Smisao rada na sebi mogao bi se reči i u nekoliko riječi: Izgoriti u potpunosti. Sagoriti unutar sebe sve na što se nađe. Rad ne smije postati zaštita i način bjegstva kao što je slučaj sa svim što smo dotakli i pretvorili u spiritualnost. Spiritualnost bi trebala bili Cjelovitost čovjeka, a da bi došli do te Cjelovitosti potrebno je proći kroz peć, sagoriti sve ideje, sve misaono-emotivne koncepte, svaku misao koju smo čuli, pročitali ili prihvatili. Tek kada sagorimo sve ono što smatramo sobom tada ostaje ono što je korisno i čemu spiritualnost treba da vodi.

Ideje o ljubavi, radosti, vrlinama kojima se spiritualni tragaoci pune postale su bezvrijedne.
Zašto?
Kada prljavim rukama uzmete jabuku, rezultat može biti bol u stomaku, ali ne zbog jabuke, već zbog neopranih ruku. Ne možemo okriviti jabuku za svoju glupost.
Ista stvar je i sa idejama vrlina.
Na što bi dodali vrline?
Na postojećeg sebe?

Prvo zašto želimo vrline?
Što sa njima želimo sakriti?
Očigledno je da s nečim nismo zadovoljni i da vrlinama želimo sakriti svoje nezadovoljstvo. Kada smo radosni nema pomisli o nekim vrlinama. Kada smo sretni ne razmišljamo o bogu, đavolu, radu...
Tek kada smo suočeni sa ništavilom u sebi, tada nam se javljaju ideje rada, ideje da nam nešto treba i tada smo u potrazi za nečim što bi nas ispunilo i zamjenilo ono ništavilo koje osjećamo.
Prazninu u sebi ne možete zamjeniti. Možete meditirati na ljubav, možete se ubjeđivati da imate ljubav, ili sljediti put do ljubavi, ali sve je to beznačajno. Samo zamjena, način skrivanja i bježanja. Jer nema podloge na kojoj bi ljubav procvala. Nema na čemu da izraste sjeme ljubavi koje bi posadili.
A opet ljubav je posljedica istinskog dolaska Sebi. Ne morate da je ganjate da bi ste je imali jer vaša Priroda se očituje kroz ljubav, saosječanje, radost, zadovoljstvo, jednost sa životom, cjeloviti pristup Životu ili drugim riječima Sebi.
Stoga zašto ganjati ljubav kada je potrebno odbaciti ono što je prekriva???
U tome je osnovna razlika između rada na sebi i duhovnosti.
Duhovnost na sebe dodaje, ispunjava se vrlina. Rad na sebi skida sa sebe svu odjeću, odbacuje maske, ideje, prodire duboko iza ideja, koncepata.. i na taj način zadobija sve ono što duhovnost pokušava da doda samom čovjeku.

Drugo, o čemu čovjek sanja u svojim najluđim snovima?
O onom što nema.
O ljubavi ne priča onaj koji je osjeća, o sreći ne raspravlja onaj koji je ima, o radosti ne priča priče onaj koji je radostan, o ovom svemu pričaju oni koji ovo nemaju. Njima je to bitno.
Ako imate ljubav, to ne možete znati, možete samo BITI ljubav.
Ista stvar je i sa srećom, radošću i svim ostalim vrlinama koje imate. Njih možete živjeti. Ostali koji ih nemaju o njima pričaju, raspravljaju, pokušavaju da se ispune tim vrlinama.

Kada želimo pročišćeni maslac, kuhamo ga sve dok od njega ne ostane ono najfinije. Kada želimo čisto zlato, topimo ga sve dok ne ostaje najčistiji plemeniti metal.
Mislite li da nije ista stvar i sa ljubavlju, radošću, srećom????
Rad na sebi nije mlakost kojom ćete ispuniti par trenutaka, snimiti ih aparatom i na kraju se sjećati tih trenutaka kao svega ostalog u svom životu.
Rad je izgaranje svakog trenutka sve dok ne ostane čisto Biće koje Jeste.
Morate sebe sagoriti u potpunosti i tada "postajete" ono o čemu ste sanjali cijeli život. Ono što sve spiritualne tradicije traže i ispunjavaju se tim. Vi to postajete, ne zato što to tako treba, što su vam tako rekli ili što želite da zamjenite starog sebe sa novim sebe, već zato što je to vaša Priroda.

Ono što vam je potrebno na putu u kojem sagorjevate samog sebe dok ne ostane čisto zlato jeste hrabrost, smjelost da se suočite do kraja sa sobom, a ne da od sebe bježite idejama kojima punite svoj um. Ne smijete prihvatati ništa što niste do kraja isprobali, sagorili kroz svoju svjesnost jer tada to VI POSTAJETE. "Postaje dio" vas. To postaje VI SAMI.

Život jeste savršen u svoj svojoj slavi, ali tripanjem da je sve savršeno dok ste i dalje podjeljeni, sukobljeni u sebi, ustrašeni jeste samo najsigurniji način da do sebe nikada ne dođete i da u stvarnosti potvrdite da je sve savršeno tako da postanete oličje te savršenosti u cjelovitosti.
Poznajem dosta ljudi koji govore kako je sve savršeno, a onda nesavršeno napadaju sve i svašta što ne odgovara slici savršenosti o kojoj govore. Savršensto je postalo njihov nadgrobni spomenik ispod kojeg se krije najobičnija trulež. Njihov je riječnik ispunjen velikim riječima dok stvarnost ne pokaže da je to sve samo njihov riječnik i ništa više. Tada SAVRŠENO nađu opravdanje u svemu samo ne u sebi za viđenje nesavršenstva.

Svijet nije savršen jer da jeste ovdje bi bio odraz ljubavi i radosti. Savršenstvo je u onom što stoji u potencijalu da svijet bude, da čovjek bude.
Budan čovjek vidi savršenstvo u svemu, ali to nije savršenstvo svijeta već njegovog potencijala, Prirode svijeta. A kroz to viđenje savršenstva on oštro zapaža sve ono što savršenstvu smeta da se ispolji.
Čovjek koji ima ljubav, radost, potpunost ima i strahovitu oštrinu vida. On nije sljep niti mu trebaju naočale spiritualnosti da bi vidio ono što jeste. On je vidovit, ima snagu da djeluje, znanje da djeluje i to sprovodi u djelo.
Njega idejama o vrlinama i ostalim bajkama koje pokušavate da živite možete sam slatko nasmijati. Ne zato što on ne zna ili nije svjestan potencijala koje imamo kao ljudi, već je svjestan šta s tim činite i zašto to činite.
Ljubav ima strahovit vid, strahovitu oštrinu. Ona nije sljepa a ponajmanje glupa da puši ideje koje joj želimo pripisati.
Ona zna da vi kao takvi treba da izogorite u potpunosti.
Da bi ste odrasli treba da prođete kroz pubertet. A ideje koje imate o vrlinama su samo pubertet, ne vaša zrelost. Zrelost je nešto sasvim drugo, od onoga što pod tim mislite.

Ljubav će vas ubaciti u peć da do kraja sagori sve što niste vi. Tada ćete zasjati u potpunosti, cjelovito. Iz vas će isijavati sjaj vas samih. A taj sjaj ispoljava se kroz ljubav, radost, sreću, jedinstvo, saosjećanje jer tada ima podlogu, temelj na kojem se sve te vrline koje počinjete isijavati stoje. Nema praznine ni bježanja ni gluposti.

Stoga uronite u sebe, upalite vatru, buktinju svjesnosti i suočite se sa svim što imate u sebi. To sagorjevanje načiniće od vas buktinju svijesnosti. A ona će isijavati ljubavlju, radošću, srećom, saosjećanjem.. i svim onim vrlinama koje je duhovnost prisvojila i sada se ubjeđuje u potrebu imanja tih vrlina koje su vidjeli kod Budnih.

Budite Budni, nemojte skupljati lažno perje kojim se kite duhovnjaci. Budite ono što ti duhovnjaci sljede i što žele. Tada će mnogi prepoznati u čemu je stvar i odbaciti sve ono što im smeta da budu kao vi.
Imajte smjelosti upaliti vatru svjesnosti, pretvoriti se u buktinju i isijavati autentično ono što Jeste.

Pozdrav
Bhairava

www.bhairava-deva.blogspot.com