LEGENDA O SLAPOVIMA

MULTNOMA

 

       Poglavica plemena Multnoma imao je prekrasnu kćer. Ona mu je bila osobito draga, jer je sve svoje sinove bio izgubio u okršajima s drugima plemenima. Stoga se nadao da će udati kćer za dostojnoga ratnika, i tako steći unučad - radost svoje starosti.

       I uistinu, otac je poslije duga biranja izabrao muža svojoj kćeri - mladoga ratnika iz susjednoga plemena Klatsop. Bude dogovoreno vjenčanje, i na dan svadbe, otpočeše velike i slavne svečanosti, u kojima su se natjecali najbolji konjanici, plivači, strijelci, plesači...

       No usred najvećega veselja na selo se spusti taman oblak nesreće. Iznenada, ljude ophrva čudna, nagla bolest. Naprosto su padali iznemogli, i više nisu ustajali. Stade ih jauk i zapomaganje, ali nitko nije znao što činiti.

       "Veliki se Duh rasrdio na nas," rekoše ljudi jedni drugima.

       Sastade se veliko vijeće. Na vijeću se pojavi starac, kojega dugo vremena ne bijaše u selu, jer je samovao u planinama. Mnogi su mislili da više i nije među živima. On je bio vrač i vidovnik plemena. Starac progovori:

       "Došao sam, jer je vrijeme da kažem ono, što sam čuo od svojega oca u mladosti. On mi je rekao da će na moj narod sići neka velika bolest, kad ja već budem star čovjek. Veliki Duh traži žrtvu - djevojka čista srca trebala bi položiti svoj život za ozdravljenje plemena. Ona bi morala skočiti s visoke litice iznad Velike rijeke."

       Kad su to čuli ostali, pognuše glave, i raziđoše se u šutnji. No vijest brzo prostruji selom. Mlade se djevojke zavukoše u šatore, očekujući da će se neka od njih odlučiti na žrtvu. Ali nijedna to ne učini.

       Za to vrijeme nevjesta i ženik uživali su u međusobnoj ljubavi. Njih nije taknula strašna boljka. No kad je prošao dan i sišla večer, nevjesta primjeti na licu svojega muža znakove nadolazeće bolesti. Ona donese vode u krčagu, opere lice mužu, i ostavi krčag kraj njegove postelje. I klizne u noć, a da je nitko nije vidio.

       U zoru stiže do visoke litice. Pope se na njezin vrh, i čekaše sunce. Kad je sunce, veliko i sjajno, odskočilo od obzora, mlada žena okrenu lice k nebu, podiže ruke, i reče:

       "Veliki Duše, rasrdio si se na moj narod. Hoćeš li ukloniti ovu nevolju, ako ja položim za to svoj život? U mojemu je srcu samo ljubav i mir."

       Ona zatvori oči i skoči u ponor.

       Toga istoga jutra, ljudi stadoše tajanstveno ozdravljivati. Puni radosti, smijali su se i plesali na suncu. Odjednom, netko od njih upita:

       "Što je uzrok te nas je bolest napustila?"

       Poglavica tada pozove sve djevojke sela. Samo je jedna manjkala. Njegova kći.

       Mladi ratnik, njezin muž, pohita njenim tragom, a ostali su ga slijedili. Kad su se uvečer našli na vrhu litice, ugledaše u dubini djevojčino tijelo. Šutke siđoše, i ukopaše je na mjestu gdje je pala.

       Onda se njezin otac pomoli Velikom Duhu:

       "Oče, daj nam znak da si moju kćer, a tvoje dijete, dočekao onako, kako njoj dolikuje."

       U taj čas poče s litice u dubinu padati slap srebrne boje. Oko njega se uskovitla koprena bijele pjene. Na mjestu gdje je slap padao, ubrzo se stvori maleno jezero.

       Kažu da se pred zoru, na obali jezerca, katkada vidi lik mlade i lijepe žene. Ona zamišljeno gleda put vrha litice, odakle je skočila da bi spasila svojega dragog, i svoj narod.

 

(Bajka indijanskoga plemena Multnoma, prevela i prepričala V.K.) preuzeto iz knjige VRLINE MIRA koju je, kao zbornik priča, sačinila Vesna Krmpotić