Sada ćemo pogledati u kakvom odnosu se nalaze Ličnost i istinsko ‘Ja’, koje je naše suštinsko biće a isto tako i jedan nepristrasan, pravedan, ali i pasivan - sudija.

  Krug na lijevoj strani predstavlja ‘Ja’ Ličnosti – mješavinu malih ‘Ja’ – što je u stvari i jedno Ne-Ja. Krug na desnoj strani je istinsko ‘Ja’. Kod ljudi tipa 1, 2 i 3, dominira Ličnost. Ona je ta koja djeluje dok istinsko ‘Ja’, još od vremena ‘Adamovog pada’, mora cijelo vrijeme da snosi konsekvence za njene postupke. Tako Ličnost pokušava da ostvaruje svoje vlastite ciljeve i ponaša se kako joj se sviđa, često pri tome kršeći principe i težnje istinskog ‘Ja’. Tako se čovjek često nađe u situaciji da radi nešto što mu “nije po volji” ili što “mrzi”. To je i situacija u kojoj se nalazi svaki čovjek koji živi svoj život u ignorisanju svojih skrivenih potencijala, odnosno, istinskog Života.

  Takva jedna vrsta vještačke egzistencije može se porediti sa “životom na kredit,” – ona je privremena i završava se smrću. (Iz prašine nastao u prašinu se vratio.)

Kakva je svrha jedne takve egzistencije?

  Što se čovjek više identifikuje sa svojom Ličnošću, utoliko on manje razmišlja o svojoj smrtnosti. Bez obzira što vidi kako sve oko njega umire, on nema nikakav spontani osjećaj svog vlastitog mortaliteta.

  To je jedna situacija bez izlaza sve dok se čovjek identifikuje sa svojom Ličnošću i relativnom sviješću koja ispunjava težnje i ideale njegove Ličnosti.

[Široka su vrata i širok je put što vode u propast (Mat.VII, 13)]

  Odakle onda dolazi ono – “kao što su uska vrata i tijesan put što vode u život, i malo ih je koji ga nalaze” (Mat.VII, 14)

Odgovor na to pitanje pokušaćemo da nađemo uz pomoć ispitivanja veze izmedu Ličnosti i istinskog ‘Ja’. Ko god hoće da pobjegne iz te vještačke egzistencije, ko god je spoznao svu njenu uzaludnost – moraće usredsrediti sve svoje napore u tom pravcu. Sva nada se tu nalazi.

~***~

  Ezoterična nauka gleda na čovjeka ne kao na jednu datu činjenicu, nego kao na jednu potencijalnu mogućnost. Ona nam kaže da se biološki, psihološki i moralni rast i razvoj vanjskog čovjeka zaustavlja na jednom određenom nivou. Tačno je to da na skoro svakom polju čovjek nastavlja da funkcioniše, pa čak i da se konstruktivno ponaša na višim nivoima svoje budne svijesti – pogotovo u vezi sa svojom profesijom; on može da bude pronalazač; može na neki način i da doprinosi društvu; međutim, on nije više u stanju da podiže nivo svog bića. Kao rezultat toga ubrzo dolazi do procesa degeneracije koji počinje od fizičkog tijela vodeći ga ka njegovom starenju i smrti.

  Onaj ‘tijesan put koji vodi u Život’ pruža nam mogućnost, koja je stvarna, da preokrenemo situaciju u kojoj se nalazimo, kako je to predstavljeno na gornjoj slici. To se postiže stvaranjem jedne stalne i neprekidne veze između Ličnosti i pasivnog istinskog ‘Ja’, kako bi se uspostavilo njegovo prisustvo na području aktivnosti Ličnosti. Onda bi se vremenom, zavisno od jačine našeg truda, situacija mogla kompletno promjeniti: što više to istinsko ‘Ja’, kao - zrno sjemenke gorušice (Marko, IV, 31) – pusti korijen u čovjekovom mentalnom životu, kojim je sve do tada dominirala Ličnost, utoliko će Ličnost sve više i više bivati podvrgnuta volji tog ‘sudije’. Identificirajući se s njim, čovjek će ponovo otkriti svoje istinsko ‘Ja’ u svoj svojoj cjelokupnosti i permanentnosti.

Onda život za njega gubi svoj vještački karakter te tako postaje logičan i stvaran. To novo stanje može se predstaviti na ovaj način:

  Ta stalna veza koja mora biti uspostavljena između Ličnosti i istinskog ‘Ja’, je jedno  ezoteričko Znanje. Znanje i znanje sa praktičnom primjenom koje nam ona omogućava da steknemo predstavlja filozofov kamen starih mistika. To je onda nadalje u stanju da izazove i onu transmutaciju kojoj čovjek teži. 

  Velika poteškoća koja čini taj put ‘uskim’ i bolnim, sastoji se od činjenice da ta transmutacija zahtjeva od Ličnosti da ustupi svoju dominantnu poziciju istinskom ‘Ja’. Ona mu se mora pokloniti i potčiniti. Da bi stvar bila još teža, Ličnost  toga mora prethodno biti svjesna i unaprijed prihvatiti tu okolnost; ona čak mora tome da teži, pa i da žudi za tim. Već prije smo naglasili da je istinsko ‘Ja’ pasivne prirode, kad se o vanjskom čovjeku radi. Tako u mnogim slučajevima sama mogućnost pojave tog ‘Ja’ i njegovo stalno prisustvo u dnevnom životu koje podrazumjeva i gubitak slobodne volje Ličnosti, dovodi do njenih oštrih reakcija. One ne moraju da budu stalne ali mogu da budu opasne jer su bazirane su na jednom arogantnom ponosu Ličnosti koja želi da zadrži ulogu vrhovnog autoriteta. 

  Sada bi trebalo već biti jasno to da prije nego što bi uopšte kročio na tu tijesnu stazu, - odnosno, počeo se baviti ezoteričnim radom – čovjek-Ličnost mora unaprijed  prihvatiti potrebu za prolazak kroz jedno moralno bankrotstvo. Sve dok je on zadovoljan sa samim sobom onakvim kakav on jeste, on se smatra – bogatim, a poznato je, da će – ‘kamila lakše da prođe kroz iglene uši, nego što će bogat čovjek da uđe u carstvo božije’. (Mat.XIX, 24)

  U pronalasku ovog puta leži i istinsko značenje našeg života. To nam daje jednu mogućnost. Naš unutrašnji glas nas poziva da iskoristimo ovaj dar, odnosno, potencijal kojeg imamo u sebi. Međutim, da bi uspjeli, mi moramo neprestano i neumorno raditi na samima sebi.

~***~

  U Tradiciji se podrazumjeva da postoje dvije vrste znanja. Prvo je ono što je dostupno Ličnosti, pogotovo njenom intelektualnom centru; ono je relativno, ograničeno i nesvjesno da postoji i jedna druga vrsta znanja, koje je apsolutno i neograničeno.

Dok je prva vrsta znanja dostupna ‘životinjskom-čovjeku’, drugu vrstu znanja može steći samo ‘duhovni-čovjek’.

Isto tako postoji i razlika između tzv. ‘ljudske mudrosti’ i ‘božanske mudrosti’.

Sada se postavlja pitanje da li je moguće da čovjek dosegne tu ‘božansku mudrost,’ koja je karakteristična za više ravni postojanja, i na koji način; ili - kako se bar možemo približiti tome?

~***~

  Vidjeli smo da se istinsko ‘Ja’ veoma rijetko manifestuje u čovjeku, tj. većinom se ne manifestuje nikako, sve dok ga čovjekova Ličnost sama ne pozove. To istinsko ‘Ja’ moglo bi se uporediti sa nekim sudijom koji sjedi u sudu ali nikoga ne osuđuje. Njegova uloga je pasivna, za razliku od uloge Ličnosti, koja je aktivna. Takođe smo rekli da ukoliko uspijemo da uspostavimo jednu vezu ezoteričkog znanja između Ličnosti i istinskog ‘Ja’, njihova recipročna pozicija će se postepeno izmijeniti. Tada istinsko ‘Ja’ postaje aktivno, a Ličnost i ‘Ja’ tijela moraju onda da mu se povinuju. Istinsko ‘Ja’ tada postaje apsolutni gospodar. Kada se ovo dogodi, doći će i do promjena u čovjekovom odnosu prema svojim željama.

~***~

  Sada ćemo pogledati kroz koje organe se istinsko 'Ja' ispoljava kod čovjeka i kako neko može da poveća i pojača tu njegovu manifestaciju.

  Izvan tri mentalna centra Ličnosti – koje ćemo od sada nazivati – donjim centrima – mi u sebi imamo i dva viša centra, koja su nezavisna od našeg fizičkog tijela i naše Ličnosti.  U svom zajedničkom skupu, ova dva viša centra predstavljaju našu Dušu, o kojoj naš trenutni jezik govori u trećem licu.

Dok su donji centri kod vanjskog čovjeka nepotpuno razvijeni, ovi viši centri su perfektni i rade sa punim kapacitetom. Međutim, ovakvi kakvi jesmo, mi trenutno možemo primjetiti samo jedan zanemarljiv dio njihove komunikacije. Razlog za to je taj što čovjek ne vidi u sebi ništa drugo do svoju Ličnost. Direktne i trenutne posljedice te čovjekove iluzije su ponos, egocentričnost i egoizam, što istovremeno formira i jednu barijeru koja ponekad dozvoljava samo najrudimentarnijim porukama da prođu kroz nju, iako nam ova dva centra neprestano emituju svoju komunikaciju. Oni stalno kucaju na vrata; a na nama je da li ćemo čuti taj glas i otvoriti im.

~***~

  Jedan od razloga zašto ne možemo ostvariti komunikaciju sa našim višim centrima je taj što su naši donji centri prilično deformisani. Motorni centar je jedini od donjih centara koji funkcioniše skoro normalno. To je bitno zato što taj centar igra veoma važnu ulogu u našim mentalnim aktivnostima i mi ga moramo koristiti kako bi ostvarili svoje ezoteričke ciljeve. Intelektualni centar je najsporiji od njih i ima prirodnu tendenciju da drijema. Stoga su određene ezoteričke vježbe veoma bitne kako bi se ovaj centar, a isto tako i montorni, doveo na jedan viši nivo obrazovanja i funkcionisanja. Od donjih centara, emocionalni centar je onaj koji se nalazi u najlošijem stanju. U ovoj našoj civilizaciji on nikada nema priliku da dobije neku racionalnu edukaciju. Njegovo formiranje i razvoj prepušteno je stihiji ili slučajnim okolnostima. Društvene norme kojima je neprestano izložen, laganje koje je prešlo u naviku, pogotovo laganje samoga sebe i opšta hipokrizija u društvu, od koje niko nije pošteđen, uzrokuju opasnu distorziju emocionalnog centra. On je često podložan osjećaju inferiornosti iz kojeg se onda rađa jedna potreba za kompenzacijom, koja ujedno postaje i njegova motivacija. 

Tako se on već toliko izdeformisao, pribjegavajući kritikovanju svega i svačega a često se i odavajući uživanju u negativnim emocijama, da ga je sada teško prepoznati. On je degenerisan do tačke da je postao instrument za destrukciju našeg bića.

  Dva viša centra rade mnogo brže nego niži centri. Od nižih centara, kako smo već rekli, najsporiji je intelektualni, motorni je nešto brži od njega, a emocionalni bi trebao biti najbrži od njih, kad se ne bi nalazio u stanju kojeg smo upravo opisali. Tako on sada radi relativno sporo kao i motorni centar.

- nastavlja se -