Magija majčine molitve

U odgoju djece, često precjenjujemo svoje mogućnosti. Mislimo kako možemo jamčiti budućnost djeteta,  zaštiti ga od svih nedaća,  izliječiti ga, stvoriti mu sretan život.

I često se razočaramo. Djeca bogatih roditelja, koji su se zbog djece i trudili, često imaju potpuno nerazumne živote. Djeca koja su dobili “skupo” obrazovanje, često ga mijenjaju za potpuno “besperspektivno” zanimanje.

Nasljedstvo koje djeca dobivaju često ne samo da ih ne usrećuje, već ih i potpuno uništava, procuri im kroz prste. Pri tom smo podcijenili moć Gospodina i duhovne prakse.

Mi ne znamo kako moliti za svoju djecu i više volimo da im umjesto zaštitnih sredstava u ruke stavljamo zračne balone, umjesto duhovnog obrazovanja – osiguravamo im diplomu pravnog fakulteta, umjesto odlaska na sveto mjesto – tijekom vikenda idu u kino i na zabave.

Kao da svoju djecu samo mi sami možemo zaštiti.

Izliječiti ili izmoliti?

Naš najstariji sin s tri godine dobio je dijagnozu “autizam”. Autizam se ne može liječiti u našoj stvarnosti. Predlagali su nam da ga damo u posebni internat i da rodimo “zdravo” dijete, ne vežemo se suviše za njega i prihvatimo činjenicu da će biti kao biljka.

Danas, on ima skoro devet godina. Oni koji ne znaju ništa o njegovoj dijagnozi ne mogu primijetiti ništa neobično, a liječnici sada govore pošto je sada sve prošlo, vjerojatno, nije to ni bio autizam. Zato što se on ne liječi. Ali postoje ljudi koji su ga tada vidjeli i vide ga sada.

Jedna od naših specijalista mi je jednom rekla: “Gledajući vas, shvaćam da Bog postoji. Vi ste se za dijete naprosto izmolili. Ranije, kada bi mi netko rekao da će liječiti autizam ljubavlju i molitvom, nasmijala bih se. Nisam mogla u to vjerovati. Zato što je to nemoguće. Ali sad gledajući ga, počinjem u to vjerovati, jer se drugačije to ne bi moglo dogoditi “.

Ja joj vjerujem. Ona je vidjela na stotine tisuća djece s autizmom u različitim varijantama i stadijima. Ona zna što govori. Iako je najbolji stručnjak u Rusiji, priznaje kako ni ona ne bi mogla postići ove rezultate. Drugi visoko kvalificirani stručnjak, također nam je rekao da je to čudo i da je to nemoguće, da ni jedan specijalist to ne bi postigao.

Autist se može istrenirati na komunikaciju, može se naučiti navikama. Ali natjerati ga da želi živjeti i družiti se – to je nemoguće. A u vašem slučaju – to se dogodilo. Ne želim se hvaliti i pripisati sve zasluge nama. Naprotiv, želim reći da nismo ništa učinili sami. Sve terapije koje smo probali, davale su samo privremeni učinak ili rezultat koji nismo očekivali.

Tijekom godine Danja se bavio od jutra do mraka ili jednim ili drugim ili trećim. A napredak je bio minimalan. A onda smo otišli na svoje dugo putovanje, ostavljajući sve terapije i vježbe prošlosti, pomireni s tim da se ništa neće promijeniti. Ali iznenada on se počeo mijenjati pred našim očima. Danas je on potpuno drugačija osoba.

Sve ovo bi bilo nemoguće da se nismo pri tome molili. Stvarno sam uvjerena da smo se mi izmolili za njega. Kada smo prvi put stigli u Indiju, u svim hramovima, na svim svetim mjestima, ja sam molila samo jedno. Moj san i moja bol bili su samo unutar našeg najstarijeg sina. Posjetili smo mnogo različitih hramova.

Bili smo i kod Ksenije Peterbuske i Matryone Nikonove, postavili smo rekord s prijateljima na Zidu plača u Izraelu, redovito smo zakazivali službu za njega. Sve moje molitve su na ovaj ili onaj način bile upućene samo za njega. Kupajući se u Svetim vodama, molila sam se za njegovo zdravlje. Darujući u dobrotvorne svrhe u jednom ili drugom obliku – plodove sam misaono namjenjivao njemu.

Želeći svima sreću, opet sam mislila o njemu. Danima kada sam bila jako razočarana, kada je kod njega bilo povlačenje, kada sam se umorila od života s posebnim djetetom, opet sam se molila. Molila sam se i molila i molila. Samo me je to smirivalo. Samo je to obnavljalo moju snagu. Ništa drugo nije pomagalo.

A zatim – odjednom, tijekom molitve, shvatila sam još nešto što je za mene bilo vrlo važno.

Djeca su u Božjim rukama

Kada sam prestala svoje dijete doživljavati kao svoje, kada sam shvatila da on nije samo osoba sa svojim lekcijama i sudbinom, već i dijete Boga, to je mnogo toga promijenilo. Odlučila sam da više ne radim nadljudske napore. Zato što to ništa neće promijeniti.

Neću živjeti kao da sam jedina nada za njegov spas – kao što je to želio moj ego. Sada se mogu opustiti i dozvoliti mu da ostane sam, da živi i prima svoje iskustvo. Prestati ću prihvaćati njegovu bolest kao moj križ, moje prokletstvo, moju karmu, moj osobni pokazatelj “defektnosti”.

Počela sam shvaćati da postoji netko tko ga zaista uvijek čuva. U svim situacijama upravo on štiti moje dijete, a ne ja. Možete nazvati tu silu – anđelom čuvarem ili Gospodinom. Ja sam samo instrument u Njegovim rukama i ne tako poslušan kao što bi trebao biti.

Ja sam skalpel, koji se tijekom operacije ponaša svojevoljno, pokušava samostalno voditi proces i koji želi sve zasluge pripisati sebi. Samo skalpel ne može vidjeti cijelu sliku. On vidi samo ono što se nalazi neposredno ispred njega. Kako on može ispravno izvršiti operaciju, bez oštećenja nečega nepotrebnog?

Tako sam i ja u svojoj stalnoj želji da “učinim nešto s djetetom” počinila milijune nepotrebnih poteza, koji su ponekad imali suprotan efekt. Zato što sam mislila kako ja odlučujem, pomažem, činim, kako sve ovisi o meni. Ali bez obzira koliko to bilo gorko – o meni ne ovisi ništa.

Ni njegova sudbina, ni njegova budućnost, ni njegovo zdravstveno stanje. Što da radim? Samo se trebam opustiti i biti instrument. Prihvatiti spokojno to što se događa.  To nije značilo “sklopi ruke i ne radi ništa”. Jednostavno sam povjerovala i prestala mučiti dijete svakakvim terapijama, logopedima, psiholozima.

Malo po malo počeo se otvarati. Sam je pronalazio načine da učini ono što je njegovom organizmu bilo neophodno. Na primjer, preporučili su nam vježbe disanja. Ovo je vrlo korisno za mozak, ali sa ovom djecom to se često radi nasilno. Ne treba kriti da se sa svima njima to često radi silom. Mi nismo mogli.

Plakala sam i odustala od te ideje. Postojala je ideja da ga naučimo roniti – također na silu – ali i tu se moje srce nije složilo. I hvala Bogu na tome. Zato što je iznenada na odmoru počeo roniti sam. Svaki put je pokušavao zaroniti dublje i duže. Mogao je to raditi cijeli dan, od jutra do mraka, bez vanjskog pritiska.

U stvari – to je ta vježba disanja, koja mu je bila toliko potrebna. On je ronio i ronio, bilo mu je sve bolje i bolje, ponovo je ronio. Ovo je samo jedan primjer – tako se sve “samo” riješilo i sa drugim, za njega važnim, stvarima – masažom, razvojem motoričkih sposobnosti, crtanjem, pisanjem …

Bog se nalazi u srcu svakog živog bića. Tamo je njegovo predstavništvo, veleposlanstvo, nazovite to kako hoćete. A to znači da u njegovom srcu postoji sve što mu je potrebno. Što jača bude njegova veza sa vlastitim srcem, to će djetetu biti lakše živjeti, osjećati što je važno i korisno za njega.

Kada sam shvatila da sam nemoćna, da sam sama po sebi – ništa, da ne mogu ništa učiniti za sina, to mi je otkrilo beskrajne mogućnosti molitve. Molitva, koja je pomogla ne samo mom sinu, već i meni samoj – da se izborim sa preživljavanjima, brigama i strahovima. I tko zna, kome je od nas bila potrebnija i kome je donijela više koristi.

Molitva za djecu

U svakoj religiji postoje takve molitve, često su one upućene ženama – na primjer, Bogorodici. Postoje i zaštitne molitve za djecu, postoje molitve za njihovu budućnost, sudbinu i tako dalje.

U svim tradicijama i kulturama, majke su čitale takve molitve, tekstove, zaštitne mantre nad djecom dok spavaju, prije nego ih negdje puste – čak i u školu, a posebno za vrijeme bolesti, tijekom teškog razdoblja života djeteta, kada joj se odjednom srce ispuni brigama.

To je bila glavna obveza majke – da sluša svoje srce i na vrijeme radi takve važne rituale. Mogu se naći gotove riječi i propustiti ih kroz svoje srce, jer čak i čitanje takvih molitvi – iscjeljuje. Prvenstveno naše srce. Ranjeno srce ne može grijati druge ljude.

Sve njegove sile su usmjerene unutar svoje rane, svoje boli i dok ono ne zaživi, ne proradi, nećete moći ništa dati nekom drugom. Možete se moliti svojim riječima. Podijeliću ono što je uobičajeno u mojoj molitvi za djecu. Iako je ovo intimno djelo, pomoći će vam odmah.

1. Zahvalnost. Hvala ti, Gospodine, što si mi podario djecu.

Kako se može za nešto moliti, ako ne priznamo ono što nam je već dano? Kako se može podcjenjivati značaj takvog božanskog događaja kao što je rođenje djeteta? Za ovo se može uvijek zahvaliti. Toliko žena mašta o ovom čudu, čekaju, nadaju se, a meni je već dano.

I to me raduje svaki dan. Moja mala sunca, moja blaga, na kraju krajeva i nisu moja. Oni su – Božja djeca, a ja sam samo njihov privremeni pomoćnik i zaštitnik u ovom svijetu.

2. Pomozi mi da se promijenim!

Naše molitve često se svode samo na riječ “Daj” – daj mi zdravlje, mužu pamet i novac, djeci – petice u dnevniku. Ali u čemu je problem? Tko želi da mu cijelo vrijeme, dolaze ljudi s ispruženom rukom, koji se ne žele mijenjati, a uzroke svojih problema vide samo u drugima?

Pokušajte moliti Gospodina da promijeni vaše vlastito srce, da postanete tolerantniji prema hirovima djece, naučite vidjeti osobu u njima, naučite im vjerovati, naučite im pomagati u rastu i da shvatite kada ih treba kazniti – i kako to učiniti.

Vjerujte mi, kada mijenjamo naše srce i svijet se mijenja, a naša djeca – oni puno bolje od svih osjećaju mijenjanje našeg srca, kao mali termometri, brzo reagiraju na naše osobne transformacije. Često su problemi djeteta – određeni signal za nas odozgo, signal da trebamo u nama samima nešto promijeniti.

Što prije to uvidimo, shvatimo i promijenimo, brže će se riješiti problem. Istina, on se ne riješava uvijek onako kako to mi želimo.

3. Štiti moju djecu iznutra, iz njihovih srca.

Zaštita može biti različita, ali po mom mišljenju najbolja je ona koja dolazi iznutra. Kada djeca sama osjećaju, što je dobro, što je loše, što se može, što ne može.

To je upravo ono što im može dati Gospodin iz njihovih srca – razum za donošenje pravilnih odluka, snagu kako bi pronašli svoj put, stabilnost u svakodnevnim stresnim situacijama, mudrost, čistoću, ljubav.

Ako toga bude – sve ostalo nije strašno. Sve suvišno će tada proći mimo njih i neće ih privući, a sve što je neophodno – privući će ih. Postoji izreka: “Ako je Bog s tobom, zašto brineš? A ako On nije s tobom, u što se uzdaš?”.

Tako je i u odgoju djece. Ako je Bog s njima – nema smisla brinuti.

4. Dopusti mi da budem instrument u Tvojim rukama.

Ovo prije svega znači prihvaćanje. Prihvaćanje njihove posebnosti, njihove sudbine, njihovih lekcija. Prihvaćanje toga, da su oni došli na ovaj svijet upravo takvi i upravo s tim zadacima. Ne protivim se kada ne mogu nešto promijeniti i pomažem kada nešto ovisi o meni.

Ja sam samo instrument, a bolje je naučiti biti poslušan instrument – slušati Boga u svom srcu, vidjeti Boga u njihovim očima i naučiti slijediti taj zov.

Biti instrument znači ne zalaziti tamo gdje nisam pozvana, ne pokušavati pisati svojom tintom živote svoje djece – s kim će živjeti, koga će voljeti, što će raditi, u što će vjerovati, gdje će živjeti i kako. Potrebno je znati svoje mjesto – ne pretendirati na više, rušeći sve na svom putu.

5. To su tvoja djeca. Hvala Ti što si mi ih povjerio!

Kada nam netko ostavlja svoju djecu da je čuvamo i pazimo nekoliko sati ili dana – kako se mi s njima ponašamo? Bolje i pažljivije nego sa svojom? Ili lošije?

Obično se trudimo da im posvetimo više pažnje i brige kako ne bi patili zbog odvajanja od roditelja i da njihovi roditelji nemaju razloga biti nezadovoljni s nama. Istina? S našom vlastitom djecom je jednostavnije. Možemo ih kazniti, naređivati im i ignorirati ih. A što ako shvatimo da to nisu naša djeca?

Ako uspijemo osjetiti da smo – samo ovlaštena osoba, ruke Boga blizu ovih duša? Hoće li se izmijeniti naš odnos prema njima, naše ponašanje? Sigurna sam da hoće. Zato se u svojim molitvama unutra sebe vraćam tom osjećaju.

Nisam ja stvorila njihove duše i njihova tijela. Ja sam samo njihov skrbnik u ovom svijetu. Molitva – to je intimno djelo. Pokušajte je prakticirati, kod vas će se vjerojatno pojaviti vaše viđenje, vaše riječi, slike i svakako će se pojaviti prvi rezultati.

Uvjerena sam da je molitva – jedini bezbolni način na koji možemo promijeniti svoj odnos s djecom i što su starija djeca, češće se za njih treba moliti, umjesto da ih kažnjavamo, okrivljujemo, vičemo i tako dalje.

U knjizi Storm Omartian – a “Snaga roditeljske molitve” nalaze se “Molitve za odraslu djecu” i gotovi predlošci molitvi za razne prilike.

Nemojte misliti kako je ovo besmislica i mit. Ne podcjenjujte ono što ne možete vidjeti svojim očima.

Gledajte srcem – i vidjeti ćete koliko toga može majčina molitva zaštititi, sačuvati i promijeniti.

Olga Valyaeva

Izvor: bebamur / valyaeva