27. KAD SE OVAJ HRAM JEDNOGA

　　　　　 DANA BUDE URUSIO...

　　　　　　　 Kad se ovaj hram jednoga dana bude urusio, brda se poravnala, a ravnice se izdigle, kad se rijeke preliju u nova korita, a morska dna zasvjetlucaju blize suncu, tada ce doci neki novi ljudi da podizu novi hram, da ga podizu kao da nitko prije njih nije hramove gradio.

　　　　　　　 I novi ce hram blistati pod novim mjesecom, nove ce se pjesme o njemu pjevati.

　　　　　　　 Onda ce opet, jednoga dana, novi hram ostariti, cigla ce ga za ciglom napustati, potres ce promijeniti krajolik, nova ce jezera potopiti staro tlo. I opet ce doci neki novi ljudi, i opet ce i opet sve ponoviti, bez svijesti o tomu da ponavljaju staru igru.

　　　　　　　 Ako ubrzas prolaznost, slika ce smjenjivati sliku tako hitro da necemo pravo razabrati ni oblik ni melodiju ni boju - samo kakvocu njihova jurisa kroz desete i stote otkucaje vremena. Ako jos vise ubrzas kotac prolaznosti, vidjet cemo samo treptavi prostor oko nas. A poslije vise ni to.

　　　　　　　 Poslije ce oko nas kruziti nepomicna brzina vjecnosti.

　　　　　　　 Ti i ja smo u sredini toga kolobara, jos uvijek.

　　　　　　　 “Ostasmo nas dvoje,” Ti mi kazes. “Sve drugo ode u neizmjerno brzom okretaju vremena. U polaganijem okretaju, sve je jos uvijek tu.”

　　　　　　　 Gledam Ti lice i govorim Ti iste rijeci, koje sam Ti govorila u svim prolaznim hramovima vremena. Ti se smijesis, i tada vise nema razgovorno Dvoje, vec Jedno koje govori u dva glasa.

„Bijela kula”, knjiga 63. Zapisala Vesna Krmpotic