44. KAKO VOLIM S TOBOM ČAVRLJATI

Kako volim s Tobom čavrljati

u autobusu od stanice do stanice,

kada je vrijeme izbrojano,

kad svaki metar puta kaže:

“Požuri, kaži što ti je u srcu!”

Kako volim osloviti Tvoje bezmjerje

u ovomu izmjerenu i izbrojanu svijetu,

u vožnji od ulaska do izlaska!

I kako si obilat i rastrošan tada,

kad se runi piramida tijela,

sačinjena od pijeska dana,

od zrnaca, koje se jedno po jedno

vraćaju majci pržini.

Saslušaj me, vječnosti,

dok još traje moja vožnja,

dok još nije potrošen datum moje karte,

saslušaj mi molbu da se nađes za volanom

ovoga autobusa,

onakva, vječnosti, kakva jesi -

ničim određena, nigdje usmjerena,

a stanice, a cesta, a putnici, gdje su da me pitaš,

i ja da ne znam.

Saslušaj me na trenutak, vječnosti...

“Bijela kula”, knjiga 71. Zapisala Vesna Krmpotić