“Čim ljudi prihvate novac kao zamjenu za život, prodaja žive aktivnosti postaje uvjet njihovog fizičkog i društvenog opstanka. Život je zamijenjen za preživljavanje… Čovjekova aktivnost je ‘produktivna’, društveno korisna, samo u obliku prodane aktivnosti. A sam čovjek je produktivan član društva samo ako su njegove svakodnevne aktivnosti prodane aktivnosti.

 

Čim ljudi prihvate uvjete ovakvog oblika razmjene, njihova svakodnevna aktivnost poprima oblik opće prostitucije. Svoju djecu ne bismo prodali nizašto na svijetu. A ipak ih od malih nogu učimo samo jednom: kako da se što bolje prodaju na tržištu rada. Zar to nije pomalo… čudno? Prodaja žive aktivnosti dovodi do još jednog obrta. Rad jedne osobe prodajom postaje vlasništvo druge osobe; on biva prisvojen i stavljen pod kontrolu druge osobe.

 

Drugim riječima, aktivnost jedne osobe postaje aktivnost druge osobe, vlasnika; ona se otuđuje od osobe koja je obavlja. Tako život jedne osobe, sva njena dostignuća, sve što njen život čini posebnim unutar života čovječanstva, ne samo da bivaju svedeni na rad, surovi uvjet opstanka, nego se sasvim otuđuju u aktivnost koju obavlja kupac tog rada. U kapitalizmu, arhitekti, inženjeri, radnici, nisu graditelji; graditelj je čovjek koji kupuje njihov rad. Njihovi projekti, proračuni i pokreti njima su strani.

 

Njihova živa aktivnost, sva njihova dostignuća, pripadaju
njihovom kupcu. Svaki put kada čojvek proda svoj rad kapitalistu i prihvati samo dio svog proizvoda kao plaću za taj rad, on obnavlja uvjete za dalje iznajmljivanje rada i eksploataciju drugih ljudi.

 

Nijedan čovjek ne bi dobrovoljno prodao svoju ruku ili svoje dijete za novac; ipak, kada čovjek svjesno proda dio svog radnog života u zamjenu za preživljavanje, on time ne reproducira samo uvjete koji od prodaje života čine nužan uvjet njegovog opstanka; on time stvara uvjete u kojima ta prodaja postaje uvjet opstanka i za druge ljude.

 

Naredna generacija može odbiti prodavati svoje živote, kao što ljudi iz sadašnje generacije odbijaju prodavati svoju ruku ili dijete. Ali, svaka propuštena prilika da se odbaci otuđeni, prinudni rad samo uvećava zalihu rada kojom kapital nastavlja kupovati naše živote. Kada ljudi ne bi više prodavali svoju živu djelatnost, sva impotencija kapitala bila bi odmah otkrivena; kapital bi prestao postojati...“

 

Fredy Perlman, iz eseja „Reprodukcija svakodnevnog života“