Prijateljica je telefonirala prijateljici rekavši da su joj prijatelji iz Pariza poslali priču "Kristal". "Priča je," kazala je, "nešto što ti moram ispričati gledajući te u oči. Doći ću predvečer".
Ali nije došla. Nešto je u međuvremenu iskrsnulo, kako to već biva.
Drugo jutro uskočila je nova zapreka, i prijateljica opet nije došla da bi, gledajući prijateljicu u oči, ispričala priču o kristalu.
Trećega je jutra prijateljica otputovala kući, na selo, jer je tako bilo utanačeno još prošloga tjedna.
Prva prijateljica tada je sjela za pisaći stol, namjerna napisati priču o kristalu. Prije no što je krenula, ogledala se po sobi-i-stanu, kao da traži znak za valjan smjer. Najprije je na oltaru ugledala kristalni svijećnjak. Onda joj je pogled pao na stol u blagovaonici, gdje je svjetlucala kristalna čaša s nedopijenim vinom. Naposljetku, podno ogledala, sijevnula je put nje kristalna ogrlica. Gledajući te tri stvari, svijećnjak, čašu, i ogrlicu, dokučila je da ona u prvomu redu gleda sam kristal - kristal u različitim predmetima. Predmeti su bili tu da ju skrenu s puta prema kristalu. Eh, neće. I započela je priču, brzometno.
"Kristal u obliku svijećnjaka stajao je na kućnomu oltaru.
Svjetlo svijeće titralo je na kristalu, bljeskovito se lomilo; ali sam je kristal ostajao nepomičan, nedodirnut, nepokrenut, hladan na dodir.
Svjetlo svijeće ga je upitalo: "Otkuda tebi ta nedodirljivost? Gle, opsjedam te, a ti si mi nepodatan, meni, svjetlosti! Znaš li što radi ljudsko oko kad ga dotaknem? Što radi ruža, što oblaci, suncokreti, pčele? Što radi svekoliko voće? A od tebe nema ni tračka uzvrata, ti ne radiš ništa, s tobom se ne zbiva ništa, osim što meni dopuštaš da, odbijajući se od tebe, odrazno zabliještim. Drugim riječima, odbijaš me, i to je sve što mi radiš"!
Tako je žalovito govorilo svjetlo svijeće; ali kristal ne reče ništa.
Kristal u obliku čaše mirovao je na stolu. U njemu je iskrilo pjenušavo vino. Govorilo je vino:
"Zar nisi pijan od mene, oj kristalu? Kako to da si tako dalek i nedostupan? Sve se stvari ovoga svijeta prožimaju, međusobno se nadahnjuju, a ti, gle, kao da nam nisi rod".
Kristal u obliku ogrlice kružio je oko nečijega labuđeg vrata. I opet se oglasi sličan prigovor. I opet je kristal šutio.
Naposljetku je jednoj rosici sjelo u pamet o čemu se radi.
"Oj sestre i braćo od rosnoga plemena, pogodilo me otkriće od kojega umirem"! zatitrala je rosica. "Sada znam kako treba s kristalom"!
"Čujmo, čujmo"!
"Nije, mili rosnici, stvar u tomu da mi prodremo u kristal! Čak ni u tomu da ga sobom orosimo! Stvar je u obratnomu postupku - da se mi otvorimo kristalu! Da mu se predamo! Da kristal uđe u nas! Sa svim svojim nedohvatom da uđe u nas"!
"Ali kako to izvesti"? zapjeni se u kristal-čaši. "Kako da se gusti i tvrdi kristal rastopi u vinu - ili u bilo kojemu eliksiru omame"?
""Kako" - to nije naše pitanje! Naša je jedino odluka da bude tako", objavi hlapeća, mudra
Rosica to odtitra i nestane".
Kad se prijateljica vratila sa sela i stigla u posjete prijateljici, one se obje, istodobno, pogledaše s četiri kristalna, rosna, svjetlosna udara prepoznavanja.
Vesna Krmpotić, iz zbirke priča PRIČE PJEVICE
bglavac
edin.kecanovic
