Šuti, srce moje, jer te Svemir ne čuje.

Šuti, jer eter bremenit plačem i kukanjem neće ponijeti tvoje pjesme i himne.

Šuti, jer noćne siluete ne mare za tvoje radosti, niti će se procesije tame pred tvojim snovima zaustaviti. Šuti, srce moje, šuti do jutra, jer tko jutro strpljivo dočekuje, s njime snažan osviće. Tko svjetlost želi, njega svjetlost ljubi.

Šuti, srce moje, i poslušaj što govorim:

U snu vidjeh drozda kako pjeva ponad aktivnog vulkana. Vidjeh ljubičicu kako diže glavu iznad snijega. Vidjeh nagu nimfu kako pleše menu grobovima. Vidjeh dijete kako se uz smijeh igra s lubanjama.

Sve to vidjeh u snu, a kada se prenuh i pogledah oko sebe, vidjeh razbješnjeli vulkan, ali ne čuh raspjevanog drozda, niti ga vidjeh kako uzmahuje krilima.

Vidjeh kako zrak sipa snijeg na polja i doline pokrivajući bijelim pokrovima zgasla tijela ljubičica.

Vidjeh grobove poredane naspram mira vječnosti, ali nitko nije menu njima plesao, niti je tko moleći se kleknuo. Vidjeh brda lubanja, ali se nitko osim vjetra nije smijao. Na javi vidjeh samo tugu i očaj, a kuda li odoše radosti sna?

Radosti sna nestadoše, ali kako iščezoše i njegovi obrisi? Kako li će duša izdržati dok joj san vrati siluete želja i nadanja?

Oslušni, srce moje, i poslušaj što govorim:

Duša mi bijaše snažno stablo čije korijenje seže u dubine zemlje, a grane mu se izvijaju prema beskraju.

Duša mi procvjeta u proljeće, plodove dade u ljeto, a kada jesen done, sakupih plodove u srebrne posude i stavih ih na raskršće. Prolaznici su ih uzimali, jeli i svojim putem nastavljali.

Kada jesen minu, kada se njeni kliktaji u plač i jadikovku pretvoriše, u  posudama vidjeh samo jedan plod koji ljudi meni ostaviše. Ja ga uzeh i vidjeh da je nesnošljivo gorak, kiseo kao zeleno grožne, te rekoh svojoj duši:

“Teško meni. Ljudima sam u usta stavio prokletstvo i u utrobe neprijateljstvo. Što si, dušo, učinila sa slašću koju si korijenjem sisala iz dubine zemlje, što si učinila s mirisom koji su tvoje grane upijale iz sunčeve svjetlosti?”

Potom iščupah snažno stablo svoje duše. Iščupah ga zajedno s korijenjem iz zemlje iz koje je raslo i iz koje se hranilo. Iščupah ga iz prošlosti i oduzeh mu sjećanje na tisuću proljeća i tisuću jeseni.

Zatim posadih stablo svoje duše na drugo mjesto. Zasadih ga u polje daleko od staza vremena. I bdio sam nad njim govoreći:

“Bdijenje nas približava zvijezdama.” Zalijevao sam ga krvlju i suzama govoreći: “U krvi ima mirisa i u suzama slasti.”

A kada done proljeće, moja duša ponovo procvjeta i u ljeto plodove dade. Ujesen sakupih zrele plodove u zlatne posude i stavih ih na raskršće. Ljudi su prolazili, sami ili u grupama, ali nitko ne pruži ruku da uzme iz mojih posuda.

Uzeh i pojedoh jedan plod te osjetih da je sladak poput meda, ukusan kao rajski izvor, ugodan kao babilonsko vino, mirisan kao dah jasmina. Tada kliknuh: “Ljudi ne žele kušati blagoslov, niti istinu, jer blagoslov je plod suza, a istina je plod krvi!”

Zatim sjedoh u sjenu stabla svoje osamljene duše; u polju daleko od staza vremena.

Šuti, srce moje, do jutra.

Šuti, jer se zrak zasitio odvratnim mirisima i tvoj dah neće kušati.

Oslušni, srce moje, i poslušaj što govorim:

Misao mi bijaše lađa što posrće na morskim valovima i što je vjetrovi nose od obale do obale. Moja misao-lađa bijaše prazna, na njoj samo sedam praznih raznobojnih čaša, jarkih kao dugine boje. Kada me zamori plovidba pučinom, odlučih da se vratim s praznom mišljulađom u zavičajnu luku.

Tada počeh bojiti lanine bokove bojama žutim kao sunce na zalasku, zelenim kao što je proljeće u jeku, plavim kao srce neba i crvenim kao večernje obzorje; na jedrima i pramcu naslikah neobične crteže što oko privlače i srce plijene. Kada sam okončao posao i kada je misao-lađa izgledala kao proročka vizija što se kreće izmenu dva beskraja - izmenu mora i neba - uplovih u zavičajnu luku. Ljudi u susret pohrliše, s poštovanjem i kličući, i u grad me uvedoše udarajući u bubnjeve i pušući u svirale.

Tako postupiše, jer je vanjski izgled moje lađe bio blistav, ali nitko ne uđe u utrobu misli-lađe.

Nitko ne upita što sam njome dovezao iza mora.

Nitko nije ni znao da sam je praznu vratio u luku.

Tada rekoh sebi:

“Zaveo sam ljude, obmanuo im oči i srca sa sedam obojenih čaša.”

Godinu dana kasnije, popeh se na misao-lađu i otplovih ponovo.

Oplovio sam otočje na Istoku, s njih pokupio kantarion, tamjanovo drvo, aloju i sandalovinu i utovario ih na lađu. Oplovio sam otočje na Zapadu, s njih ponio zlato, slonovu kost, rubine i smaragde i drugo dragocjeno kamenje. Oplovio sam sjeverna otočja, s njih uzeo svilu, šarena platna i purpur. Oplovio sam južna otočja, s njih ponio neprobojne oklope, najbolje sablje, čelična koplja i druge vrste oružja. Napunio sam lanu svim zemaljskim dragocjenostima i vratio se u zavičajnu luku govoreći:

“Sada će moj narod slaviti moje zasluge. Uvest će me u grad uz pjesmu i glazbu, ali sada s razlogom.”

Kada uplovih u luku, nitko mi u susret ne izane, na ulicama zavičaja nitko se za mnom ne osvrnu. Stajao sam na trgovima kazujući ljudima kakva sam im zemaljska blaga i dragocjenosti donio. Gledali su me podsmješljivo i rugajući se, a zatim su se od mene okretali.

Vratio sam se u luku tužan i začuđen. Ali, čim sam stupio na lađu, sjetio sam se nečeg što mi je promaklo dok sam bio zauzet razmišljanjem o cilju putovanja.

Tada kliknuh:

“Morski valovi su isprali boje s bokova moje lađe te sada na kostur sliči; vjetrovi, bure i vruće sunce izbrisali su crteže s jedara koja sada sliče na iznošene, posivjele krpe.

Sakupio sam dragocjenosti i rijetkosti u nešto nalik na mrtvački kovčeg što pluta po vodi i vratio se svom narodu koji me odbaci, jer njihove oči samo vanjštinu primjećuju.”

Tada napustih misao-lađu, zaputih se u groblje i sjedoh menu svježe grobove razmišljajući o njihovim tajnama.

Šuti, srce moje, do jutra. Šuti, jer silna oluja se podsmijeva šapatu tvojih dubina, pećine u dolinama ne odjekuju zvucima s tvojih struna. Šuti, srce moje, do jutra. Jer, onoga tko jutro postojano sačekuje, jutro ga željno sebi na grudi privija.