Tako strukturu naše Ličnosti formira ukupno 18 sektora. Zahvaljujući jednom ovakvom ustrojstvu, ni jedan od ovih centara ne može da djeluje na jedan potpuno autonoman način (naravno, ukoliko izuzmemo patološke slučajeve.)

Tako, uz pomoć ovih sektora koji predstavljaju druge centre, cijeli sistem radi kao jedna skladna cjelina. Ovaj sistem možda izgleda prilično kompleksno, međutim, on kao takav zadovoljava naše potrebe i omogućava nam da percipiramo sve psiho-fizičke elemente ovog univerzuma, da reagujemo na impulse koje smo primili i da izvodimo određene kompleksne operacije.

 

~***~

 

Tako na osnovu ove studije građe ljudske Ličnosti, i ljude takođe možemo podijeliti na tri glavna tipa:

 

-         čovjek 1 – je onaj čiji mentalni gravitacioni centar obitava u motornom centru

-         čovjek 2 – je onaj čiji je gravitacioni centar situiran u emocionalnom centru

-         čovjek 3 – je onaj čiji se gravitacioni centar nalazi u intelektualnom centru

 

Ovo su tri fundamnetalna tipa čovjeka koji važe za cijelo čovječanstvo na ovoj planeti, bez izuzetka.  Većina ljudi se rađa i umire kao jedan od ova tri tipa čovjeka.

 

Postoje i vrste čovjeka koje su superiornije u odnosu na ove tri vrste, međutim, one se ne stiću samim rođenjem. Da bi čovjek dostigao jedan viši nivo, on mora da ulaže jedan veliki i stalni trud, u skladu sa pravilima koja su u ezoterici već milenijumima zacrtana.

 

[Ovdje se aludira na ono šta je Isus mislio kada je rekao - “čovjek se mora ponovo roditi” tj. osvajanje tog višeg nivoa bića analogno je “ponovnom rođenju.”]

 

 

 

Vanjski čovjek ima tri ‘Ja,’ a to su: ‘Ja’ tijela (fizičko), ‘Ja’ Ličnosti (mentalno) i potencijalno istinsko ‘Ja’ (duhovno).

 

Teoretski, istinsko Ja bi trebalo preuzeti odgovornost za upravljanjem cijelim sistemom (sjetimo se one “kočije” !!)

 

Međutim, još od “Adamovog izgnanstva iz raja,” istinsko ‘Ja’ je odgurnuto u pozadinu svijesti, kojom sada dominira mentalno ‘Ja’ Ličnosti. Kako smo već prije rekli, to ‘Ja’ Ličnosti nema integriteta, stalno se mijenja a stoga se i eratično ponaša. Tako se često događa i to da ‘Ja’ tijela nameće svoje prohtjeve mentalnom ‘Ja’ Ličnosti, kojem bi se normalno ono trebalo povinovati. Jedan od najčešćih primjera šta se onda događa je taj, kada jedan partner vara drugog, upuštajući se u razne seksualne veze, koje u sebi ne sadrže nikakve duhovne komponente.

 

[u vezi pozadine “Adamovog izgnanstva” pogledaj tekstove Matriks i Šta Ako, na metafizičkoj strani vebsajta]

 

~***~

 

Kada smo ‘budni’, koristimo se sa ‘Ja’ naše Ličnosti. Kada zaspemo, mi  prestajemo biti svesni toga ‘Ja’; tada ‘Ja’ tijela preuzima njegovu funkciju.

Motorni centar se može smatrati ‘organom’ za manifestaciju ‘Ja’ tijela, dok se ‘Ja’ Ličnosti normalno izražava preko emocionalnog i intelektualnog centra. 

 U većini slučajeva ‘Ja’ Ličnosti se koristi ovim centrima na pogrešan način a često pokušava da utiće i na funkcionisanje motornog centra, što onda rezultira u nelogičnosti našeg mentalnog života zbog jednog stalnog suparništva ili konkurencije koja vlada između ‘Ja’ tijela i ‘Ja’ Ličnosti. Tako, kod čovjeka nema nekog logičkog kontinuiteta u njegovim idejama ili u djelima, pa on tako provodi cijeli svoj život klateći se izmedu akcije i reakcije ili reakcije i akcije.

U Tradiciji se to interpretira kao 3 čovjeka u jednom, od kojih jedan razmišlja, drugi osjeća a treći radi. Naravno, pri svemu tome između njih često dolazi i do konflikta, jer se istovremeno svaki od njih trudi da preuzme kontrolu nad ostalom dvojicom.

 

~***~

 

“Ja’ ličnosti sastoji se od jednog značajnog broja malih ‘Ja’, koji često obrazuju razne grupe koje se povremeno mijenjaju u upravljanju našim razmišljanjem i ponašanjem. U svemu tome ostavlja se utisak i određenog kontinuiteta. Taj kontinuitet je više baziran na tri elementa:

 

-         naše ime

-         iskustvo, onakvo kako je ono fiksirano pamćenjem

-         sposobnost laganja, kako samih sebe, tako i drugih

 

Ime koje nosimo pripada našoj Ličnosti, tj. onoj ‘mješavini željeznih parčića,’ bez obzira u kakvom se odnosu jedni prema drugima oni trenutno nalazili. Nakon perioda adolescencije, čovjekovo ime takođe predstavlja sliku koju on ima o sebi samom, kada je budan.  On na to mjesto, u nekim slučajevima, kači jednu idealnu sliku samog sebe, kao onakvog kakav bi on želio da bude ili postane. Zbog toga se čovjek toliko čvrsto drži svog imena, kao pijan plota. Sve što postoji ima svoje ime; bez imena, čovjek nije u stanju zamisliti bilo bilo šta, bilo kakvo postojanje nečega, fizičko ili mentalno, istinsko ili vještačko.

U slučaju čovjeka, njegovo ime (zajedno sa njegovim hrišćanskim imenom, ukoliko ga ima) pokriva jedno ustrojstvo koje bi mogli definisati kao njegov vlastiti univerzum – kako sa svojim materialnim, tako i imaginarnim elementima. On ovo poslednje često smatra istinskim.

 

Memorija je direktna funkcija bića jedne individue. Što je viši nivo bića, memorija je bolja, kao i kapacitet za njeno sadržavanje. Ukoliko čovjek zaboravi kako se zove, on time gubi vezu i sa univerzumom kojeg je prikačio za svoje ime; to onda pretvara normalnog čovjeka u ludog, te tako on gubi i svaki kontinuitet.

 

Sposobnost laganja je treći elemenat našeg lažnog života. Ona ima veoma važnu ulogu jer nam pomaže kod odavanja privida da on ima nekog kontinuiteta. Mi veoma lako možemo spoznati stepen važnosti te naše sposobnosti laganja, jednostavno tako što samo treba da zamislimo - kako bi živjeli kad ne bi imali tu osobinu. Život bi nam postao nemoguć zbog svih trauma i sukoba s kojima bi se tada morali suočiti. Na taj način, laži nam služe kao neki puferi za ublažavanje udaraca, slično kao oni na željezničkim vagonima. Moramo se takođe podsjetiti i na to, da mi sami sebi volimo da dajemo i neke osobine koje u suštini ne posjedujemo – mi se pretvaramo da smo iskreni zato što govorenje istine i življenje istinskog života spada u mogućnosti koje mogu postati ostvarljive; što je na kraju krajeva i tačno - ali tek nakon jednog dugog i mukotrpnog rada na samima sebi. U međuvremenu, mi smo osuđeni na laganje.  Ko god ovo negira, samo potvrđuje koliko nam je teško prihvatiti istinu.

 

~***~

 

Laganje

 

Pitanje našeg laganja je od velike važnosti. Sposobnost laganja je odraz naše imaginacije, koja sama po sebi spada u kreativne vrline. Prije nego što bilo šta stvorimo, mi prvo moramo zamisliti ono što želimo da napravimo. To je vrlina koja pripada samo ljudima, jer je životinje ne posjeduju. Tako, mi tu sposobnost laganja imamo zahvaljujući našoj vrlini imaginacije, jednom daru koji ima božansku prirodu.  Mi lažemo iz različitih razloga, mahom da bi ublažili neku situaciju ili eventualne posljedice našeg ponašanja koje bi nam bilo prilično teško prihvatiti. Tako te laži omogućavaju rad jednog mehanizma za racionalizaciju i opravdavanja, koji su ujedno i vidovi ‘zakrpljivanja’ stvari.

 

Zbog svega toga, stav ezoteričke Doktrine (Tradicije) prema laganju je jasan i realističan. 

Tu se od čovjeka se ne traži da naglo, odmah na početku, prestane da laže, zbog toga što je malo ko u stanju da ostvari tako nešto. Ono što se od čovjeka traži , to je da on prvo prestane da laže samog sebe. Čovjek ne može da prestane da laže druge, ukoliko laže samog sebe. Prestanak laganja samog sebe je preduslov da bi on uopšte mogao da počne sa ezoteričkim radom na samom sebi, tako da tu nema nikakvog popuštanja.

To je zbog toga što je sam cilj ezoteričnog rada jedan pohod ka Svijesti, što znači, ka – Istini. 

Tako bi se našli u velikoj kontradikciji kada bi se pokušali približiti Istini, a da istovremeno nastavimo sa laganjem ili vjerovanjem u naše vlastite laži. To znači da mi moramo eliminisati svaki pokušaj laganja samih sebe, i tu nema nikakvog kompromisa koji bi se mogao tolerisati ili opravdanja koje bi se moglo prihvatiti.

 

Međutim, dok se nalazimo u stanju u kakvom jesmo, gdje nismo u stanju da živimo bez laganja drugih, mi moramo bar da - budemo svjesni - tih naših laži.

 

Mada, postoji još jedan savjet kojeg bi mogli dati u ovom domenu. Moramo se uvježbati da budemo u stanju da u cijeloj gomili laži koje prezentiramo drugima, odredimo koje su od tih laži stvarno neizbježne, koje su od njih stvarno korisne, a koje su beskorisne. Doktrina nalaže onima koji je proučavaju da se energično bore protiv beskorisnih laži.

Samo uz pomoć vježbi ovog tipa, mi možemo postepeno steći kontrolu nad tendencijom da lažemo, koja je duboko ukorijenjena u nama. Stoga se preporučuje da čovjek ne žuri sa svim tim iz nekih “uzvišenih pobuda,” jer će mu svaki pokušaj odmah na početku propasti.

Mi živimo u jednom svijetu koji je baziran na lažima i koji se održava uz pomoć laži.

 

~***~

 

Vrlo je bitno biti na stalnom oprezu kad se radi o pokušaju laganja samih sebe. To je jedna od naših osobina koje smo stekli još u ranom djetinjstvu i protiv čega se moramo boriti svim sredstvima. Tako postoji jedan naš odnos prema nekim stvarima, koji na prvi pogled može da izgleda nedužno, ili čak da ima pozitivnu prirodu kada se upotrebljava u kojekavim raspravama a njegov nastup se prepoznaje po frazi: ‘da ali…’.  

Međutim, ukoliko čovjek to primjenjuje na samog sebe, za svoje vlastito dobro, s ciljem kako bi ublažio neki udarac ili pronašao unutrašnji mir nakon što je zgriješio, odnosno, pokušao da opravda svoje ponašanje i greške, ovaj idiom se tokom vremena kristalizira u nama da bi na kraju stvorio jedan istinski mehanizam za auto-trankvilizaciju (samo-smirenje). Tu se radi o jednom istinskom mehanizmu mentalne anestezije koji je baziran na prefinjenim, rafiniranim i zamaskiranim lažima. On u čovjeku sije hipokriziju prema njemu samom. Taj se auto-trankvilajzer, kao i svi drugi moralni puferi, mora uništiti.

 

~***~

 

Da se sada vratimo na našu Ličnost i one male ‘Ja,’ koji je sačinjavaju. Već nam je poznato da se ona sastoji od 3 mentalna centra, od koji je svaki podijeljen na 6 sektora. To znači da svaka Ličnost ima 18 različitih ‘organa’ svijesti. Tako, kada kažemo – “Ja,” to se, u stvari, odnosi na jednu mješavinu određenog broja malih ‘Ja’.  U Ličnosti, svako malo ‘Ja’ ili neka grupa sačinjena od tih malih ‘Ja,’ povremeno stupa na scenu u skladu sa datim okolnostima. Svako malo ‘Ja’ nije ništa drugo do frakcija svijesti Ličnosti. Tako, prostom računicom između broja centara i sektora, dolazimo do podatka da tu postoji 987 različitih mogućih kombinacija. Sve dok čovjek u sebi ne postigne jednu fuziju tih ‘željeznih parčića,’ ovih 987 mogućih kombinacija centara i njihovih sektora stvaraće isti toliki broj parcijalnih stanja svijesti kod određene Ličnosti a svako od njih će podrazumjevati samog sebe kao jedno kompletno ‘Ja’.  

 

Ta smjesa malih ‘Ja,’ kao željezni parčići u jednoj zdjeli, nalazi se pod stalnom dominacijom vanjskih sila i događanja, te se tako pod tim vanjskim uticajima neprestano i modifikuje na jedan relativno anarhičan način, tako da je teško u stanju da unaprijed odredi neki stabilan i dugoročan plan ili da zamisli i ostvari neki cilj.

To neprestano trenje između željeznih parčića, koje se svakodnevno odvija tokom našeg života, nije dovoljno intenzivno kako bi bilo u stanju da prouzrokuje jednu vatru, koja bi onda dovela do transfiguarcije cjelokupnog bića, - što bi mu onda omogućilo i da nadvlada smrt.

[alhemija i “retorte”!]

Ono što je posljedica cijelog fenomena ovog trenja, to je neprestano iscrpljivanje čovjeka, koje ga tako troši i vodi u smrt. Sa ezoterične tačke gledišta, - smrt je bankrotstvo.

 

[Ovo bi značilo da čovjek mora zapaliti tu unutrašnju vatru dok ima vremena i dok ima s čim, jer jedino uz pomoć te vatre on može ostvariti unutrašnju fuziju]

 

- nastavlja se -