Kako? Na žalost postupno i sigurno... Ljudi su sami po sebi vrlo osjetljiva bića. Emocionalni smo. Zato sve oko sebe zamjećujemo emocionalnim tijelom koji je nekako nalik radio prijemniku koji se može ugoditi tako da zamjećuje ili da reagira na određene frekvencije. Normalna frekvencija ljudskog bića je frekvencija ljubavi ili uživanje u životu. To nam je priroda dala. Kao djeca ne posjedujemo nikakvu definiciju ljubavi kao apsolutnog načela; jednostavno živimo. Emocionalno tijelo posjeduje alarm koji nas obavještava da nešto nije u redu. Isto to vrijedi i za fizičko tijelo, ono posjeduje sustav za uzbunjivanje kada nešto s našim tijelom nije u redu. To nazivamo bolom. Kad osjetimo reagiramo, ali svakako nešto nije u redu. Kada proradi alarm u emocionalnom tijelu proizvodimo strah, to je zato što nešto nije u redu.

Emocionalno tijelo zamjećuje emocije ali ne kroz oči. Emocije zamjećujemo putem svog emocionalnog tijela. Djeca recimo tako neke ljude jednostavno ne prihvaćaju, a u nečijoj se blizini osjećaju toliko sigurno da sklapaju prijateljstva na mah. Djeca lako ili lakše mogu osjetiti kada je netko u našoj blizini bijesan, jer tog trena njegov sustav za uzbunjivanje šalje informaciju na «na krivom si mjestu, idi od tuda» Djeca jednostavno osjećaju emocije – njihov razum ne dovodi ih u pitanje, zato neke ljude prihvaćaju a neke jednostavno zaobilaze. Učimo se biti emocionalni prema emocionalnoj energiji svoga doma i prema svojim osobnim reakcijama na tu energiju. Zbog toga dvije će sestre u određenim situacijama različito reagirati, a sve zbog toga kako su se naučile obraniti ili prilagoditi u različitim okolnostima.

Kada u našoj kući vlada nesklad, naše emocionalno tijelo mijenja frekvenciju, energija koja vlada u našem domu uskladiti će naše emocionalno tijelo na tu frekvenciju i više nije na frekvenciji normalnoj za ljudsko biće. Ako živimo u domu u kojem je laž i nepoštivanje, mi se na emocionalnoj razini učimo biti isti sa onima koji nas okružuju. Čak i ako nam kažu da ne budemo kao oni, emocionalna energija tih ljudi nas uči da svijet gledamo sličnim očima. Gubimo svoju nevinost, svoju slobodu, sreću, i sklonost prema ljubavi. Svi imamo mogućnost da se vratimo izvoru i da živimo u skladu s istinskim vibracijama koristeći svoje prirodne resurse, ali ne na štetu sebi i drugima oko sebe. Kada bi se jednostavno sjetili kako smo se igrali loptom ljubavi. Kao djeca smo se mijenjali, igramo igru vanjskog sna – počinjemo zamjećivati drugu stvarnost, nepravde, emocionalnu bol. Ranjeni smo, jer osjećaj nepravde nalik je nožu koji u glavi otvara emocionalnu ranu koja se može inficirati.

Što je to u čovjeku da svjesno u sebi drži lošu emociju, a njegov sustav za uzbunjivanje ga je obavijestio da tako radi loše. Sad bi bilo u redu da se zapitamo kome ili bolje reći zašto opraštamo? Neki će prije, a neki kasnije shvatiti vrijednost i mudrost opraštanja. Zar nismo dovoljno svojim emocionalnim reakcijama zapostavili svoje instinkte i pravimo se pametni igrajući igru odraslih moćnih razumnih stvorova punih emocionalnog otrova. Jeste li se ikad zapitali čemu služe ratovi? Moćnici se igraju prebacujući svoj emocionalni otrov kao djeca loptu .Smo što ova «lopta» raste dok na kraju ne eksplodira. Postoje naravno ljudi koji bez loših emocija; boli ili straha «ne mogu». Netko će reći da jednostavno ne znaju za bolje, pa je to razlog. Ja u to ne vjerujem. Kako možeš ne znati nešto sa čime si se rodio. Kad govorimo o «običnim» ljudima, ista je priča. Kako smo zapostavili samo svoje emocionalno tijelo, ljutnja i tuga je toliko normalna da se pametno biće zvano čovjek nesvjesno širi, ne znajući koliko je taj otrov u rani opasan i kako buja.

Koliko ste puta čuli: «odrasli ne plaču, to je sramota!» Pitam se da li je sramota živjeti u siromaštvu pored tolikog obilja, da li je sramota ili glupost živjeti u bolesti kad možeš u zdravlju? Zašto kada odrastemo, kada se toliko «zaprljamo» emotivno, mentalno i fizički, tako teško izgovaramo riječi: «volim te», «oprosti», «molim», «hvala», «cijenim te» i «poštujem te»? Zamislite da ste dijete staro tri godine i igrate se sa drugom djecom na livadi. Uz livadu je cesta vrlo prometna, vi trčite prema cesti, lovite prijatelje. Na to dolazi vaša majka. Sretni ste jer pomišljate: «majka će se igrati sa vama». Međutim vi umjesto igre dobivate šamar! Majka misli da vas je na taj način opomenula da ne idete na cestu, a vi ste povrijeđeni ne samo fizički već i emotivno. Razočarani i ranjeni doživljavate osjećaj tuge po prvi puta. Tako na žalost gubimo emocionalnu nevinost. Što se kasnije dešava? Obično se često čuje: « Ne plači! Suze ti neće pomoći! Kriv si! Zašto me ne slušaš? Od sad si u kazni!« Naravno majka je prebacila emocionalni otrov na vas, vi ste tužni i pokušavate se prilagođavati .

Pokušati ćete na drugi način se ponašati prema sebi i svojoj okolini. Ako se osjećaj tuge potiskuje i čuva u sebi, on se vrlo lako preoblikuje u drugi osjećaj. Kao npr. bijes. Kada jednom doživimo traumatsko iskustvo, nismo više isti. U sustavu vrednovanja postoji krivda i pravda, kazna i nagrada. Kako ćete recimo znati da li je neki muškarac baš dobar partner za vas? Ako je emocija energija u kretanju? Dovoljno je da pratite svoj osjećaj, jer on je vaša istina. On pokazuje kako se prema nečemu osjećate, što se temelji na onom što intuitivno znate. Prava osoba za vas jest onda ako je nemate potrebu mijenjati. Sama sam imala mnogo trenutaka kada mi «Sunce nije bilo gore, nego dolje». Međutim da bi razvili sposobnost upravljanja objektivnom istinom, mi odlučujemo što ćemo nazvati objektivnom istinom. Iz iskustva u radu sa ljudima, zaključujem da teže opraštaju ljudi kojima je povrijeđen instinkt. Znam iz svoje prakse. Njima je na neki način teže osvijestiti da je potrebno ući u proces opraštanja.

Tada ih savjetujem da prvo pogledaju taj «ožiljak» kao na fizički ožiljak. Svi osjećaji vezani uz njega, trebaju se izgovoriti i osvijestiti što sebi tim potisnutim osjećajima radimo. Nekada taj dio terapije zovem «milovanje ožiljka». Da me se ne bi krivo razumjelo, ne stavljamo mi ništa pod tepih, nego neki ljudi, opet vezano uz temperament, kulturološke razlike, pa i odgoj teško otpuštaju teret sa svojih leđa dok ne osvijeste da doista ničemu dobrom ne služe. Naravno da se onda možda i nesvjesno rade loše afirmacije, time zapravo radimo protiv sebe.

Mnogi ljudi mogu sumnjati u da je nalažene načina da oprosti određenoj osobi ili situaciji bespredmetno Ljutnjom i mržnjom ništa se ne postiže .Ljubav nagrađuje. Možda i možeš nekog zaplašiti, ali kad ta osoba jednom ustane, ona će te pokušati uništiti. Koga onda pobjeđujemo? Nikoga! Jedini način da pobijedite je kroz ljubav. Hrabri ljudi to znaju. Ljubav prema sebi samome je osnovni preduvjet za dobar život. Ako čovjek afirmira patnju, trpi bol, ograničava sebi pozitivno djelovanje, sputava sebe u bilo kakvom napredovanju, savjetujem da takvu afirmaciju okrenem na pozitivnu. Afirmirajmo ljubav i iscijelimo se.