Već dvije godine muškarac sitne tjelesne građe tiho sjedi na klupi u parku. Pored njega prolaze ljudi, izgubljeni u svojim mislima. Jednog dana netko mu postavi pitanje. U tjednima koji slijede dolazi sve više ljudi, a pitanja je sve više. Govori se da je taj čovjek «mistik» te da je otkrio nešto što donosi mir i značenje u naše živote. Ovo zvuči poput priče, ali danas je taj čovjek, Eckhart Tolle, poznat diljem svijeta po svojem učenju o duhovnom prosvjetljenju snagom sadašnjeg trenutka. Njegov prva knjiga, «The Power of Now» postala je međunarodnim bestselerom i prevedena je na 17 jezika. Prošlo je više od 20 godina otkako je Eckhart odgovorio na prvo pitanje na toj klupi u parku. I dok se njegova publika povećavala, njegova poruka je ostala ista: moguće je zaustaviti borbu u svom životu i naći radost i ispunjenje samo i isključivo u ovom trenutku.

- Možete li nam opisati svoje iskustvo duhovnog buđenja i naravno, možete li nam objasniti što je to duhovno buđenje? Da li se to dogodilo odjednom ili se radilo o postepenom procesu?

TOLLE: Još od davnih vremena izraz buđenje koristio se kao neka vrsta metafore koja ukazuje na transformaciju ljudske svijesti. U Novom zavjetu nalazimo parabole koje govore o važnosti toga da čovjek bude budan, tj. da se ne uspava. Riječ Buddha dolazi od sanskrtske riječi budh, što znači «biti budan». Tako Buddha nije ime, konačno, niti osoba, već je to stanje svijesti. Sve to upućuje da su ljudska bića potencijalno sposobna živjeti u stanju svijesti u usporedbi s kojim se uobičajeno budno stanje doima poput spavanja ili sanjanja. Upravo zbog toga neka duhovna učenja koriste izraze kao što su «zajednička halucinacija» ili «univerzalna hipnoza» kako bi opisali uobičajeno ljudsko postojanje. Uzmite bilo koju povijesnu knjigu, a ja vam predlažem da započnete s proučavanjem 20. stoljeća i naći ćete da veliki dio povijesti naše vrste ima sve karakteristike koje bismo uobičajeno povezivali s noćnom morom ili nerazumnim halucinacijama.

Priroda duhovnog buđenja često je pogrešno shvaćena. Usvajanje duhovnih vjerovanja, vizije Boga ili nebeskih bića, sposobnost kanaliziranja, liječenja, predskazivanje budućnosti ili neke druge paranormalne moći; sve takve pojave imaju svoju vrijednost i ne treba ih odbaciti, ali niti jedna od njih po sebi ne ukazuje na duhovno buđenje osobe koja ih doživljava. One se mogu javiti kod osobe koja se nije duhovno probudila i one mogu ali i ne moraju pratiti stanje prosvijetljenosti.

Svakog jutra budimo se iz sna i iz naših snova ulazimo u stanje kojeg nazivamo budnim stanjem. Neprestani tok misli, od kojih se većina ponavlja, karakteriziraju uobičajeno stanje budnosti. Iz čega se to budimo kada dosegnemo duhovno buđenje? Budimo se iz identifikacije s našim mislima. Svaki pojedinac koji nije duhovno budan u potpunosti se identificira sa svojim mislima i pod njihovom je kontrolom, kontrolom neprekidnog glasa u glavi. Razmišljanje je prisilno; ne možete prestati, ili vam se barem tako čini. Ono također izaziva ovisnost: vi niti ne želite prestati, barem ne do trenutka kada patnje koje nastaju iz neprekidne mentalne buke ne postanu neizdržive.

U neprosvijetljenom stanju vi se ne služite mišlju, ona se služi vama. Mogli bismo gotovo reći da ste opsjednuti mišlju; to je kolektivna uvjetovanost ljudskog uma koja se proteže više tisuća godina u prošlost. Vi ništa ne vidite onakvim kakvo to doista jest, već sve postaje iskrivljeno i umanjeno mentalnim oznakama, koncepcijama, prosudbama, mišljenjem i reaktivnim shemama. Vaš osjećaj za identitet, za sebstvo smanjuje se na razinu priče koju neprestano ponavljate sami sebi u svojoj glavi. «Ja i moja priča»: vaš život u neprosvijetljenom stanju reduciran je upravo na to. A kada vaš život postane toliko reduciran, vi više nikada ne možete biti dugoročno sretni, jer vi više niste vi.

Znači li to da više ne razmišljate nakon što se duhovno probudite? Naravno da ne znači. U stvari, možete se mislima koristiti mnogo učinkovitije nego prije, ali vi shvaćate da u vašem Biću postoji dubina, vibrirajući živi mir koji je mnogo prostraniji nego li je to misao. To je svijest sama, a um koji razmišlja predstavlja samo jedan njen sićušan aspekt. Kod mnogih ljudi je prvi znak duhovne budnosti stanje kada odjednom postaju svjesni svojih misli. Oni postaju svjedocima svojih misli, recimo to tako. Oni se više ne poistovjećuju u potpunosti sa svojim umom i na taj način počinju osjećati da u njima postoji dubina za koju prije nisu niti znali.

Kod većine ljudi duhovno buđenje predstavlja postepeni proces. Rijetko se to dogodi odjednom. A kada se to ipak dogodi, obično je potaknuto silnom patnjom. To je svakako bio slučaj kod mene. Godinama su se u mojem životu izmjenjivala stanja depresije i akutne tjeskobe. Jedne noći sam se probudio u stanju intenzivnog straha, mnogo jačeg nego što sam ga ikada iskusio. Život se činio besmislenim, praznim, neprijateljskim. Postao je toliko nepodnošljiv da sam odjednom pomislio «Ne mogu više živjeti sa sobom.»

Ta se misao ponavljala nekoliko puta. Odjednom sam se odmaknuo od te misli, promotrio ju u obliku u kojem je postojala, i postao svjestan koliko je ta misao neobična. «Ako ne mogu živjeti sa sobom, onda zacijelo postoje dva ja; Ja i onaj Ego s kojim ne mogu živjeti.» I javilo se pitanje: «Tko je onda 'Ja' a tko je Ego s kojim ne mogu živjeti?» Na to pitanje nije bilo odgovora i svako je razmišljanje prestalo. U jednom trenutku postojala je potpuna unutarnja tišina. Odjednom sam osjetio kako tonem u vrtlogu energije. Uhvatio me silan strah i tijelo mi je počelo podrhtavati. Čuo sam riječi «Ne opiri se ničemu» koje kao da su bile izgovorene unutar mojih grudi. Osjetio sam kako sam bio uvučen u ništavilo. Odjednom je nestao sav strah i dopustio sam da padnem u to ništavilo. Ne sjećam se što se dogodilo nakon toga.

Sljedećeg jutra probudio sam se kao da sam se tek tada rodio na ovome svijetu. Sve se činilo svježe, prvobitno i intenzivno živo. Vibrirajući mir je ispunio cijelo moje biće. I dok sam tog dana šetao gradom svijet je izgledao kao da je tek sada nastao, u potpunosti lišen prošlosti. Bio sam oduševljen mirom kojeg sam osjećao iznutra i ljepotom koju sam promatrao vani, čak i usred najgušćeg prometa. Više nisam određivao i tumačio svoje osjetilne percepcije, gotovo potpuno nepostojanje mentalnog komentiranja.

Sve do današnjeg dana ja promatram i funkcioniram u svijetu na taj način; preko mira, a ne preko mentalne buke. Mir kojeg sam osjetio tog dana, prije više od 20 godina, nikada me nije napustio, iako je drugačijeg intenziteta.

U to vrijeme ja nisam posjedovao konceptualni okvir koji bi mi pomogao shvatiti što mi se dogodilo. Mnogo godina kasnije shvatio sam da je akutna patnja koju sam osjetio te noći zacijelo natjerala moju svijet da se povuče iz poistovjećivanja s onim nesretnim egom, patnjom «malog ja», koja je na kraju, samo izmišljotina uma. To povlačenje je vjerojatno bilo toliko potpuno da se ego koji je patio srušio kao da je iz igračke na napuhavanje netko izvukao čep. Ostala je samo moja prava priroda kao vječno prisutno «JA JESAM»; svijest u svom čistom stanju koje je prethodilo poistovjećivanju s oblikom. Možete to isto tako nazvati i čistom svijesti ili prisustvom.

- Čini se da je u vašoj životnoj priči postojao izvjestan odnos između intenzivne osobne patnje i prodora duhovnog iskustva. Vjerujete li da kod svih ljudi postoji ista vrsta povezanosti između osobne patnje i intenziteta koja je potrebna za duhovni napredak?

TOLLE: Da, čini se da je to točno u većini slučajeva. Kada ste zarobljeni u noćnoj mori, vaša motivacija za buđenjem bit će mnogo veća nego kod nekoga tko je zarobljen u relativno ugodnom snu. Na svim razinama evolucija se javlja kao odgovor na krizne situacije, prilično često čak i situacije opasne po život, kada se stare strukture, unutarnje ili vanjske lome ili više ne funkcioniraju. Na osobnoj razini, to često znači iskustvo gubitka bilo koje vrste; smrt voljenih osoba, prekid bliskog odnosa, gubitak imovine, svog doma, statusa, ili slom vanjskih struktura koje su u vašem životu predstavljale osjećaj sigurnosti. Kod mnogih ljudi bolest (gubitak zdravlja), predstavlja kriznu situaciju koja potiče buđenje. Kod ozbiljnih bolesti javlja se svijest o vlastitoj smrtnosti, najvećeg mogućem gubitku.

Mnogi ljudi koji žive u ovo naše doba gubitak osjećaju kao gubitak smisla. Drugim riječima izgleda da život gubi svrhu i više nema smisla. Gubitak smisla često predstavlja dio patnje koji dolazi s fizičkim gubitkom, ali se isto tako može dogoditi ljudima koji su dobili sve što im svijet može ponuditi, koji su 'uspjeli' u očima svijeta i odjednom shvatili da su njihov uspjeh ili vlasništvo isprazni i ne ispunjavaju ih. Ono što svijet i okolna kultura smatraju značajnim i vrijednim pretvara se u nešto isprazno i to onda ostavlja neku vrstu bolne nutarnje praznine, često popraćene velikom mentalnom konfuzijom.

Tu se javlja pitanje - kakva je točno veza između patnje i duhovnog buđenja? Kako jedno vodi drugome? Pogledate li pobliže prirodu ljudske patnje otkrit ćete da je osnovni sastojak u većini patnje smanjivanje osjećaja pojedinca za svoj ego. Na primjer bolest. Uslijed bolesti vi se osjećate manjim, više ne kontrolirate stvari, bespomoćni ste. Čini vam se da gubite svoju samostalnost, a možda postajete i ovisni o nekome drugome. Vaša veličina se smanjuje, figurativno govoreći. Svaki veći gubitak ima sličnu posljedicu: neki oblik koji je predstavljao značajan dio vašeg osjećaja o tome tko ste (osoba, vlasništvo, društvena uloga) rastvara se i napušta vas i vi patite jer ste se poistovjetili s tim dijelom i čini vam se da gubite sebe ili dio sebe. U stvarnosti, naravno, ono što osjećate kao smanjivanje ili gubitak svog osjećaja ega je razbijanje slike o tome čime sebe smatrate a koju ste čuvali u svome umu. Rastvara se upravo poistovjećivanje s oblicima misli koji su vam pružili vaš osjećaj sebe. Ali taj osjećaj sebstva je na kraju lažan i tek je mentalna izmišljotina. To je egoističan um ili 'malo ja' kako ga ja ponekad zovem.

Poistovjetiti se sa mentalnom slikom o tome tko vi jeste znači biti nesvjestan, biti duhovno neprosvijetljen. To neprosvijetljeno stanje stvara patnju, ali patnja stvara mogućnost buđenja. Kada se više ne opirete smanjivanju ega koje dolazi zajedno s vašom patnjom, svako igranje uloga, uobičajeno u neprosvijetljenom stanju, prestaje. Vi postajete skromni, jednostavni, stvarni. I, paradoksalno, kada smrti kažete 'da', jer upravo se o tome radi, vi shvaćate da je osjećaj ega nastao u umu zasjenio istinu o tome tko vi uistinu jeste, ne onu definiranu vašom prošlošću, već bezvremensku. I kada se rastvori sve ono što vi mislite da jeste, vi se povezujete sa silnom snagom koja postoji u biti vašeg vlastitog bića. Isus je to nazvao: «vječni život». U budizmu to se ponekad naziva «besmrtnim kraljevstvom».

No, znači li to da, ukoliko u svom životu niste iskusili intenzivnu patnju, vi ne možete dosegnuti buđenje? Prvo, činjenica da vas privlače duhovno učenje ili učitelj znači da ste već do sada prošli određeno iskustvo patnje i da je proces buđenja vjerojatno već započeo. Učitelj ili učenje čak niti nisu nužni da duhovno buđenje, ali će vam oni skratiti vrijeme. Drugo, cjelokupno čovječanstvo je već iskusilo nezamislive patnje, koje smo uglavnom sami sebi zadali, a njihova kulminacija bilo je 20. stoljeće sa svim svojim neizrecivim užasima.

Ta kolektivna patnja potakla je u mnogim ljudskim bićima spremnost na evolucijski skok, duhovno buđenje. Mnogim danas živućim pojedincima to znači slijedeće - oni su dovoljno propatili. Daljnje patnje nisu potrebne. Kraj patnji, to je također i bit svakog istinskog duhovnog učenja. Budite zahvalni da vas je vaša patnja dovela do ove spoznaje - ja više ne trebam patiti.

- Vaše učenje o «snazi sadašnjeg trenutka djeluje tako jednostavno. Je li to uistinu naš primarni duhovni zadatak, u potpunosti se baviti sadašnjim trenutkom?

E.T.: Poistovjećivanje s mislima i emocijama koje prate te misli stvara lažni osjećaj ega nastao u umu i uvjetovan prošlošću - «malo ja» i njegova priča. To lažno sebstvo nikada nije sretno ili ispunjeno zadugo. Njegovo uobičajeno stanje je stanje nemira, straha, nedostatnosti i neispunjenja. Ono kaže da traži sreću, a ipak neprestano stvara sukobe i nesreću. U stvari, njemu su potrebni sukobi i «neprijatelji» kako bi održavao osjećaj odvojenosti koji osigurava njegov neprekidni opstanak. Pogledajte sve te sukobe među plemenima, narodima i religijama. Njima su potrebni njihovi neprijatelji, jer oni omogućuju osjećaj odvojenosti o kojem ovisi njihov kolektivni egoistični identitet. Lažno sebstvo živi uglavnom preko sjećanja i anticipacije. Prošlost i budućnost su njegove glavne brige. U najboljem slučaju sadašnjost predstavlja sredstvo da se dođe do cilja, odskočnu dasku za budućnost, jer budućnost nudi obećanje ispunjenja, spasenja u bilo kojem obliku. Jedini problem je to što budućnost nikako ne dolazi. Život je uvijek sada. Što god se dogodilo, što god doživljavate, osjećate, mislite, činite, to je uvijek sada. To je sve što postoji.

I ako vi neprestano propuštate to sada, opirete mu se, odbijate ga, pokušavate od njega pobjeći, pretvarate ga u sredstvo za postizanje cilja, u tom slučaju vi propuštate bit svoga života i zapeli ste u svijetu snova i slika, koncepata, oznaka, tumačenja, prosudbi; sve je to uvjetovani sadržaj vašeg uma za kojeg vi smatrate da predstavlja «vaše sebstvo». I vi ste na taj način isključeni od punine života koja jest «kakvoća» ovog trenutka. Kada niste u skladu s onim što jest, vi niste u skladu sa životom. Vi se borite kako biste dosegli točku u budućnosti u kojoj postoji veća sigurnost, živost, obilje, ljubav, radost... nesvjesni da te stvari sačinjavaju bit onoga što vi već jeste. Sve što se traži od vas da biste pristupili toj biti jest da sadašnji trenutak učinite svojim prijateljem.

I vjerojatno ćete shvatiti da ste veći dio svog života sadašnji trenutak pretvarali u neprijatelja. Vi mu niste rekli «da», niste ga prigrlili. Vi niste bili u skladu sa sada i tako se život pretvorio u borbu. To se činilo tako uobičajenim, jer svi oko vas žive jednako tako. Začuđuje slijedeće. Život, velika inteligencija koja vlada cjelokupnim svemirom, upravo on pruža vam podršku kada mu kažete «da».

Gdje je život? Ovdje. Sada. «Bivanje» sadašnjeg trenutka. Sada se isprva čini tako malenim, kratki odsječak vremena između prošlosti i budućnosti, a ipak je u njemu sakrivena cjelokupna životna snaga. U trenutku duhovnog buđenja vi se budite u puninu, živost i isto tako svetost sadašnjeg trenutka. Niste bili tu, spavali ste, a sada ste prisutni i budni.

Tajna buđenja je bezuvjetno prihvatiti ovaj trenutak onakvim kakav on jest. Neki ljudi to čine jer više ne mogu podnijeti patnju koja dolazi s neprihvaćanjem «bivanja» ovog trenutka. Oni su gotovo prisiljeni na buđenje. Drugi su dovoljno patili i spremni su dobrovoljno prigrliti sadašnji trenutak. Kada postanete prisutni na ovaj način, sve prosudbe, oznake i koncepti vašeg uma više uopće nisu toliko značajni, budući da u vama i kroz vas sada djeluje veća inteligencija. A ipak, um sada možete koristiti veoma učinkovito i kreativno kada je to potrebno.

Može se javiti slijedeće pitanje - Ostaje li nešto za čime ćete možda žuditi nakon što postanete toliko prisutni u sadašnjem trenutku? Zar u tom stanju ne postajete pasivni? Mnoge besmislene aktivnosti će vjerojatno otpasti, ali stanje prisutnosti je jedino stanje u kojem vam je dostupna kreativna energija. Kada vaše ispunjenje i osjećaj ega više ne ovise o rezultatu u budućnosti, u svemu što činite teče radost. Vi činite sve što činite jer samo djelovanje ispunjava. Što god činili ili stvarali u tom stanju vrhunske je kvalitete. To je stoga što to nije sredstvo za postizanje nekog cilja, stoga brižnost ispunjena ljubavlju utječe u vašu aktivnost.

- Postojanje «u sadašnjosti» čini se tako očiglednim, a ipak je teško održivo. Imate li neke praktične savjete za one pojedince koji održavaju svjesnost sadašnjeg trenutka?

TOLLE: Iako stara svijest ili bolje rečeno, nesvjesnost još uvijek ima znatnu snagu i u velikoj mjeri još uvijek teče ovim svijetom, nova probuđena svijest, prisutnost, već se počela pojavljivati kod mnogih ljudi. U mojoj knjizi «Power of Now» spomenuo sam nekoliko načina na koje možete održati svjesnost sadašnjeg trenutka, ali najvažnije je dopustiti tom novom stanju svijesti da se pojavi, a ne vjerovati da se morate silno truditi kako bi se to dogodilo.

Kako ćete dozvoliti da se ono pojavi? Jednostavno, dopustivši ovom trenutku da bude onakav kakav on jest. To znači napustiti unutarnji otpor onome što jest, kakvoći sadašnjeg trenutka. To dopušta životu da se prekrasno razvije. Ne postoji bolja duhovna vježba od ove.

- Na vašem video zapisu «The Flowering of Human Conscious», vi govorite o «novoj» svijesti koja se pojavljuje u vremenu u kojem živimo. Što to znači? Nije li sadašnji trenutak uvijek bio dostupan iskrenim tragačima? Što je to novo u našem sadašnjem vremenu u povijesti? Želite li ukazati na izvjesni evolucijski proces, ubrzavanje ljudskog duhovnog razvoja?

TOLLE: Da, sadašnji trenutak je uvijek bio dostupan duhovnim tragačima, ali, dok tražite vi niste dostupni sadašnjem trenutku. «Traženje» implicira to da vi gledate u budućnost tražeći neki odgovor ili postignuće, duhovno ili nekako drugačije. Svi su u traženju, traženju da dodate nešto onome što već jest, bilo da se radi o novcu, odnosima, vlasništvu, znanju, statusu, ili duhovnom postignuću.

«Traženje» znači da vam je potrebno više vremena, više budućnosti, više ovoga ili više onoga. I u tome nema ništa loše. Sve to ima svoje mjesto u ovome svijetu. Zaraditi novac, sakupiti znanje, svladati neku novu vještinu, istražiti nova područja, stići od točke A do točke B; za sve te stvari potrebno vam je vrijeme. Vrijeme vam je potrebno za gotovo sve, osim za jedno; da prigrlite sadašnji trenutak.

Nije vam potrebno vrijeme da biste se otvorili snazi sadašnjeg trenutka i tako se probudili u onome što uistinu jeste, s onu stranu imena i oblika i shvatili da u dubini svoga bića, vi već jeste potpuni, cijeli, jedno s bezvremenom biti cjelokupnog života. Zato ne samo da vama nije potrebno vrijeme, već je ono prepreka toj spoznaji. Traženje je prepreka, potreba za dodavanjem nečega onome što jeste je prepreka. Priča vašeg života, kako se razvija, bilo da ste u ovom svijetu uspješni ili neuspješni… da, to jest važno, to jest značajno; relativno, a ne apsolutno. Samo je jedno od apsolutnog značaja i ako vam to promakne, promakla vam je dublja svrha vašeg života, koju ja nazivam procvatom ljudske svijesti. I na kraju vam ništa drugo neće donijeti zadovoljstvo.

Neki od prvih ljudskih bića kod kojih se javila nova svjesnost u potpunosti, postali su velikim učiteljima čovječanstva, kao što su Buddha, Lao Tzu ili Isus, iako su njihova učenja uvelike pogrešno protumačena, posebno kada su se pretvorila u organizirane religije. To su bile prve manifestacije procvata ljudske svijesti. Kasnije su se pojavili i drugi, neki od njih su postali poznati i ugledni učitelji, dok su ostali vjerojatno ostali relativno nepoznati ili možda čak u potpunosti nepriznati.

Na periferiji organiziranih religija, s vremena na vrijeme su se javljali određeni pokreti u kojima se manifestirala nova svjesnost. To je omogućilo duhovno buđenje nekim pojedincima unutar tih pokreta. Takvi pokreti su; u kršćanstvu, gnosticizam i srednjovjekovni misticizam; u budizmu, zen; u islamu, pokret sufija; u hinduizmu, učenje pod nazivom advaita vedanta.

Međutim, muškaraca i žena koji su u potpunosti doživjeli prosvjetljenje uvijek je bilo tek nekolicina, na velikoj vremenskoj udaljenosti; rijetki cvjetovi svjesnosti.

Donedavno još nije postojala potreba za velikim brojem ljudskih bića koji bi bili probuđeni. Po prvi puta u ljudskoj povijesti, danas transformacija svijesti velikog opsega postaje nužnošću ukoliko čovječanstvo želi preživjeti. Znanost i tehnologija su proširili posljedice disfunkcije ljudskog uma u njegovom neprobuđenom stanju do te mjere da čovječanstvo, a vjerojatno niti naš planet, neće uspjeti preživjeti još sto godina ukoliko ljudska svijest ostane nepromijenjena. Kao što sam ranije spomenuo, evolucija se obično javlja kao odgovor na kriznu situaciju, a mi smo sada suočeni s takvom kriznom situacijom. Upravo zbog toga danas je proces buđenja naše vrste izuzetno ubrzan.

Ovo novo duhovno buđenje velikog opsega prvenstveno se javlja ne u granicama organiziranih religija, već van takvih struktura. Međutim jedan dio buđenja javlja se također i unutar postojećih crkvi i vjerskih institucija u kojima se članovi tih kongregacija ne poistovjećuju sa strogim i isključivim sustavima vjerovanja čija je nesvjesna svrha poticati osjećaj odvajanja o kojem ovisi opstanak struktura egoističnog uma.

- Koliko je potrebno vremena i napora da bi se spoznalo «snagu sadašnjeg trenutka»? Može li se to uistinu dogoditi u trenutku ili je to rad koji traje cijeli život?

TOLLE: Snagu sadašnjeg trenutka moguće je spoznati samo sada. Nije potrebno niti vrijeme niti napor. Napor znači da se silno trudite negdje stići i stoga niste prisutni, kako biste poželjeli dobrodošlicu ovom trenutku onakvom kakav on jest. Za buđenje nije potrebno vrijeme (možete postati budni samo u sadašnjem trenutku) ali je potrebno vrijeme dok ne budete u mogućnosti ostati budnima u svim situacijama.

Često vam se može dogoditi da budete povučeni natrag u staro uvjetovane reaktivne sheme, posebno kada ste suočeni sa izazovima svakodnevnog života i odnosa. Vi gubite prisutnost koja svjedoči i ponovno se poistovjećujete s «glasom u glavi», neprestanim tokom misli, s njihovim oznakama, prosudbama i mišljenjima. Vi više ne znate da su one samo oznake, prosudbe i mentalne pozicije (mišljenja) već u njih u potpunosti vjerujete. I na taj način vi stvarate sukob. I onda patite. I ta vas patnja ponovno probudi.

Dok prisutnost ne postane vaše prevladavajuće stanje, možete se naći kako se krećete neko vrijeme amo tamo između stare i nove svijesti, između poistovjećivanja uma i prisutnosti. «Koliko će to trajati?» nije dobro pitanje. Zbog njega gubite sadašnji trenutak.

-------------

Iz časopisa "Svjetlost"