KRATKI IZLET

 

Jedna je žena sanjala da pije jutarnju kavu, i da je budna. Da čita

novine, također budna. I da to čini, to s novinama i kavom, kako bi zavarala posao koji ju čeka u radnoj sobi. Tako je ta žena sanjala, i nije bilo ni najmanje različice između njezina sna i jave.

        Potom, u trenu trena, vidjela je svoju preseobu uvis, na kat više, u svemir tananih energija. Ne u paralelni, već u nadređeni svemir.

        "Jesam li umrla"? pitala je, ne znajući koga. I netko, ne zna se tko, odgovorio je:

        "Kao prvo, i kao što znaš, nema smrti. Samo si svukla već istrošenu kabanicu. Ali posao zbog kojega si, s kojim si, posao koji si, taj posao nisi završila. Zato si sada tu".

        "Pa kako ..."? viknula je preneražena. "Kako ću svoj posao ovdje dovršiti, ako je uopće dovršiv"?

        "Ovdje se takav posao ne dovršava, to jest, ne dovršava se posao koji je namijenjen zemaljskim čestinama i gustinama. Ovdje je glavni posao razumijevanje".

        "Razumijevanje čega"?

        "Toga da se posao mora dovršiti na vrijeme. Toga da se shvati zašto se odugovlačilo. Toga da se shvati tko uistinu radi taj posao. Toga da se shvati da je taj posao na radost... kako tvoju, tako i tvojih bližnjih".

        Jedno se vrijeme šutjelo. A onda će posjetiteljica tiho, skrušeno:

        "Shvatila sam. I hvala ti... A sad bih te nešto upitala - tebe koga ne vidim, ali te osjećam bliskim - eto, upitala bih te smijem li malo prošetati ovim krajem? Ovdje je sve tako stvarno. Smijem li poći u posjet učiteljima, na razgovor s roditeljima i davnim prijateljima - ukratko, smijem li krenuti u razglede ovoga svijeta"?

        "Dakako da smiješ. Trebat će ti tri, četiri ovdašnja života za to".

        Svejedno, ona je krenula. Prolazili su životi, nejednoliko ubrzano, munjevito usporeno, prolazili su zaustavljeno, kao nepomična freska.

         

        Kad je odživjela sve te sporohode i hitromete onozemnih života, opet se našla u snu iz kojega je bila šiknula uvis. Ovdje, na katu niže, sve je trajalo  sekundu, dvije. Nastavila je sanjati da je budna, da je zemaljski budna. Osim što je nastavila znati da ju čeka nezavršen posao, tamo u radnoj sobi, osjetila je s tim u svezi i nešto novo: jarku, neodoljivu želju da posao još danas dovrši.

        Uzela je šalicu još uvijek vruće kave, malo uzdrhtalom rukom. Sve je bilo bezazleno isto - osim te uzdrhtale ruke. Osim te uzdrhtale ruke.

        A okolna bezazlenost podsjeti ju na strahotnu nemjerljivost, na veličanstvenu neusporedivost svjetova i vremena.

        Novine, još uvijek jutrošnje, podsjetiše ju na vječnost. 

 

Obično pitanje: Biste li voljeli neki takav izlet? Ako ne, zašto? Ako da, zašto?

         

Vesna Krmpotić, iz zbirke priča PRIČE PJEVICE (Svibanj, 07., Bgd.)