobom, sjediti skrštenih ruku i svoje vlastite izmetine misli stalno iznova koristiti, dok se sve ne istroši ... pa to je samotrovanje. Tko je u stanju "pokušavati ubiti vrijeme"privremeno je izgubio vezu s velikim izvorom. Izgubio je kontakt s beskrajnom svijesti. To je najteža bolest koja postoji. ...

(Iz "Moći duha" Prentice-a Mulford-a)