Kad je bolestan duh, razboli se i tijelo i psiha

Piše: Karmela Devčić
Foto: Damir Krajač/CROPIX

Metodu duhovnog liječenja dr. Ivančić razvija već dvadesetak godin te obučava hagioterapeute diljem svijeta. Ljetos je predavao i glumcu Jimu Caviezelu iz ‘Pasije’.
Opet se masovno ide u Kinoteku. U tu derutnu dvoranu nekad kultnog zagrebačkog kina danas ne hrle gledati filmske klasike, nego slušati Božju riječ svećenika dr Tomislava Ivančića. Svaki četvrtak oko 20 sati u dvorani depresivno loše rasvjete, gotovo bez ikakve ventilacije, strpljivo se zbije stotine ljudi…

Pogled mi pada na stražnje redove; skrušene starije gospođe, a do njih mladići u kožnim jaknama s piercingom u nosu. S druge strane cure sa zastrašujuće visokim potpeticama… Tomislav Ivančić, nekadašnji rektor Zagrebačkog sveučilišta i profesor na Katoličko bogoslovnom fakultetu, govori svima.

Dr. Ivančić četvrtkom ne drži “klasični” vjeronauk, već predavanja iz hagioterapije, metode duhovnog liječenja koju je začeo i uporno razvija već dvadesetak godina.

- Čovjek nije samo tijelo, nije samo psiha, on je i duh. Duh u sebi nosi sve duhovne vrijednosti - ljubav, dobrotu, povjerenje, vjernost, mudrost… Ako je bolestan duh, razboli se i tijelo i psiha… - do nas dopiru Ivančićeve rečenice dok se pokušavamo progurati u dvoranu. Svoje mjesto nekako pronalazi i 32-godišnji Denis Grbić. Ovo mu je, kaže, tek drugi put da dolazi.

- Zbog posla ne mogu doći često... No, dok sam kod kuće čitam Bibliju, neki dijelovi izgledaju mi kao science fiction, recimo Otkrivenje, to je kao da čitate Matrix. No, kad Ivančić govori, sve legne na svoje mjesto - kaže 32-godišnjak iz Zaprešića koji se bavi - financijama.

- Sedamdeset posto somatskih bolesti nastaje od duha. Od toga što čovjeka peče savjest, što ga muči krivnja ili duboki nemir. Fizička bol često dolazi iz duhovne. Dr. Matthias Beck, njemački znanstvenik koji proučava odnos karcinoma i duhovne dimenzije, kaže da u svakoj stanici našeg tijela postoji duhovna dimenzija i bez nje ne možete izliječiti čovjeka. Ne možete, primjerice, izliječiti mozak i reći da je čovjek zdrav; mozak je samo kompjutor, a ono po čemu je čovjek čovjek to je - duh - govori profesor pred punom dvoranom. Temeljni lijek u hagioterapiji jest - Isus Krist i Ivančić nastoji objasniti odnos prema Isusu Kristu da bi objasnio kako smisleno moliti. “Probaj Isusu neki vic ispričati, ponašaj se prema njemu kao

Đurđa Beraković već godinu dana posjećuje predavanja

prema čovjeku, dopusti mu da stavi ruku na tvoje rame… evo ide Božić, stavi već na Badnjak tanjur i pribor i za Isusa, nek' te podsjeća da je on tu s nama.” Ivančić uči da se Boga nije bojati, da on ne kažnjava, već pomaže te da se zbog takvog Boga u životu treba radovati i smijati. I u Crkvi i izvan Crkve.

 Đurđa Beraković (40), novinarka Hine, kaže da je “negdje godina dana kako sam počela dolaziti na predavanja. Sjećam se, na cesti sam srela kolegicu iz Hine i ona me pozvala na predavanje. Otpratila sam je do Kinoteke i sjela u zadnji red, misleći da ću možda otići za pet minuta. No, ostala sam i danas idem redovito.” Na mise ne ide, u crkvu rijetko ulazi. “U crkvi imam dojam da se sve svodi na formu. S Ivančićem nije tako”.

- Što su mi donijela ova predavanja? - razmišlja glasno - Ivančić mi nije otkrio vjeru,  ali mi je pokazao kako vjerovati u sebe i ljubiti sebe. Nije mi otkrio Boga, već - mene. Trudim se stalno živjeti ono što on govori. Navečer, uz neku molitvu, razmišljati o tome. Nije to samo Oče naš tralala…, trudim se da se obraćam nekome za koga znam da je tu, da je sa mnom. Možda sad i kraće molim, ali  molim intenzivnije, ako se to uopće može nazvati molitvom, više je to razgovor, neki kažu s Bogom, a ja bih to nazvala - sa samim sobom. Ja ne molim Boga da on meni nešto da, već zastanem i gledam u sebe.

Kako vrijeme odmiče u dvorani je sve manje zraka. Slabo pomažu širom otvorena vrata. Umirovljeni sveučilišni profesor koji je želio ostati anoniman kaže da mu je dolazak na Ivančićevo predavanje - velika žrtva.

- Ponestane mi zraka, teško mi je sjediti, ali ipak dolazim. Možete tu jeftino kupiti CD sa predavanja, ali drugačije je kad osjetite atmosferu. Ja sam ovdje među najstarijima… Cijeli život sam bio ateist i malo mi je i neugodno ovdje, nisam se skroz navikao. Imao sam problema, pokušao sa skupim psihoterapeutima i nije pomoglo. Znam što Ivančić misli kad kaže da nije dovoljno liječiti psihu, da treba vidati dušu. Zvao sam i suprugu, no ona neće.  

Naš sugovornik sasvim je netipičan, iako ima još onih koji će reći da su ateisti. Tomislav Ivančić o tome kaže:

- Ispočetka sam liječio samo vjernike, katolike, dok nisam počeo temeljito proučavati duhovnu dimenziju čovjeka. Moralnost je zakonitost duhovne dimenzije, savjest je nešto što ima svaki čovjek, bio on ateist, musliman, hindus.

Nekad je Boga molio da ga čuju, a danas ne stigne kod svih koji ga žele slušati. Mnogi koji se žele liječiti hagioterapijom odlaze u Centar za duhovnu pomoć u Zagrebu, a obučeni hagioterapeuti danas rade i u Osijeku, Slavonskom Brodu, Rijeci, Splitu, Virovitici, Novoj Gradiški. Obično je riječ o ljudima koji su nakon završenog studija (medicine, PMF-a, Filozofskog fakulteta) i karijere, odlučili studirati teologiju, a kasnije prošli i obuku za hagioterapeute.

Profesor Ivančić spada u najuspješnije nekomercijalne hrvatske izvozne proizvode. Prije dvadesetak godina prve hagioterapijske seminare i buduće hagioterapeute obučavao je u Austriji i Njemačkoj. Potom se hagioterapija proširila i u Nizozemsku, Belgiju, Švicarsku, Češku, Slovačku, Italiju, Poljsku. Ove je jeseni držao predavanja budućim hagioterapeutima u Ukrajini. Sljedeće ljeto sprema se u Južnu Koreju. Tamo, i u Australiju, zovu ga već

Irena Đerđa otkrila je kako se približiti nemirnim učenicima, a studenta  Daniela Voriha poslali su zabrinuti roditelji koji nisu znali što će s njime

godinama. Prošlo ljeto Ivančić je seminare za buduće hagioterapeute držao grupi irskih, britanskih i američkih liječnika, filozofa, psihologa… Među njima je bio i Jim Caviezel, američki glumac koji u “Pasiji” glumi Isusa.

- Shvatio sam da treba liječiti čovjekove duhovne slabosti, moralnu nemoć, da bude čovječniji, bolji. Čovjeku se može molitvom pomoći da izliječi svoje rane i ublaži mehanizme iz kojih djeluje agresivno, pesimistički, depresivno. Proučavao sam koje se sve rane mogu razviti na čovjekovoj duši, znao sam što psihijatrija i psihologija pokušavaju liječiti s psihoterapijom, pa sam vidio da postoje sasvim druge rane koje nitko ne dodiruje - sažima.

Irena Đerđa, vesela i vrlo otvorena 32-godišnja Zagrepčanka, profesorica njemačkog jezika, praktična vjernica iz ateističke obitelji, na hagioterapiju dolazi već treću godinu.

- Ovdje sam naučila da svaki međuljudski odnos može uspjeti ako se znamo postaviti. Naučila sam četiri koraka praštanja i prihvaćanja koje sad stalno koristim u životu.

- Evo, imala sam dosta konfliktnih situacija s bliskom osobom. Kroz neku vrstu duhovne meditacije radila sam Molitvu četiri koraka. Prvo sam u duhu učila oprostiti toj osobi, onda sam pogledala moje pogreške prema njoj i zamolila je da i ona meni oprosti neke stvari. Trebalo mi je da se odlučim da više neću negativno misliti o toj osobi, da se odlučim prihvatiti i zavoljeti je takvu kakva jest. I zahvaljivala sam Bogu na toj osobi, na tome što je baš ona u mom životu. Možda kad to prvi put čujete zvuči apstraktno. No, kad krenete raditi po

I Olga Krmpotić jedna je od onih koji na seminarima pronalaze mir i radost

tome, odnos se brzo mijenja. Kako se mijenjam ja, tako se mijenja i svijet oko mene. Na bolje.

Profesorica Đerđa podučava njemački jezik u jednoj osnovnoj školi i kaže da tehniku opraštanja često primjenjuje i na svojim učenicima. Ispričala nam je i kako hagioterapija djeluje u “stvarnom” životu. Dok ona strpljivo ponavlja komparaciju pridjeva, a na ploči ispisuje gut, besser, am besten, uvijek isti dvanaestogodišnjak izvodi razne psine iza njezinih leđa.

- Znao je baš biti zločest i totalno me izbaciti iz takta. Jedan sam se dan, idući u školu, sjetila hagioterapije, provodila Molitvu četiri koraka za tog dječaka i kad sam došla u razred već sam osjećala da mu ne zamjeram… On je ponovno bio zločest, a ja sam mu prilazila s pohvalama. Kad bi on negativno reagirao, ja bih došla do njega, pomilovala ga po kosi, pohvalila ga i dijete se jako brzo počelo mijenjati, počeo se meškoljiti, smješkati, konačno se osjećao prihvaćeno…

Zvona Sv. Blaža javljaju da je kasna večer, 22 sata. Ivančić svećeničkim blagoslovom stotine ljudi šalje kući. Kroz zapušten prolaz, pored odbačenog namještaja i kašeta pivskih boca, skladišta obližnjeg kafića, izlaze u studenu noć. Daniel Vorih, 22-godišnji zagrebački student povijesti i geografije kroz smijeh se prisjeća kako je na predavanja profesora Ivančića krenuo - kako bi udovoljio roditeljima.

- Nisu znali samnom pa su me poslali kod Ivančića. Išao sam čisto forme radi, da ih smirim… onda sam u jednoj molitvi, moleći onako kako nam je to govorio profesor, doživio duboko iskustvo vjere. Od tada na njegova predavanja dolazim radi sebe.

Počeo sam dolaziti kao srednjoškolac, pubertetlija koji se vikendom alkoholizirao, patio od beznađa i besmisla. Upisao sam i krivi fakultet, pravo, ne znajući što bi sa svojim životom. Ivančić mi je pomogao da doživim duboko vjersko iskustvo. Uči nas kako moliti, a ne isprazno ponavljati riječi, blebetati. Na njemu ja vidim da je drukčiji od drugih, da to što priča nije pokupio samo iz knjiga, već da on to živi. Kad on govori ljudima da gledaju na Isusa Krista kao na prijatelja, da mu ispričaju vic, da ga uzmu za ruku itd… to ima težinu, jer na njemu se vidi da mu je Isus Krist doista prijatelj. Trebate ga čuti kako priča o Isusu - na način na koji vam ja mogu pričati o svom najboljem prijatelju - priča Daniel koji je u međuvremenu upisao povijest i geografiju i počeo uživati u životu.

 - Polako su mi narasle ruke i noge, počeo sam konačno shvaćati riječi Svetog pisma, ono što prije nisam razumio - kaže Daniel i izgubi se u slabo osvijetljenom prolazu Kinoteke.  

www.jutarnji.hr