1. Prije nego što demon bude otkriven. Demon izazi­va tjelesne i duševne poteškoće zbog kojih se oboljeli i liječi kod liječnika od kojih nijedan ne naslućuje pravi uzrok bolesti. Liječnici katkad dugo liječe i iskušavaju razne lijekove koji uvijek ostaju bez učinka. Zbog tog je razloga uobičajeno da pacijenti često mijenjaju liječnike i prigovaraju im da ne razumiju njihovu bolest. Mnogo je teže liječenje psihičkih bolesti. Stručnjaci često ne mogu ništa ustanoviti (što se često događa i pri fizičkim tego­bama), tako da tada dotična osoba u očima svojih bližnjih važi kao "umišljeni bolesnik". Za te je bolesnike teško opterećenje to što ih drugi ne razumiju i ne vjeruju im. Nakon što su uzalud kucali na vrata službene medicine, gotovo uvijek potraže prije ili kasnije nekog liječitelja ili još gore magičara, vračara i fetišista.

Onaj koji se obrati egzorcistu (po savjetu prijatelja, veoma rijetko svećenika), obično je već prije posjetio niz liječnika i tada bio razočaran; ali u mnogim je slučaje­vima već bio i kod magičara i sličnih. Pomanjkanje vjere povezano s velikom uzdržanošću Crkve na tom području -koja se ne može opravdati-, čine razumljivim takvo vladanje. Često je sretna slučajnost ako se nekome prepo­ruči odlazak egzorcistu.

Moramo znati da demon ni u slučajevima potpune op­sjednutosti (o kojima on sam govori i postupa posve na svoju ruku) ne djeluje bez prestanka, već mijenja svoje akcije (takve se promjene tada općenito nazivaju "kriza­ma") s dužim ili kraćim stankama za odmor. Osoba koja je pod njegovim utjecajem može obavljati svoj posao ili studirati -osim u posve teškim slučajevima- i prema vani izgladiti posve normalno, ali jedino ona sama zna koliko je napora zapravo to stoji.

 

2. Tijekom egzorcizma. Demon čini u načelu sve da ne bude otkriven ili da barem prikrije težinu opsjednu­tosti, iako mu to uvijek ne uspijeva. Katkad biva prepo­znat zahvaljujući snazi egzorcizma već pri prvoj molitvi. Ali ponekad je potrebno više egzorcizama. Sjećam se ne­kog mladića koji je pri prvom blagoslovu pokazao tek malo sumnjivih znakova. Mislio sam kako je to lak slu­čaj, kako ću ga uspješno riješiti ovim i još pokojim bla­goslovom. Slijedeći je put počeo bjesnjeti, galamiti i uda­rati oko sebe i ja sam mogao započeti s pravim egzorciz­mom tek nakon što su ga četvorica snažnih muškaraca uspjela čvrsto držati.

U drugim se slučajevima mora pričekati Božji čas. Mislim na jednu osobu koja je bila kod više raznih eg­zorcista-, pa i kod mene-, a da oni nisu mogli ustanoviti nešto osobito. A tada se odjednom pokazao đavao u svom pravom obličju i otada se moglo učinkovito nasta­viti s radom na tom slučaju sve do oslobođenja te osobe. U nekim slučajevima pokaže demon svu svoju snagu, već pri prvom ili dugom blagoslovu, a ta snaga varira od osobe do osobe. U drugim se slučajevima simptomi poja­čavaju. Ima opsjednutih i onih pod đavloskim utjecajem koji svaki put navode nove tegobe. Stječe se dojam da čitavo zlo koje se krije u njima mora malo pomalo izići na vidjelo kako bi se moglo ukloniti.

Demon reagira na veoma raličit način na molitve i zaklinjanja. On često prisiljava sebe da se čini ravnoduš­nim, ali zapravo trpi i trpi sve više što se više bliži oslo­bođenje opsjednutog. Neki opsjednuti uporno ostaju ne­pomični i nijemi, a na podražaje reagiraju samo očima. Drugi se opiru i mora ih se čvrsto držati da ne bi sebe povrijedili. Neki opet jauču, osobito kad se stola pritisne na bolno mjesto - kako poučava obrednik - ili kad se iz­nad nje načini znak križa ili se ona poškropi blagoslov­ljenom vodom. Tek malo njih bjesni i viče i njih moraju rođaci ili pomagači čvrsto držati.

Demoni su obično suzdrživi pri govoru. Obrednik stoga upozorava da se ne postavljaju pitanja iz radozna­losti, već da se pita samo ono što koristi liječenju. Najpri­je se pita za ime. Za demona koji se nerado očituje znači otkrivanje svoga imena svakako poraz. A ako ga je rekao, tada se pri svim sljedećim egzorcizmima protivi ponoviti ga. Zatim se pita đavao koliko je demona nazočno u tije­lu. Može ih biti mnogo ili malo, ali uvijek postoji vođa koji ima ime navedeno na početku. Ima li demon ime iz Biblije ili sačuvano predajom (na primjer Sotona, Belzebul, Lucifer, Zàbulon, Meridiano, Asmodai), tada se radi o važnom demonu koji se teško pobjeđuje. Ali ta težina ovisi i o snazi kojom je demon zadobio neku osobu pod svoju vlast. Ako je u tijelu više demona, tada je vođa uvi­jek taj koji odlazi posljednji.

Težina opsejdnutosti pokazuje se i u reakciji demona na spominjanje svetih imena. Đavao obično ne izgovara takva imena, a ni ne može ih izgovoriti. On ih nadomje­šta drugim izrazima: "On" označava Boga ili Isusa, "Ona" Majku Božju. Katkad on kaže "tvoj vođa" ili "tvo­ja gospođa", da bi tako imenovao Isusa ili Mariju. Ako je opsjednutost veoma jaka i demon ima visok položaj (ponavljam da demoni zadržavaju položaj koji su imali kao anđeli), tada je moguće da on izgovori Božje i Bogorodičino ime, ali uvijek skupa sa strašnim kletvama.

Mnogi vjeruju - iz meni nerazumljivih razloga -, da su zli duhovi brbljavi. To nije točno. Demoni ne vole go­voriti, a ukoliko neki put i počnu brbljati, tada govore pr­ljave stvari, kako bi zbunili egzorcista i izbjegli njegova pitanja. Ali postoje i iznimke. Jednom je pater Candido pozvan da pribiva egzorcizmu nekog svećenika koji se hvalisao kako ne vjeruje u zle duhove.Svećenik se dodu­še odazvao pozivu, ali se ponašao na preziran način, skrstio ruke, nije molio s patrom Candidom (što nazočni uvi­jek moraju činiti) i ironično se smiješkao. Odjednom mu se obratio demon: "Ti kažeš da ne vjeruješ u mene. Ali vjeruješ u žene, da, u njih vjeruješ. I te kako vjeruješ u njih!" Postiđen se svećenik posve tiho povukao i kad je stigao do vrata, žurno je nestao.

Drugi put je demon izbrbljao grijehe, kako bi obes­hrabrio egzorcista. Pater Candido je egzorcirao nekog mladića koji je u sebi imao zvijer. Demon ga je pokušao obeshrabriti: "Zar ne vidiš da s ovim ovdje gubiš vrije­me? On nikada ne moli, redovito svraća u... vara ..." A zatim je uslijedila druga lista grijeha. Na kraju egzorciz­ma predložio je pater Candido mladiću da se na uobiča­jeni način ispovijedi. Ali on nije želio ni čuti za to. Mo­rao je biti gotovo nasilu uguran u ispovjedaonicu i tada je odmah rekao da nema što ispovjediti. Pater Candido ga je upozorio na grijehe što ih je odao demon i nesretnik je bio sve više zbunjen i morao priznati svu krivnju. Na kraju mu je pater Candido mogao dati oproštenje i mladić je pri odlasku rekao: "Ništa više ne razumijem. I ti sve­ćenici sve znaju!"

Obrednik preporučuje i da se pita od kada se zao duh nalazi u dotičnoj osobi, iz kojih razloga i da se postavlja­ju slična pitanja. U jednom ću drugom poglavlju govoriti o ispravnom vladanju pri urocima, te o još nekim pitanji­ma koja se trebaju postavljati. Ovdje bih želio sad odmah ustvrditi da je đavao kralj laži. On zna odlično okriviti ljude, kako bi izazvao sumnjičenja i neprijateljstva. Đa­volski se odgovori moraju uzimati s mnogo opreza. Ispi­tivanje đavla općenito ne smatram osobito vrijednim. Ta­ko se na primjer događa da on na pitanje kada će izaći iz dotične osobe, navede određeni dan, jer se osjeća stjera­nim u škripac, ali tada ne ode taj dan. Egzorcist s iskus­tvom patra Candida, koji točno zna koji tip demona ima pred sobom i čak može pogoditi njegovo ime, postavlja malo pitanja. Jednom je na pitanje o imenu čuo odgovor: "Ta znaš ga!" A tako je i bilo.

Demoni često posve spontano govore ako se radi o teškoj ospjednutosti i time pokušavaju egzorcista obes­hrabriti ili prestrašiti. Često sam čuo rečenice poput ovih: "Protiv mene ne možeš ništa učiniti" ili "To je moj stan. Tu mi se sviđa i ostajem" ili "Samo gubiš vrijeme" ili prijetnje poput: "Požderat ću ti srce" ili "Ove noći nećeš oka sklopiti od straha" ili "Poput zmije ću se uvući u tvo­ju postelju" ili "Izbacit ću te iz kreveta". Ali tada šuti kad mu dajem odgovore poput: "Ja se nalazim pod Bogorodičinim zaštitnim ogrtačem, što mi ti možeš učiniti?" ili "Mene štiti arhanđeo Gabrijel, pokušaj se samo boriti protiv mene" ili "Za mene se anđeo čuvar brine da ne bu­dem napadnut; tu ne možeš ništa učiniti".

Uvijek se mogu naći i slabe točke zlih duhova. Neki se ne mogu oduprijeti znaku križa koji se načini iznad stole koja se položila na bolno mjesto. Drugi ne podnose dah u lice. Neki se svim snagama protive škropljenju bla­goslovljenom vodom. Zatim ima rečenica ili molitava egzorcista, na koje đavao gnjevno reagira ili čak gubi svoju snagu. Takve se rečenice moraju ponavljati, kao što savjetuje i Obrednik. Egzorcizam može trajati dugo ili kratko; to ovisi o prosudbi egzorcista, već prema okolno­stima. Često je korisna i nazočnost liječnika, ne samo za prvu dijagnozu, već i kao savjetnika tijekom egzorcizma; prije svega ako opsjednuti nije dobra zdravlja (na primjer pri srčanim tegobama), ali i onda ako se egzorcist ne osjeća dobro. Liječnik može tada preporučiti da se egzor­cizam okonča. Ali egzorcist obično sam zna kad mora prekinuti.

3. Prije nego što demon napusti žrtvu. To je razdoblje veoma teško, a može i dulje potrajati. Demon pokazuje s jedne strane da je izgubio snagu, a s druge strane poku­šava pojačeti posljednje napade. Protivno normalnoj bo­lesti pri kojoj je pacijentu sve bolje, sve dok ne bude po­sve izliječen, čini se da je opsjednutom sve gore. Kad vi­še ne može, tada dolazi do oslobođenja. Nije baš uvijek tako, ali veoma često.

Demon koji napušta čovjeka gotovo je uvijek osuđen da ode u pakao, da zauvijek umre, da izgubi svaku mo­gućnost uznemiravanja ljudi. On izražava to stanje očaja tijekom egzorcizma često opetovanim povicima: "Ja umi­rem, umirem", "Ne mogu više", "Dosta, ubit ćete me", ili "Vi ste ubojice, krvnici, svi su svećenici ubojice" i sli­čno. On sada govori posve drukčije nego pri prvim egzorcizmima kad je govorio: "Ne možeš učiniti ništa protiv mene". Sada govori: "Ubit ćeš me, pobijedio si me". Dok je ispočetka govorio kako ne misli otići, jer mu je tu dobro, sada jadikuje kako mu je loše i kako želi oti­ći. Svaki je egzorcizam doista poput tučnjave s demo­nom: on trpi, ali isto tako izaziva boli i slabost u opsjed­nute osobe. Čak dođe tako daleko da on priznaje kako mu je tijekom egzorcizma gore nego u paklu. Kad je pater Candido jednog dana egzorcirao neku osobu i bio kratko pred njezinim oslobođenjem, rekao je demon posve otvo­reno: "Misliš li da bih otišao kad mi tu ne bi bilo gore?" Egzorcizmi su za njega postali doista nepodnosivima.

 

Da bi se moglo pomoći osobama koje su na putu oslo­bođenja, mora se imati pred očima i drugi vid: demon po­kušava prenijeti svoje vlastito stanje na opsjednutog. Ako on sam više ne može, tada daje žrtvi osjećaj nepodnosive slabosti; ako je očajan, tada pokušava prenijeti svoj očaj na opsjednutu osobu; ako misli da je na kraju, da nema više nade u daljnji život i ne može više pravo misliti, tada daje opsjednutom čovjeku dojam da je sve svršeno, da je njegov život na kraju i budi u njemu uvjerenje daje lud. Te osobe često pitaju egzorcista upravo to: "Kažite mi is­kreno, jesam li lud?" Egzorcizmi postaju za opsjednutog sve mučnijima i zato se katkad ne drži dogovorena do­laska, ako ne dođe u pratnji ili nije prisiljen doći. I ja sam već imao slučajeva kad su osobe kratko prije oslobođenja prekinule s egzorcizmima. Kao što takvi "bolesnici" tre­baju potporu da bi molili i odlazili u crkvu primati sakra­mente jer to sami ne bi činili, tako trebaju i pomoć da bi se podvrgnuli egzorcizmima, osobito u odlučujućoj završ­noj fazi, i moraju se stalno hrabriti i poticati.

Tim teškoćama pridonosi bez sumnje tjelesni umor i izvjesna demoralizacija, jer je opsjednuta osoba uvjerena da je njezina bolest već postala neizlječivom.

4. Poslije oslobođenja. Važno je da oslobođena osoba ne zanemaruje svoj ritam molitve, učestalosti primanja sakramenata i obveza kršćanskog života. Ona bi se osim toga i poslije oslobođenja trebala uvijek iznova dati bla­gosloviti, jer dosta se često događa da đavao ponovno napadne i pokuša se vratiti. Ne smije mu se otvoriti nijed­na vrata. Možda bi se umjesto o oporavku trebalo govori­ti o vremenu jačanja koje ja potrebno da bi se sačuvala oslobođenost od đavolskog utjecaja. Ja sam doživio ne­koliko slučajeva recidiva. To se nije uvijek moglo pripi­sati nemarnosti onih već jednom oslobođenih koji su u tim slučajevima nastavili svoj intenzivni duhovni život. Ali drugo je oslobođenje bilo relativno jednostavno. Ako je međutim recidiv bio pospješen zanemarivanjem moli­tava i ako je dotična osoba možda opet zapala u svoje stare grijehe, tada se stanje još više pogoršava, kao što se u Evanđelju po Mateju (12, 43-45) kaže: "Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta pustim mjestima tražeći pokoja. Ali ga ne nalazi. Tada veli: 'Povratit ću se u svoju kuću iz koje sam izišao.' Kad stigne, nađe kuću praznu, pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih du­hova, gorih od sebe, te uđe i tu se nastani."

Očito je dakle, kao što sam rekao već više puta, da demon čini sve kako bi prikrio svoju nazočnost. A upra­vo nam to saznanje pomaže da razlikujemo opsjedutost od nekih oblika psihičkih bolesti pri kojima pacijent čini sve da bi skrenuo pozornost na sebe. Zao duh se ponaša dakle upravo obrnuto.

Svjedočanstvo opsjednutog

Ovo poglavlje nisam napisao ja, već jedan opsjednut čovjek koji ovdje iskreno opisuje svoj slučaj. Jer i za naj­iskusnijeg je egzorcista teško toliko se uživjeti da uvijek shvaća što se zbiva u opsjednutom. Ono što izgleda kao srednje teško opterećenje, može prikazivati smetnje koje i sam pacijent teško može opisati. Naš je svjedok želio izraziti ono što se zapravo ne može opisati, a prije svega se nadao da će ga razumjeti svi oni koje je zadesilo isto zlo.

"Sve je počelo u dobi od 16 godina. Dotada sam bio sretan dječak, živahan i vedar, iako me pratila i neka potištenost, sjeta. Nisam to razumio, ali tada nisam od toga pravio problem. Živio sam u malom gradiću uz more, ta­ko da su mi more, nebo i krajolik bili velika pomoć da odagnam svoju melankoniju. Sa 16 godina došao sam u Rim, napustio Crkvu i počeo iskušavati sve što odušev­ljava pridošlicu u velikom gradu. Stjecao sam sva ona ekstremna iskustva koja su u malom mjestu nepoznata. Već sam uskoro upoznao ovisnike o drogama, dugokose mladiće, lopove, lake djevojke itd. Bio sam nestrpljiv da upoznam tu novu okolinu koja je veoma uzdrmala moj dotadašnji mir. Sada sam živio u novoj, neprirodnoj, pre­zasićenoj sredini koja je izazivala gnušanje.

Imao sam veoma despotskog oca koji me je strogo nadzirao i uvijek bio sa mnom nezadovoljan. Neugod­nosti i sva ona poniženja s njegove strane otjerali su me na ulicu. Otišao sam od kuće i upoznao glad, hladnoću, besposličarenje i nevaljalštinu. Živio sam zajedno s lakim djevojkama i problematičnim momcima. Već me ubrzo počelo mučiti pitanje na koje nisam znao odgovor: "Za­što živim na ulici? Zašto sam takav, dok drugi imaju sna­ge raditi i biti sretni?"

Tada sam izlazio s djevojkom koja je zlo držala jačim od dobra, govorila o vješticama i magičarima, pisala stvari od kojih bi se mogla dobiti vrtoglavica. Smatrao sam je veoma inteligentnom, jer mi se činilo gotovo nad­ljudskim pisati takve teorije o svijetu i životu. Pročitao sam sve njezine bilježnice i tada tražio od nje da ih spali, jer se u njima govorilo samo o zlu i malo sam se bojao da one leže posvuda po kući. Djevojka me poslije toga mrzi­la, a ja to oupće nisam shvaćao. Pokušao sam je izvući iz te mračne jame, ali nisam uspio. Ona me ismijala, a time i dobro što sam joj ga predložio.

Kad sam se vratio kući svojima, sreo sam drugu dje­vojku koja je bila još gora. Slijedećih sam godina bio tu­žan i nesretan i osjećao se progonjenim od svih. Okruži­vala me neka vrsta tame, više se nisam smijao i često sam plakao. Bio sam očajan i opet se pitao: "Zašto živim? Što radi čovjek na svijetu?" To nije dakako zanimalo nikoga iz moje okoline, ali ja sam u trenutku najvećeg očaja kriknuo u svojoj nutrini slabim glasom: "Bože moj, ne mogu više! Stojim tu pred tobom... U pomoć!" Imao sam dojam da sam bio uslišan, jer moja je djevojka otišla po­slije nekoliko dana u crkvu, pročistila se i obratila u re­kordnom vremenu.

Da ne bih zaostajao za njom, učinio sam isto. Pritom sam dospio u crkvu gdje su u procesiji upravo nosili kip Majke Božje Lurdske. Pozvali su me da im pomognem nositi, a ja sam to -iako sam se stidio- učinio i bio radi to­ga veoma ponosan. Pričestio sam se i bio iznenađen is­povjednikom, jer je bio tako ljubazan i pun razumije­vanja.

Pri izlasku sam rekao: "Uspio sam. Vratio sam se na pravi put". Iako dotada nisam znao što je dobro, sada sam osjetio što je to. Nekoliko sam tjedana kasnije čuo za Me­đugorje gdje se od 1981. navodno ukazivala Bogorodica. Odmah sam sa svojom djevojkom otputovao onamo, vo­đen unutarnjim poticajem, čudom što ga ne mogu opisati. Zatim smo se osnaženi vratili u Crkvu i promijenili svoj život. Sada smo voljeli Boga više od samih sebe, tako da je djevojka čak stupila u samostan, a ja sam razmišljao da postanem svećenik. Kako sam bio sretan što sam opet imao životnu motivaciju i što moj život nije bio pri kraju.

Ali to je bio tek početak, jer tu je bio još 'netko' tko sa svim tim nije bio zadovoljan. Sljedeće sam godine opet hodočastio u Međugorje, a kad sam se vratio u Rim po­čeo sam opet osjećati onu tamu kao u vrijeme prije nego što sam otkrio Boga. Tijekom nekoliko tjedana pokazala se ta slutnja točnom. To sam najprije pripisivao ponaša­nju svoga oca, nesretnim prilikama u kojima sam živio iz različitih razloga, te izvjesnom nemiru koji sam smatrao normalnim, ne shvaćajući da on za druge nije bio norma­lan. Počeo sam trpjeti kao što mi se još nikada nije do­gađalo. Znojio sam se, dobio groznicu, uopće više nisam imao snage, tako da više nisam mogao ni sam jesti, te su me drugi morali hraniti. Imao sam dojam da bolujem od nečega što nije tjelesno, što je nekako strano. Osjećao sam strašan očaj i vidio -ne znam kojim očima- tamu koja nije zamračila samo sobu u kojoj sam stanovao, već i budućnost, volju za životom i nadu u sutra. Činio sam se sebi kao ubijen nevidljivim nožem i osjećao da me onaj koji je vodio taj nož mrzi i želi više od moje smrti.

Teško je sve to opisati riječima, ali bilo je tako kao što sam opisao.

Poslije nekoliko mjeseci duševno sam se posve pore­metio i više nisam bio uračunljiv, tako da su me htjeli smjestiti u bolnicu. Nisam više shvaćao što govorim, jer sam već živio u drugim dimenzijama, u onim od kojih sam trpio. Činilo se kao da je stvarnost odijeljena od me­ne. Bilo je to kao da je samo moje tijelo bilo u tom vre­menu i na tome mjestu, dok se moja duša nalazila negdje drugdje, na nekom strašnom mjestu gdje nije bilo svjetla ni nade.

Više sam mjeseci ostao tako između života i smrti i nisam više znao što da mislim. Izgubio sam prijatelje, ro­đake i razumijevanje bližnjih. Bio sam izvan svijeta koji me više nije razumio, što nisam mogao ni tražiti, jer sam znao što je bilo u meni, ali što nisam mogao opisati. Za­malo sam zaboravio Boga. Iako sam mu se obraćao suza­ma i neprestanim jadikovanjima, osjećao sam da je On daleko, na udaljenosti koja se ne mjeri kilometrima, već neprihvaćanjima. Nešto je govorilo Ne Bogu, dobru, ži­votu, meni. Pomišljao sam na to da se obratim nekoj bol­nici, jer sam mislio da vrućica od koje sam trpio već mje­secima, ima fizički uzrok i kad bi on bio uklonjen, tada bi mi bilo bolje. Nešto sam morao poduzeti.

U Rimu me nijedna bolnica nije željela primiti samo zbog vrućice. Stoga sam se morao obratiti jednoj bolnici udaljenoj 300 kilometara, gdje sam ostao 20 dana i mo­rao se podvrgnuti svakojakim pregledima. Tada sam bio otpušten bez prava nalaza, ali s bolničkim izvještajem zbog kojega bi i atleta puknuo od zavisti: bio sam zdrav kao riba. Samo je jedna dodatna rečenica govorila kako nitko ne može sebi objasniti vrućicu i mrtvački blijedu boju lica.

Doista sam bio blijed poput lista papira. Tek što sam bio otpušten iz bolnice, gdje su se moje tegobe malo poboljšale, počela je veoma jaka kriza. Morao sam često povraćati i trpio od svega od čega može čovjek trpjeti. Osim toga sam se nalazio u području grada koje nisam poznavao. Ne znam kako sam onamo dospio. Noge su se same kretale, ruke i ostalo tijelo bili su neovisni o volji. Bio je to strašan osjećaj. Zapovijedao sam svojim udovima koji me više nisu slušali. Nikome ne želim takvo iskustvo. Kao da to sve ne bi bilo dovoljno, vratila se ona tama koja se ovaj put spustila kako na dušu tako i na tije­lo. Sve mi se činilo mračnim, kao noću, iako je bio bijeli dan. Muke su dosegle vrhunac. Vikao sam, valjao se po podu, kao da sam u sebi imao vatru i s krikom preklinjao Majku Božju: "Smiluj se... Majko, preklinjem te! Majko moja, milost za mene, jer ću umrijeti"! Boli nisu popuš­tale i muke su bile tako nepodnosive da sam izgubio i sposobnost orijentacije. Hodao sam teturajući uz neki zid i stigao do telefonske govornice. Uspio sam birati broj, dok mi je glava udarala o staklo i telefon. Jedina osoba koju sam poznavao doista je došla i odvela me natrag u Rim. Još prije nego što sam stigao onamo, shvatio sam da sam vidio pakao. Nisam bio tamo, nisam ga ni dodirnuo, vidio sam ga samo izdaleka. Ta je spoznaja promijenila moj život više od obraćanja u Međugorju. Još uvijek ni­sam vjerovao u izvanzemaljske sile i sve sam tumačio psihološkim uzrocima: nedostatna sposobnost prilagođavanja, autoritarni otac, traume iz djetinjstva, emocio­nalni slom i druge stvari koje su poput lijepog crteža mo­gle objasniti ono što se zbivalo. Pet godina bavio sam se psihologijom kao samouk i smislio shemu iz koje se mo­glo vidjeti od čega sam bolovao. Na Dan Bogorodice od dobra savjeta -vjerujem da sam molio za takav savjet-savjetovao mi je neki redovnik da telefonski razgovaram s karizmatičarom koji je bio pod strogim nadzorom bis­kupa. On mi je rekao: "Netko te je urekao da bi pomutio tvoj razum i tvoje srce. A prije osam mjeseci pojeo si ureknut plod". Morao sam se glasno nasmijati, jer nisam vjerovao ni jednu jedinu riječ. Ali tada sam se zamislio i osjetio u sebi novu nadu. Već sam posve zaboravio taj osjećaj. Mislio sam na plod i vrijeme prije osam mjeseci. 'Da, tako je', rekao sam 'doista sam prije osam mjeseci pojeo takvo voće". I sjetio sam se da isprva nisam to vo­će želio pojesti, radi instinktivne odbojnosti prema osobi koja mi ga je ponudila. Sve se podudaralo, tako da sam poslušao i savjet i prihvatio lijek koji mije bio predložen, naime blagoslove.

Tražio sam egzorcista i -nakon što sam bio ismijavan i ponižavan od svećenika i biskupa i tako vidio nagrđeno lice Crkve za što su bili krivi njezini vlastiti pastiri- na­pokon našao patra Amortha. Dobro pamtim taj dan. Tada još nisam znao što znači osobit blagoslov; mislio sam na znak križa što ga svećenik načini na kraju mise. Sjeo sam, on je položio stolu na moja ramena, a ruku na moju glavu. Zatim je počeo latinski moliti, od čega nisam ništa razumio. Poslije nekog sam vremena osjetio svježe, go­tovo ledeno strujanje od glave čitavim tijelom. Prvi put poslije gotovo godinu dana nisam više imao vrućicu. Pater je dalje obavljao svoj posao i u meni je posve polako opet oživljavala nada, dan je opet bio svijetao i vedar, pjev ptica nije više bio nalik na graktanje vrana, a vanjski zvukovi nisu više bili tjeskobni, već su jednostavno bili zvukovi. Do tada sam zaista morao živjeti s vatom u uši­ma, jer bi me već i najmanji šumovi strašno uzrujali.

Pater Amorth me pozvao da opet dođem i već sam pri izlasku osjetio veliku želju da se smijem, da pjevam i da se šalim. "Kako lijepo", rekao sam, "da je prošlo". Uisti­nu je za sve što me snašlo bio kriv netko tko me mrzio. Nije moja poremećenost bila ta koja mi je nanijela čitavo to zlo. "Tako je", rekao sam sebi. Danas su prošle tri go­dine i posve polako, korak po korak, blagoslov po blago­slov, postao sam opet normalan i spoznao da čovjekova sreća dolazi od Boga, ne od naših osvajanja i uspjeha.

Zlo, takozvana nesreća, tuga, briga, drhtanje nogu, psihička iscrpljenost, nesanica, strah od shizofrenije i mnoge druge tegobe što sam ih pretrpio, nestale su po­slije jednog jednostavnog blagoslova. Posljednje tri godi­ne dobivam sve više dokaza koji mi pokazuju da đavao postoji, da djeluje, više nego što mislimo i da čini sve da ne bude otkriven. On želi da vjerujemo kako smo oboljeli od ovog ili onog, dok je zapravo uzrok svega zla on sam. Ali on drhti pred svećenikom koji drži u ruci posudicu s blagoslovljenom vodom. To je moje iskustvo koje sam želio zabilježiti, kako bih sve one koji će o tome čitati pozvao da promisle o tom vidu našega života koji sam ja na žalost dovoljno snažno doživio. Ali ipak sam sretan da mi je Bog darovao te velike kušnje, jer tek sad počinjem uživati plodove tolikih patnji.

Moja je duša sada čišća i vidim što prije nisam vidio. Prije svega sam manje sumnjičav i otvoreniji prema stvarnosti koja me okružuje. Već sam vjerovao da me Bog napustio, ali on me je zapravo obrađivao, kako bi me pripremao na susret s njim.

 

Ovim napisom želim obodriti i one koji su bolesni kao što sam bio ja, da ne izgube hrabrost, iako im se čini da su napušteni od Boga. Ali nije tako i za to postoje do­kazi. Samo se mora ustrajati, pa i godinama ako je po­trebno. Još bih želio upozoriti na to da su egzorcizmi to učinkovitiji što više to želi Bog. To ne ovisi ni o volji eg­zorcista ni o volji egzorcirane osobe. A učinkovitost ovisi po mome iskustvu mnogo više o želji egzorcirane osobe za obraćenjem nego o egzorcističkoj službi. Ispovijed i pričest vrijede kao jedan veliki egzorcizam. Pri osobitim sam ispovijedima -ako su bile dobre ispovijedi- odmah osjetio nestajanje gore navedenih mučenja; a pri pričes­tima novu milinu koju nisam smatrao mogućom.

Još prije mnogo godina, prije nego što su nastupile sve te muke, odlazio sam na ispovijed i pričest, ali budući da tada nisam trpio, nisam spoznao, ako tako smijem re­ći, zbog čega sam tako imun. Sada to znam i pozivam prije svega one ravnodušne i nemarne da vjeruju kako je Bog doista na vratima ispovjedaonice i u hostiji koju če­sto primamo veoma rastreseni.

K tomu pozivam skeptike da vjeruju, prije nego što im bude "netko" morao silom pomoći, kao što se meni dogodilo. Na kraju se obraćam jadnicima, jer upravo me­đu njima, opsjednutima i sotoni mrskima, služi se zao duh njihovim vlastitim znancima, kako bi ih ubio ili ug­njetavao. Ne gubite vjeru i nadu, ne predajte se zlim utje­cajima i podlim đavolskim obmanama.

Jer to je njegov pravi cilj. Njegov krajnji cilj nije iza­zivati muke i bolesti ili poticati zlo. On ne želi našu bol, već više: on iskušava našu dušu, sve dok ona ne kaže: "Dosta, pobijeđena sam; Bog zaboravlja svoju djecu ako dopušta takve muke; Bog me ne voli; đavao je nadmoć­niji od njega". To je prava pobjeda zla kome se moramo oduprijeti, čak i ako više nemamo vjere, jer je pomućuje bol. "Mi želimo željeti vjeru". Želimo željeti" Tu našu volju ne može napasti zao duh, ta volja pripada nama; ona ne pripada ni Bogu ni đavlu, jer Bog nam je dao vo­lju kad nas je stvorio. Dakle, moramo uvijek reći ne onom koji nas želi ugnjetavati i moramo vjerovati (poput sv. Pavla) da će u ime Isusa Krista svatko kleknuti, na nebu, na zemlji i pod zemljom.

To je naše spasenje. Ako čvrsto ne vjerujemo, tada može zlo koje nam je nametnuto urocima i sličnim, trajati godinama, bez izgleda u poboljšanje. Za one koji već se­be smatraju ludima i ne vide nikakve pomoći, mogu po­svjedočiti da to zlo poslije mnogih egzorcizama nestaje kao da nikada nije ni postojalo. Stoga se ne smijemo bo­jati, već moramo zahvaljivati Bogu za križ koji nam je nametnuo; jer poslije križa uvijek dolazi uskrsnuće, kao što poslije noći sviće dan. Sve je tako stvoreno. Bog ne laže i on nas je izabrao da pratimo Isusa u Getsemani, da mu pravimo društvo u njegovoj boli, da s njim uskrsnemo.

Ovo svjedočanstvo žrtvujem Majci Božjoj, kako bi ga ona učinila plodnim za dobrobit mojih supatnika. S lju­bavlju, praštanjem i blagoslovom odgovaram onima koji su mi kao đavolsko oruđe dali mučeništvo koje sam mo­rao trpjeti. Molim da im moje trpljenje donese svjetlo ko­je je i meni darovao naš čudesni Bog".

G.G.M.