Hvaljen Isus i Marija, poštovani čitatelji. Neka vas vodi i prati mir i dobro.

Šesta Vazmena nedjelja nastavlja se na temu trsa i loze – temom ljubavi. U prvi mah se možemo pitati kakve veze slika trsa i loze ima s ljubavlju. Ima. Zato što ljubav dobro razlikuje, ali ne stvara razlike i ne briše postojeće razlike. A svatko je različit. Mi smo u odnosu na Isusa različiti kao što je različit trs od loze, ali mogu ići zajedno.

To je veličina ljubavi. Ne ''ili, ili'' nego ''i, i'' ali svatko na svoj način, svatko na svojoj razini. Zato otpada zavist, otpada ljubomora – rađa se ljubav. Jer Bog radost daje, to je jedan od darova Duha Svetoga. Radost koja se umnaža dijeljenjem i koja nestaje zgrtanjem – škrtošću, zatvorenošću u sebe. ''Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio''. To je veća zahtjevnost ljubavi nego ''kako tko tebi, tako i ti njemu'', ili: „dajem da daješ“.

Ne, sve dajem zato jer mi je sve darovano. Dajem bez obzira kakav će biti uzvrat. Hoće li će biti šutnja, zaborav, prezir ili zahvalnost. Na meni je da dajem što mi je darovano. Nemam pravo to privatizirati, nemam pravo to zadržati za sebe, nemam pravo to naplaćivati. Nemam pravo naplaćivati ljubav. Ljubav se ne može kupiti. To je dar koji se prima otvorenošću srca. I zato je Bog ljubav, a ljubav je stvaranje zajedništva, ljubav je...neizreciva. Možda najviše u šutnji dolazi do izražaja govor ljubavi.

Bog nam daruje radost i u patnji. Ljubav koja grli i ljubi križ svoj, brata bližnjega, i na taj način trpljenje pretvara u strpljenje, nemoć u moć, patnju u radost, tugu u oduševljenje. ''Ljubav nije ljubljena'', govorio je sveti Franjo, životom i riječima, ali je bio svjedok da ljubav može biti ljubljena. Da možemo iz ljubavi prema „raspetoj ljubavi“ dobiti Njegove rane, vidljive ili nevidljive. Uzimati rane bližnjih kao da su naše vlastite i liječiti ih, a onda drugima donositi zdravlje Kristovo, kao da se radi o nečem najnormalnijem.

Ljubav raskrinkava sebičnost i pretvara je u nesebičnost. Ljubav se ne boji trpljenja jer je zrela. Ako se ljubav boji trpljenja, znači da još nije zrela, znači da je na razini simpatije i antipatije, na razini sviđanja. Ljubav se ne boji ni svađanja jer tko se voli taj se i svađa (samo se valja truditi da sunce ne zađe nad tom svađom). Ali svrha svađe nije da se udaljimo nego da se razumijemo bolje, jer svatko polazi sa svojih pozicija. Zato ljubav uključuje dijalog.

Snošljivost je najniži stupanj ljubavi, to je tolerancija. A dati život za drugoga, to je najviši stupanj ljubavi. Evo Isus je taj i zato nas poziva da je On mjera naše ljubavi, a to znači ljubiti bez mjere. U ljubavi nema straha. A čega je nas strah? Možda ljubavi?!
Zavolimo strah pa će i strah pobjeći glavom bez obzira i ostat će povjerenje, a povjerenje će nas uvesti u ljubav kao u bračnu ložnicu, po nadi.

Vjera, ufanje i ljubav - to troje, a ''najveća među njima je ljubav'', kaže sveti Pavao, koji je mrzio kršćane, a kasnije je napisao vrhunske riječi o ljubavi prema ljubavi koja je Bog, ali nam se daruje. To je pobjeda progonjenog Isusa u kršćanima da svlada progonitelja Savla i pretvori ga u Pavla. Ljubav zato ne uništava neprijatelje nego neprijateljstvo, a neprijateljima pomaže da postanu prijatelji.

''Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam!'' Gospodine svaka želja tvoja za nas je zapovijed. Ljubav je zapovijed na razini duha. Dio zakona duha, koji nadilazi zakone mrtve materije. Zakone materijalističke škrtosti i sebičnosti, pobjeđivajući je duhovnom darežljivošću. Zato se ljubav ne da zaustaviti unutar vlastitog srca. A ako je ipak tako, onda ono beznadno grca.

Jednom me je jedan kolega upitao: „Kako si?“ Rekao sam: ''Vrlo savršeno''. On se vrlo začudio nad mojim odgovorom tvrdeći da je to pretjerivanje. A onda sam mu rekao: „Znaš li zašto je to tako?'' ''Ne!'' ''Pa zbog tebe, jer čaša se moja prelijeva za tebe.'' Da ne bismo prolijevali ljubav bezveze oko sebe, radije je prelijevajmo u srca. ''Natankajmo'' ljubav Kristovu kroz naše u tuđe srce, a da ne moramo baš na sva usta i na sva zvona o tome trubiti.

Ljubav radi u tajnosti, ali ne zabija nož u leđa nego ga potajno vadi iz leđa i pravi se nevješta u smislu ne znajući tko bi bio taj dobročinitelj. Neka te ljubav vodi i ne boj se krivih koraka. Ljubi i čini što hoćeš. Ako ispravno ljubiš i ako na Božji način ljubiš, onda to što hoćeš neće biti dvosmisleno, nego će biti radost spašenoga koji pomaže nespašenima da otkriju, prepoznaju krik vlastitog srca za slobodom i da im bude udovoljeno na način kako to Bog hoće. Ne s visine nego solidarizirajući se sa najpotrebnijima, poštovani čitatelji.

Fra Miroslav Bustruc